Azra Hromadžić: Amerikanci nisu odustali od Balkana

Ljudi na Balkanu su zarobljeni u rešetke etnija, u monstruoznu birokratiju koja ne funkcionira, dovedeni u ‘status quo’ koji je paralizirajući, kaže vanredna profesorica na Univerzitetu u Syracuseu.

Azra Hromadžić je napisala knjigu koja je kritična prema modelu kojeg je međunarodna zajednica nametnula u BiH (Ustupljeno Al Jazeeri)

Ljudi na Balkanu su zarobljeni u rešetke etnija, u monstruoznu birokratiju koja ne funkcionira, dovedeni u status quo koji je paralizirajući, ističe antropologinja Azra Hromadžić.

Doktor nauka Azra Hromadžić je vanredna profesorica na Odsjeku za antropologiju u Maxwell School of Citizenship na Univerzitetu u Syracuseu (Sjedinjene Američke Države). Područje njenog znanstvenog interesa uključuje političku antropologiju, etnografiju, etnopolitičko nasilje i poslijeratnu rekoncilijaciju, socijalizam i postsocijalizam, rodna pitanja, kulturne prakse mladih, starenje i socijalnu politiku, te prirodne resurse i javna dobra.

Objavila je dvije knjige: Citizens of an Empty Nation: Youth and State-making in Postwar Bosnia-Herzegovina, koja je prevedena na srpski jezik pod naslovom Samo Bosne nema, i Care Across Distance: Ethnographic Explorations of Aging and Migration (s Monikom Palmberger). Trenutno završava svoju treću knjigu: Riverine Citizenship and City in Love with the River in Bosnia and Herzegovina.

‘U svrhu pravdanja nasilja i destrukcije’

Ističe kako je šokantno posmatrati rusko-ukrajinski sukob, koji je, s jedne strane, unikatan u pogledu medijske i tehnološke konstrukcije i izvještavanja ratne zbilje, a s druge strane, jako je sličan mnogim drugim ratovima (uključujući jugoslovenske) koji sistematski politiziraju i militariziraju identitete, narode, granice i teritorije.

“Interesantan je proces kroz koji se određeni identiteti, u ovom slučaju kulturološki identiteti, politiziraju. Kulturološki identiteti su, naravno, društvene konstrukcije, jer ljudi kroz historiju nisu uvijek bili Ukrajinci, Rusi… Reći da su to konstrukcije ne znači da iste nisu bitne. Naprotiv, one su ljudima itekako bitne: bez njih smo izgubljeni, bez orijentacije u historiji i sadašnjosti. Iako su ove konstrukcije uvijek prisutne i uvijek političke (jer su različiti identiteti različito pozicionirani u odnosu na moć), zanimljivo je kako i koliko se one u momentu političkog konflikta politiziraju u svrhu mobilizacije ljudi za rat i za opravdanje samog rata“, govori Azra Hromadžić.

Dodaje da u slučaju rusko-ukrajinskog rata imamo situaciju gdje ruski predsjednik Vladimir Putin konstantno akcenat stavlja na identitetsko-kulturološko-historijsku sličnost između ruskog i ukrajinskog naroda, dok ukrajinska strana podcrtava historijsku i kulturološku različitost.

“S jedne strane, iz pozicije ruske vlasti, ta se sličnost promovira kroz ideologiju i moć. Znači, kulturološka i historijska sličnost i povezanost između ‘vas’ i ‘nas’ se u Putinovim diskursu naglašava do granice da se različitosti između Rusa i Ukrajinaca minimiziraju, trivijaliziraju ili posve negiraju. Ta ideja kulturološke sličnosti se manifestira kroz politiziran diskurs rodstva, na principu ‘mi smo svi braća, mi smo jedna familija, govorimo isti jezik…’ i isti taj diskurs se onda stavlja u svrhu ratne industrije, koristi u svrhu pravdanja nasilja i destrukcije.”

