‘Ovo je drugačije’: U kafiću u okupiranoj Zapadnoj obali, rat se približava

Citadela se nalazi u starom gradu Beit Sahouru i predstavlja restoran, kafić i mjesto okupljanja. Tokom godine tamo se smjenjuju redovni gosti, turisti i stranci koji betlehemski kraj nazivaju domom.

Vanjska terasa, neznatno ispod nivoa tla, gleda na dva zida ovjekovječena simbolima palestinskog otpora. Jedan je prekriven naslikanim ikonama otpora, od novinarke Al Jazeere Shireen Abu Akleh do aktiviste Khadera Adanana. Na drugom su ispisani citati na arapskom i engleskom jeziku.

“Ako ne uspijemo odbraniti našu pravednu stvar, onda trebamo promijeniti branitelje, a ne stvar“, piše na zidu u čast palestinskom piscu Ghassanu Kanafaniju.

Kada je sunce zašlo, četvrtog dana rata, turisti su otišli, nekolicina stranaca je ostala, ali redovni gosti su ostali sjediti s pepeljarama ispred sebe na prelijepo izrezbarenim stolićima za kafu, razmjenjujući vijesti i novosti istovremeno.

‘Ishod je uvijek isti’

Baha Hilu,  organizator kulturnih i političkih događaja u “Citadeli”, imao je dug dan. Nosio je vunenu kapu i majicu kratkih rukava u istoj, maslinastozelenoj nijansi, s riječima Intifada 48 napisanim na leđima, kao na dresu. Govorio je kratkim, pronicljivim rečenicama, odavajući poznavanje sociologije, ali još važnije, sposobnost da artikulira strukture ugnjetavanja koje oblikuju život jednog Palestinca.

Njegov dan počeo je organiziranjem odlaska grupe zabrinutih Švicaraca koji su se našli zarobljeni usred konflikta, suočavajući se sa sve većim strahom da bi se oblak rata koji se već nadvio nad Pojasom Gaze uskoro mogao proširiti i na Zapadnu obalu.

U 8:00 sati ujutro ih je ukrcao u palestinski autobus s bijelim tablicama, koji je otišao za Betlehem na punkt istočno od grada. Kontrolni punkt je, začudo, bio otvoren i tamo je grupa prešla u izraelski autobus sa žutim tablicama, koji će ih odvesti do jordanske granice – aerodrom Ben Gurion više nije bio u opciji. Dok se Baha vozio nazad, posmatrao je izraelske snage koje su presrele autobus i zatvorile punkt kada je autobus prošao.

Kasnije tokom dana čuo je vijesti od prijateljice iz Gaze – ona i porodica su ostali bez doma u izraelskom bombardiranju. Sada su postali raseljene osobe. Beskućnici.

Kada je uspio sjesti da odmori, bilo je skoro 18:00 sati. Bio je umoran – fizički, mentalno i emocionalno. Cijeli svijet je gledao u njega, u Palestinu, kaže on, ali uopće ga nisu vidjeli.

“Ovo je drugačije“, izjava je koju su uporno ponavljali u razgovorima u “Citadeli”.

Baha se složio – nikada prije nije vidio da Palestinci uhvate izraelske vojnike. Ipak, istakao je, “ishod je uvijek isti“.

Govorio je o konceptu da su Palestinci “navikli na ovo“ – na rat. “Mi smo preživjeli izraelski aparthejd. On se provodi nad najboljima i nad najgorima od nas“, kazao je on. “Natjerani smo u očaj do tačke u kojoj je smrt milostivija od života.“

“Svaki ubijeni Palestinac je jedno protraćeno čudo“, priča on, trljajući sljepoočicu jednom rukom, a drugom držeći cigaretu.

‘Neće nestati duhana’

Devetnaestogodišnja Maryam dijeli sličan osjećaj. “Ljudi čine da izgleda da smo naviknuti na rati, ali nismo“, priča ona. “Trebala sam krenuti na fakultet u Haifi sljedeće sedmice.” Njene srebrne naušnice ljuljaju se tamo-ovamo dok odmahuje glavom.

“Pretpostavljam da od tog nema ništa.“

Nader, Taha, Ibrahim i Malik su sjedili za obližnjim stolom. Jeli su čips s okusom paprike. Kutije cigareta marke “Marlboro”, “Parliament” i “Gauloises” brzo su se praznile.

“Ne brinite se“, tješio ih je Ibrahim, za razliku od benzina, vode i konzervi, bili su sigurni da im neće ponestati duhana.

Kako je noć odmicala, “Citadela” se punila. Razgovor se nastavio u sve širem krugu. Mlada žena iz Rumunije, koja je stigla u Betlehem prije tri sedmice, govorila je. Radi za nevladinu organizaciju koja dokumentira izraelske zločine kojima krši međunarodni zakon i tu je na tromjesečnom zadatku.

“Roditelji se silno brinu, ali ja želim ostati“, kaže ona. “Koliko god budem mogla.“

Dodala je da su mnogi njeni prijatelji stranci već otišli i da živi sama.

Glas sa drugog kraja je predložio večer društvenih igara u “Citadeli” idući dan. Svi su bili uzbuđeni zbog te ideje i ponudili su da ponesu različite društvene igre ili špil karata. Čak je i poker bio u opciji.

“Uplata je 200 šekela“, našalio se Baha, što iznosi blizu 50 dolara. Grupa je uglas negodovala, predlažući da gubitnik umjesto tog kupi kutiju cigareta. Da, složili su se, odluka je pala.

‘Ovo nije ništa, ovo je samo djelić’

Dok se razgovor nastavljao, Nader i Ibrahim su gledali prijenos uživo na TikToku prizora koji su se dešavali na manje od deset minuta od njih, u Jacir Palaceu, velikom hotelu. Ljudi su se gomilali oko telefona i gledali kako se nepravilna linija vatre širi ulicom. Svi su bili tamo ranije, svi su znali nekoga ko živi u krugu od četvrt kilometra, ako to nisu bili oni sami. Na ekranu su odjeknuli pucnji. Iskolačili su oči kada su izraelske snage oborile čovjeka na zemlju.

Nekoliko minuta kasnije telefoni su zabljeskali zbog notifikacija sa WhatsAppa i Telegrama, na koje su, u grupnim razgovorima, dolazile poruke.

“Zapadna obala, Betlehem, 19:45: Palestinac je teško ranjen tokom sukoba koji su u toku s izraelskih snagama ispred hotela [Jacir]. Kontrolni punkt Rahelin grob. Izbjegavajte taj predio.“

“Hoće li situacija eskalirati na Zapadnoj obali?“ To je pitanje koje su mnogi od gostiju u “Citadeli”izgovorali naglas. Izolirani incidenti poput onog u Jair Palaceu već su postali brojniji.

“Ovo nije ništa“, kazao je Taha o događajima do sada. “Ovo je samo djelić.“