‘U Gazi smo izgubili svaku nadu da ćemo se izvući živi’
Rano jutros, detonacija je izbila prozore, a ja sam svojim tijelom zaštitila svoju bebu shvatajući da u Gazi ne postoji sigurno mjesto.
Dok ovo pišem, ne vjerujem da ćemo se iz ovoga izvući živi.
U srijedu sam se probudila iz isprekidanog sna uz zvuk bombardovanja koje posljednje četiri noći neprekidno traje. Svaki dan se budimo u drugoj kući, no zvukovi i mirisi uz koje se budimo su isti.
Naš dom je pretrpio veliko razaranje još prve noći bombardovanja. Tako smo se preselili u dom mojih roditelja. U utorak je projektil u potpunosti uništio kuću pored, što je dom mojih roditelja učinilo nenastanjivim. Tada smo prešli u kuću roditelja mog supruga. Trenutno je tu nas 40. Izgleda kao da nas projektili prate – svaki udar je sve bliži – a ponestaje nam mjesta na koja možemo pobjeći.
Klanjala sam sabah, molitvu prije izlaska sunca, a zatim legla pored svog dvomjesečnog sina koji je spavao. Nisam mogla osjetiti miris njegove kože, njegove kose od smrada baruta, dima i prašine koji kao da u potpunosti ispunjavaju zrak.
Samo nekoliko minuta kasnije, detonacija je izbila prozore, a nas su prekrile krhotine stakla. Instinktivno sam njegovo maleno tijelo pokrila svojim. Zatim sam ga zgrabila i pobjegla, sve vrijeme uplakana tragajući za svojom osmogodišnjom kćerkom.
“Banias! Gdje je Banias?”, molila sam da mi kažu dok su svi trčali, dozivajući svoju djecu, svoje roditelje usred tog haosa. Kada sam je pronašla, plakala je i tresla se. Moj suprug i ja smo se naizmjenično grlili kako bismo je utješili najbolje što smo mogli, znajući da joj ne pružamo mnogo utjehe.
Još uvijek potreseni, otrčali smo u prizemlje kako bismo mogli otići ukoliko bude trebalo, ali tada je izgledalo kao da je bombardovanje stalo. Zračni napadi sravnili su sa zemljom još jednu kuću, samo nekoliko metara od mjesta gdje smo bili. Pogođena je bez prethodnog upozorenja. Često, nakon manjeg napada slijedi veći. Srećom, ljudi koji tu žive nisu bili unutra u trenutku napada.
Dok smo bili u kući mojih roditelja, na sličan način smo strčali u prizemlje usred vike uplakanih komšija koji su jedni druge upozoravali da se sklone nakon što je pogođena obližnja zgrada. Trenuci čekanja drugog, većeg udara bili su nepodnošljivi. Čvrsto sam držala svoje dijete i okrenula njegovo lice prema svojim prsima kako bih ga zaštitila od prašine i eksploziva.
Sati su prolazili. Zatim je u utorak navečer pao veliki projektil, u potpunosti uništivši zgradu. Naš vrisak miješao se sa zvukom razbijanja stakla i predmeta. Nekih desetak minuta kasnije, nakon što se prašina slegla, vidjeli smo da su ulazna vrata i prozori na kući mojih roditelja uništeni, dok je namještaj bio prekriven krhotinama. Na brzinu smo spakovali svoje stvari i otišli.
Mislila sam da će dom mojih roditelja biti sigurno mjesto. Mislila sam da će dom moje svekrve biti sigurno mjesto.
Ali gdje dalje? U Gazi ne postoji sigurno mjesto.