‘Moderan rat za teritoriju i političku moć’

“S druge strane imate ukrajinski diskurs, koji naglašava kulturološko-političku različitost i koji potencira da ‘mi nismo baš toliko slični, da mi imamo svoj unikatan jezik, unikatnu historiju, unikatan politički suverenitet’. Kulturne antropologe interesira kako te, nazovimo ih identitetske konstrukcije (kad se protkaju s moći, politizacijom i militarizacijom) utječu na razvoj i logiku rata, kao i na svakodnevnu interpretaciju nasilja. One postaju okvir koji omogućava takozvanim običnim ljudima da osmisle to iskustvo nasilja. Politizirane identitetske konstrukcije nude logiku koja ‘objašnjava’ to nasilje“, kaže Azra Hromadžić.

Nastavlja da je sličan proces politiziranja identiteta u ratu u Bosni i Hercegovini bio također jako vidljiv.

“Rat u Jugoslaviji nije bio, kao što se obično navodi, proizvod historije mržnje između naroda koji ne znaju kako živjeti zajedno, koji su uvijek u sukobu. Naprotiv, to je bio moderan rat za teritoriju i političku moć, gdje su se sukobile dvije percepcije suvereniteta: suverenitet republika/država i suverenost naroda/nacija. Ljudi često kažu da je etnički nacionalizam bio uzrok ‘našeg’ rata… naprotiv, on je proizvod rata. Ljudi su kroz rat postajali etnije. Mi smo iz rata izašli podijeljeni u etničke torove. Ratom smo u njih oblikovani, kroz proces ekstremnog nasilja i nasilnog razdvajanja ljudi/građana u etničke skupine. A onda, poslije rata, također kroz ekstremnu politizaciju svakodnevnice, školstva, imaginarija, prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, dešava se nešto kao amnezija zajedničke prošlosti, recimo one socijalističke, koja je zaboravljena i/ili demonizirana. Ona nestaje iz udžbenika historije.“

Pojašnjava kako u slučaju bivše Jugoslavije imamo prostore (Vukovar ili Mostar) gdje je nasilje bilo najvidljivije i da su to upravo prostori gdje su ljudi bili najviše “etnički izmiješani.“

‘Sumnjičavi prema bivšem zajedništvu’

“Regije i gradovi gdje su se ljudi kroz historiju, kako se često kaže, ‘miješali’ (lično ne volim taj termin, jer pretpostavlja da postoji homogen identitet koji ulazi u proces miješanja, a što je nemoguće, jer su svi identiteti hibridni), tu je nasilje najjače. Kako to objašnjavamo? To je stoga što je zajedničko, ‘miješano’ življenje u direktnom sukobu s nacionalističkom hegemonijom, koja nameće da su nacije homogene i da žive u homogenim, etničkim, odnosno nacionalnim teritorijama. Kad se ta ideja nacionalizma sudari sa svakodnevnicom gdje su ljudi u stvari izmiješani dolazi do konflikta između realnosti i nacionalizma i do ekstremnog nasilja“, ukazuje Azra Hromadžić.

Konstatira da je zanimljivo kako ljudi logički objašnjavaju taj proces te da mnogi od njih danas to nasilno razdvajanje shvataju logičnim i naturalnim.

“To je proizvod revizije prošlosti. Šta pod tim mislim? Mislim da se to zajedništvo u prošlosti, kad su ljudi živjeli jedni s drugima, a ne jedni pored drugih, danas stavlja pod upitnik. U slučaju bivše Jugoslavije imate primjer gdje ljudi kažu ‘mi jesmo imali zajedništvo u socijalizmu, ali to nije bilo pravo’, ‘nisu to bili pravi prijatelji, vidi se sad da je to sve bilo lažno, da su oni (uvijek neki ‘oni’) sve to pripremali desetljećima…’. Ali, vidite, u tim desetljećima i stoljećima kad se je živjela neka vrsta zajedništva (koje ne smijemo romantizirati, ono je uvijek prožeto tenzijama, koje su sastavni dio svakodnevnice u svim heterogenim sredinama) nije bilo lažno, naravno da nije. To jesu bila prava prijateljstva. Ali, da bi mi sad mogli živjeti sami sa sobom, da bi dali smisao ovoj tužnoj realnosti baziranoj na novim-starim, razdvojenim identitetima, novim etniciziranim i revidiranim historijama, mora se postati sumnjičav prema onome bivšem zajedništvu.”

