Da li je era velikog rasta Kine zauvijek završila?

Piše: Liam Gibson

Kada je veći dio svijeta prošao kroz veliku recesiju 2008-2009, Kina je, kroz ogromne napore vlade u potrošnji, uspjela prebroditi oluju i potaknuti globalnu ekonomiju.

Sa svijetom koji se “opasno približava” globalnoj recesiji zbog ruskog rata u Ukrajini i tri godine pandemije COVID-a 19, ponavljanje oporavka pod vodstvom Kine čini se manje vjerovatnim.

Ekonomija zemlje porasla je za samo tri posto u 2022. Predviđa se da će rast ostati spor u ranim tromjesečjima 2023. prije nego što se snažno oporavi u drugoj polovini godine, prema istraživanju 37 ekonomista koje je proveo Nikkei u decembru. Prosječna brojka rasta BDP-a koju je iznijela ova grupa bila je 4,7 posto, gdje je velika većina predviđanja padala u iznose između 4,0 i 5,9 posto.

Ipak, čak ni najoptimističniji scenarij oporavka za Kinu ne nagovještava povratak na visoke stope rasta na koje je zemlja bila naviknuta decenijama. Kineski BDP rastao je u prosjeku gotovo 10 posto godišnje otkako je Peking započeo ekonomske reforme 1978. godine.

Druga najveća svjetska ekonomija imala je buran put od kada je pandemija prvi put započela. Nakon ranog optimizma u vezi s njenim oporavkom 2020. godine, ponovljeni pritisci i udari na privatni sektor i stroga zaključavanja zbog politike nultog COVID-a, izazvali su haos u lancima opskrbe i naštetili povjerenju ulagača. I zatim je januar donio još loših vijesti: stanovništvo zemlje se prošle godine smanjilo prvi put u 60 godina, postavljajući zabrinjavajuća pitanja o njenoj budućoj radnoj snazi.

Sada, s predsjednikom Xi Jinpingom koji je zapravo uspostavljen za doživotnog vođu Kine i državom koja je konačno napustila politiku nultog COVID-a, može li se zemlja ikada nadati povratku na održivi visoki rast?

Kratak odgovor je: Ne. Era kineskog dvocifrenog rasta gotovo je sigurno gotova, rekli su ekonomisti i analitičari za Al Jazeeru. Stopa rasta koju Kina uspije održati u godinama koje dolaze uveliko će ovisiti o tome kako će se Peking prilagodi strukturnim izazovima s kojima se suočava njegova ekonomija i utjecaju Xijevih novih prioriteta.

Brz uspon, tihi pad

Godine visokog rasta BDP-a u Kini značile su da je njena ekonomija narasla više od deset puta između prelaza stoljeća i 2021. godine, sa 1.200 milijardi dolara na gotovo 18.000 milijardi dolara, prema podacima Svjetske banke. Nasuprot tome, BDP Sjedinjenih Američkih Država, najveće svjetske ekonomije, nešto je više nego dvostruko veći od onog u 2000.

Međutim, tokom nadolazećih godina stopa rasta Kine usporit će se na između dva i pet posto, prema procjenama ekonomista s kojima je Al Jazeera razgovarala.

Čak i to prikriva promjenu koja je već u toku, rekao je ekonomist Michael Pettis, viši saradnik Carnegiejeve zaklade za međunarodni mir sa sjedištem u Pekingu. Fokusiranje na brojke BDP-a riskira da se kolokvijalno rečeno ne vidi šuma od stabala – takve brojke samo daju nepotpunu, vremenski odgođenu sliku kineske ekonomije. “Čini se da, prema brojkama, era visokog rasta sada završava, ali zapravo, u smislu produktivnih ulaganja, završila je prije otprilike 10 do 15 godina”, rekao je on za Al Jazeeru.

Pettis je rekao da BDP – koji se u početku koristio za mjerenje zapadnih ekonomija – nije razvijen sa svrhom registriranja anomalija uzrokovanih kineskim “mekim budžetskim ograničenjima”, što se odnosi na model u kojem se država uključuje kako bi pokrila potrošnju veću od prihoda ostvarenog od projekt.

Na primjer, kanalizacijski sistem izgrađen u pustinji Gobi i onaj izgrađen u Pekingu mogli bi dodati istu vrijednost kineskom BDP -u, unatoč tome što je prvi imao malu ekonomsku vrijednost.