“U tom narativu i okviru, historija ‘miješanja’ postaje ‘naivna’ i ‘površna’ historija, koja samo maskira i guši ‘prave identitete’, odnosno etnije. I napominje se da se ne smije dozvoliti da ‘zaboravimo ko smo’, da se nama opet takvo grozno nasilje u budućnosti ne bi ponovilo. I taj strah od novog sukoba i od tog ‘kobnog, neiskrenog’ zajedništva tragično opravdava današnju razdvojenost, etnicizaciju, i sumnjičavost prema ‘drugom i drugačijem'“, kaže Azra Hromadžić.

Hill: S kim smo mi 1995. godine pregovarali

Prema njenim riječima, međunarodna zajednica u momentu kada se dešavao grozni rat ‘90-ih godina morala je se nakon Hladnog rata redefinirati, a Bosna i Hercegovina je postala poligon jedne takve intervencije.

“Napisala sam knjigu koja je veoma kritična prema modelu kojeg je međunarodna zajednica nametnula u Bosni i Hercegovini, koji je sam po sebi preduslovljen na status quo i političku paralizu. Taj model je nametnut i legitimiziran u ime mira, koegzistencije, prosperiteta i zaustavljanja rata.”

“Christopher Hill, koji je bio zamjenik Richarda Holbrookea tokom pregovora u Daytonu i koji je sada američki ambasador u Srbiji, a kojeg sam srela 2015. godine na Brown Univerzitetu, bio je jako iritiran mojom kritikom prema međunarodnoj zajednici. On mi je tada rekao: ‘Znate li Vi s kim smo mi 1995. godine pregovarali, mi smo morali zaustaviti rat, a mogli smo razgovarati samo s nacionalistima, s [Franjom] Tuđmanom, [Slobodanom] Miloševićem i [Alijom] Izetbegovićem, koji nisu bili spremni na kompromis i ovo je maksimum koji smo dobili’.”

“Problem je momenat intervencije, jer razgovor se mogao dešavati 1990-te i onda bi sagovornici bili drugi i kontekst ne bi bio toliko prožet nacionalizmom i iskustvom ratnog nasilja. Rat je zaustavljen, i to im se mora priznati, ali su stvorili nemoguću, nepodnošljivu državu, Bosnu i Hercegovinu“, priča sagovornica.

Mišljenja je da za aktuelnog američkog predsjednika Joea Bidena Bosna i Hercegovina ima simbolično mjesto.

‘Balkan je preoblikovan u problematično mjesto’

“Mislim da on iskreno vjeruje u demokratsku, građansku, liberalnu Bosnu i Hercegovinu, jer dolazi iz takve političke pozadine. Za one koji smatraju taj poredak poželjnim, on je prijatelj Bosne i Hercegovine. Eh sad, da li to znači da se on kao prijatelj takve vizije Bosne i Hercegovine budi i ide leći s mišlju o Bosni i Hercegovini? Naravno da ne, posebno zbog situacije u samoj Americi, koja je nevjerovatno politički i ideološki podijeljena.“

Uvjerena je da američka administracija s pažnjom prati zbivanja u Bosni i Hercegovini.

“Ne bih rekla da zanemaruju situaciju u Bosni i Hercegovini, pogotovo zbog proksimiteta s ratom u Ukrajini i mnogih vidljivih i nevidljivih rusko-kineskih interesa unutar Balkana, koji se manifestiraju kroz različite projekte, ekstrakciju prirodnih resursa i mnoge druge sheme, a ne samo kroz političke diskurse. Zbog toga je Balkan i dalje na radaru, jer je preoblikovan u problematično mjesto, gdje se šira geopolitička gibanja, recimo ‘migrantska kriza’, vidljivo manifestiraju.”