“[U Kini] možete nastaviti gubiti novac jako dugo ako je to politički potrebno… ali to ne odražava temeljni proizvodni kapacitet ekonomije”, rekao je on.

Čini se da je većina ekonomista uvjerena da je prethodni kineski model rasta završio. Ali sa ekonomijom zemlje usred velike tranzicije, budućnost je nejasna.

Starenje stanovništva, usporavanje produktivnosti

Jedinstveni demografski i ekonomski uvjeti koje je Kina iskoristila za postizanje rasta bez presedana u posljednjim decenijama su nestali.

Ogromna radna snaga koja je pokretala kinesku jeftinu industrijsku bazu smanjuje se kako stanovništvo ubrzano stari. Pad broja stanovništva Kine je u 2022. uslijedio je nakon godina usporavanja nataliteta.

Kinu će ove godine zamijeniti Indija kao najmnogoljudnija zemlja na svijetu usred ubrzanih napora multinacionalnih kompanija da presele više proizvodnje u druge dijelove Azije, poput Vijetnama, Malezije, Indije i Bangladeša.

Dugovima opterećena ulaganja u nekretnine i infrastrukturu koja su historijski pokretala rast Kine također su dosegla vrhunac. Hung Tran, viši saradnik Atlantic Councila, rekao je da su ta ulaganja donijela sve manji povrat.

Kineska ukupna faktorska produktivnost – mjera koja pokazuje koliko proizvodnje jedna ekonomija stvarno proizvede kao dio inputa – više ne raste kao prije. Prije 2008. rast produktivnosti u prosjeku je iznosio 2,8 posto, ali je od tada usporen na samo 0,7 posto godišnje.

To je dovelo mnoge korporacije i lokalne vlasti s prekomjernim zaduženjem blizu tačke pucanja, što dokazuje propast najvećeg graditelja nekretnina u zemlji, Evergrandea, 2021. godine.

Naravno, kineski čelnici mogli bi iskoristiti neke poluge kako bi ublažili bol tranzicije. Mogli bi podići službenu starosnu dob za odlazak u penziju za muškarce (60) i žene (55) na 65, “povećavajući stopu sudjelovanja u radnoj snazi ekonomije – što je mjera koju Japan uspješno primjenjuje”, rekao je Hung. Ali čak i to bi moglo samo djelomično odgoditi krizu: već se udio kineskog stanovništva u starosnoj grupi od 15 do 64 godine smanjuje, nakon što je 2015. dostigao vrhunac s nešto ispod jedne milijarde.

Ukidanje hukou sistema – koji povezuje socijalne beneficije s registracijom kućanstva – moglo bi povećati nivoe urbanizacije, održavajući radnu snagu u Kini, rekao je Hung. Trenutačni sistem često ostavlja radnike migrante u gradovima bez državnih beneficija poput javnog školovanja, što služi kao prepreka daljnjoj urbanizaciji.

Automatiziranje veće proizvodnje na temelju kineske napredne digitalne infrastrukture također bi moglo pomoći u održavanju industrijske produktivnosti.

Ipak, čak i dok Peking nastoji ublažiti inače turbulentno spuštanje na niži nivo rasta, njegovo političko vodstvo postavlja nove prioritete za budući put Kine.

Što Xi želi: Okretanje ka sebi

Xi je pomaknuo fokus politike Pekinga s mantre “rast pod svaku cijenu” koju su slijedili prethodni post-reformski čelnici. Umjesto toga, stavio je naglasak na “visokokvalitetni rast”, koji je vodeći princip u trenutnom petogodišnjem planu Kine. To je dio Xijevog “koncepta novog razvoja” koji daje prednost otpornosti na vanjske pritiske i ravnopravnijoj raspodjeli kineskog bogatstva.

U osnovi, ideja je smanjiti kinesko oslanjanje na rast potaknut izvozom izgradnjom ekonomije potaknute domaćom potrošnjom, rekli su stručnjaci. Čvrsto unutrašnje tržište može djelovati kao tampon protiv šokova koji dolaze iz nestabilnog globalnog trgovinskog sistema i zapadnih sankcija. Kineska nova strategija također ima za cilj smanjiti kineski ugljični otisak uz istovremeno korištenje najsavremenijih tehnologija, poput naprednih poluvodiča i kvantnog računarstva. Razvijanje ovih tehnologija kod kuće postalo je još važnije za zemlju usred vala strogih ograničenja kontrole izvoza koje je nametnuo SAD s ciljem da osakati kinesku industriju čipova.