“Mislim da Amerikanci nisu odustali od Balkana, ali da će doći rješavati unutrašnju ustavnu krizu Bosne i Hercegovine, u to nisam sigurna. Ali da će poslati nekoga ko će nagovijestiti da sve pomno posmatraju, da nas nisu zaboravili, to da“, tvrdi Azra Hromadžić.

Potom se osvrnula i na Dejtonski mirovni sporazum, koji je bio smišljen od međunarodne zajednice kao privremeno rješenje.

‘Monstruozna birokratija koja ne funkcionira’

“Sad imamo zanimljiv diskurs u entitetu Republika Srpska, gdje kažu ‘ne smijete dirati Dayton, jer bi to značilo napad na demokratiju’. Naravno, Dayton potvrđuje jačinu, postojanost, legitimitet entiteta RS. To ide nekako ovako: ‘Ako dirate Dayton, dirate demokratiju i onda vi koji želite mijenjati Dayton antidemokratski ste nastrojeni.’ Imate način na koji taj Dayton cirkulira u političkom diskursu ili kao navodni simbol demokratije i opstanka za jedne, ili kao simbol zatočeništva i nepodnošljivosti za druge, ovisno ko iz koje pozicije govori“, kazuje sagovornica.

Ne krije da joj neke diplomate u rijetkim susretima kada razgovaraju o Bosni i Hercegovini poručuju da je “vrijeme da ljudi u Bosni i Hercegovini uzmu stvari u svoje ruke“, što je za nju veoma problematično.

“U početku je postojalo maksimalno prisustvo i direktno upravljanje državom u Bosni i Hercegovini od međunarodne zajednice. Većina stranih diplomata je smatralo domaću populaciju ‘demokratskom djecom’ (ne znaju se sami voditi, nezreli su još, izašli socijalizma, neko im mora reći kako da se demokratski ponašaju). Znači, poruka je bila da smo mi demokratski nespremni, da nismo imali prethodno demokratsko iskustvo, da nam oni moraju pokazati kako da budemo demokratski građani.”

“S druge strane, postoji očekivanje da mi uzmemo stvari u svoje ruke. To je donekle kontradiktorno. Često je to popraćeno porukama ‘mi smo uradili toliko, a sada je na vama’. A ljudi na Balkanu su zarobljeni u rešetke etnija, u monstruoznu birokratiju koja ne funkcionira, dovedeni u status quo koji je paralizirajući. Mnogi ljudi tako izgube povjerenje u sistem, a i povjerenje u ljude, u sebe same… to otuđivanje od oficijalne politike i države nazivam anti-citizenship.”

‘Tu je puno novca, interesa, budućnosti i solidarnosti

Iako je često optimistična, priznaje da je u ovom momentu veoma teško biti optimističan.

“Ima tu momenata nade, kao što je, recimo, borba za zaštitu rijeka, koja je zaustavila gradnju mnogih mini hidroelektrana na Balkanu i povezala ljude na način na koji su mnogi smatrali nemogućim, preko etničkih podjela. Ima tog nekog bunta (iako je najveći bunt odlazak mladih i ne tako mladih u ‘Evropu’) koji dolazi iz nečeg što se u teoriji naziva ‘državljanstvo u mjestu’ (place-based citizenship) i tu možemo vidjeti instance otpora i različitog promišljanja o budućnosti i životu. Jer, mi imamo rijeke, planine, šume… koji su sad meta ekstrakcije resursa i akumulacije kapitala.”

I dok se mi toliko usmjeravamo ka geopolitičkom, otvaraju se novi konteksti eksploatacije: nakon što su iscrpljene i privatizacijom opljačkane industrije, nakon što je ratom razorena država, nakon što smo maksimalno etnicizirani, sad su na red došli prirodni resursi u ime primicanja Evropi, u održivosti, (etno)nacionalnog opstanka i zelenog kapitalizma. I tu je i puno novca, i interesa, i budućnosti, i solidarnosti“, zaključuje Azra Hromadžić.

Izvor: Al Jazeera