No, može li “visokokvalitetni rast” osigurati nevjerovatne stope rasta kao prije? “U teoriji, može, ali to se u historiji nije dogodilo”, rekao je Pettis. “Potrošnja je ovdje ključna.”

Rashodi kućanstava kao udio u ukupnom BDP-u iznosili su gotovo 38 posto do kraja 2021, daleko ispod globalnog prosjeka od 63 posto, ostavljajući Kinu s jednom od najslabijih nivoa potrošnje među najvećim svjetskim ekonomijama.

“Ukoliko ne uspijete postići taj porast potrošnje [kućanstava], BDP će u najboljem slučaju biti oko 2-3 posto”, rekao je on.

Šta spori rast znači za Kinu – i svijet

Usporavanje kineskog pokretača rasta utjecat će na sve, ali ne na isti način.

Mnoge će zemlje, posebno one koje su se oslanjale na Kinu kao svoje glavno izvozno odredište, akutno osjetiti pad potražnje. Brzina kojom se zemlje mogu okrenuti drugim brže rastućim tržištima u nastajanju, poput Indije i jugoistočne Azije, uveliko će odrediti pobjednike i gubitnike tokom ove tranzicije.

Usporavanje će utjecati i na geopolitičku ravnotežu snaga. Ako Kina dosegne ekonomski vrhunac u nadolazećoj deceniji, njen san o nadmašivanju SAD-a kao najveće svjetske sile činit će se manje neizbježnim. Takav bi scenarij mogao potaknuti Peking na poduzimanje hrabrije akcije u vezi s onim što smatra svojim “glavnim interesima” – poput statusa Tajvana – dok je na vrhuncu svoje moći, upozoravaju stručnjaci.

Ekonomisti predviđaju previranja i unutar Kine.

Xi je prihvatio krilaticu iz Maove ere o “zajedničkom prosperitetu” kao vodeće ekonomsko načelo, usmjeravajući fokus Pekinga na rješavanje nejednakosti, od stanovanja do zdravstvene zaštite i obrazovanja. Iako su pojedinosti o provedbi rijetke, zajednički prosperitet također je postao retorika oštre tržišne intervencije. Kineski tehnološki izvršni direktori, na primjer, obećali su milijarde za tu svrhu nedugo nakon udara i pritisaka vlasti koje je izbrisalo više od 1.000 milijardi dolara ukupne tržišne vrijednosti njihovih kompanija.

“Zajednički prosperitet zapravo nije preraspodjela u smislu kako se to razumije u zapadnim modelima blagostanja”, rekla je Alicia Garcia-Herrero, glavna ekonomistica za Aziju i Pacifik u investicijskoj banci Natixis sa sjedištem u Hong Kongu. Uostalom, Kina ne povećava stopu poreza na dobit koja se kreće od 15 do 25 posto.

Umjesto toga, Komunistička partija Kine (KPK) ciljat će na pretjeranu akumulaciju bogatstva za redistribuciju, ali “kome i kako, odlučit će se ad hoc”, rekla je ona.

Ipak, ovaj pomak u fokusu Pekinga prema “podjeli kolača” je sam po sebi priznanje nove stvarnosti Kine. Decenijama je održavanje visokog ekonomskog rasta bilo ključno za legitimitet vladajućeg KPK. Ipak, u ovoj novoj eri nižeg rasta, nominalno komunistička vlada može zahtijevati nove narative kako bi održala legitimitet u očima kineskog naroda.

“Promoviranje zajedničkog prosperiteta nužno je za suočavanje s rastućom nejednakošću i raspodjelom bogatstva što bi moglo dovesti do društvenog nezadovoljstva i nemira”, rekao je Hung.

Ako Kina to učini kako treba, mogla bi završiti sa “sporijim, ali nadamo se pravednijim i održivijim rastom”, rekao je on. I uz novi društveni ugovor između partije i 1,4 milijarde stanovnika te zemlje.