Moskva koristi staro ukrajinsko oružje protiv Kijeva

Nazvan „Bijeli labud“, Tu-160 je najteži i najbrži supersonični bombarder na svijetu. Leteća tvrđava sovjetskog dizajna može preletjeti polovinu planete, biti na visini od 20 kilometara i nositi 45 tona bombi – ili desetak nuklearnih projektila Kh-55.

Moskva ima 16 primjeraka i koristi ih kao aduta u obnovljenom sukobu sa Zapadom. Posljednjih godina su „Bijeli labudovi“ prelijetali preko Sjevernog pola kako bi upadali u zračni prostor SAD-a ili Kanade, dolazili u Venecuelu i ispaljivali krstareće projektile u Siriji.

Od prošlog marta, donose pakao u Ukrajini. Polijeću iz zračne baze kod grada Saratova na rijeci Volgi i ispaljuju nenuklearne rakete, a da ne dođu u zračni prostor Ukrajine. Ono što mnoge može iznenaditi je činjenica da je polovina ruskih „Bijelih labudova“ nekad pripadala Kijevu kao i stotine raketa koje mogu nositi.

Obamina posjeta

„U Donjecku sam stajao među gomilama konvencionalnog oružja koje je polako išlo na rastavljanje“, rekao je Barack Obama 2005. godine, tada novoizabrani američki senator iz Illinoisa nakon prvog službenog puta u inostranstvo.

Budući predsjednik je posjetio istočni ukrajinski grad, buduće uporište proruskog separatizma, i pomogao pri skupljanju 48 miliona dolara potrebnih za dalje uništavanje 400.000 komada lakog naoružanja, 1.000 prijenosnih protivraketnih projektila i 15.000 tona municije. Lokalni fotoreporter Sergej Vaganov je slikao Obamu u skladištima oružja.

Desetak godina kasnije, Vaganov je pobjegao iz borbi u Donjecku, a prošlog marta jedva preživio rusku opsadu Mariupolja.

„Čekao sam da me smrt oslobodi, imao sam polusamoubilačke misli“, navodi za Al Jazeeru dok opisuje kako su on i njegova žena Irina iščekivali ruske zračne udare u ledenom stanu bez prozora.

Obamina posjeta je bio dio napora Zapada da Ukrajina uništi hladnoratovske zalihe oružja – ili da ih prebaci Rusiji.

Pritisak Zapada

Nakon raspada SSSR-a 1991. godine, Kijev je naslijedio ogroman arsenal, uključujući nuklearno oružje i 19 „Bijelih labudova“ koji su bili u zračnoj bazi Priluki na sjeveru Ukrajine. Rusija je imala samo dva takva bombardera.

No, zadržavanje strateških aviona nije bilo neophodno nakon što je Kijev, kao i sve druge sovjetske republike, popustio pod pritiskom Zapada i „vratio“ hiljade nuklearnih bojevih glava Moskvi. Washington je predvidljivo brinuo zbog nuklearnih arsenala 15 novih nezavisnih država koje su nastale iz SSSR-a jer su one prolazile kroz bolne ekonomske tranzicije i političku nestabilnost.

„Prisjetimo se samo američkog pritiska na postsovjetske nacije da prebace sve nosače nuklearnog oružja Rusiji“, za Al Jazeeru kaže Igar Tiškevič, analitičar iz Kijeva.

Tadašnje ukrajinske vlasti su 1991. godine kazale kako će se za 10 godina riješiti svih teških bombardera, raketa koje ovi avioni mogu nositi, kao i opreme iz zračnih baza koje su potrebne za održavanje. Washington je platio uništenje 11 „Bijelih labudova“, 27 manjih aviona Tu-95, gotovo 500 krstarećih raketa, ukupno 130 SS-19 interkontinentalnih balističkih raketa, te centara za ispaljivanje i lokacija za skladištenje.

Treba spomenuti kako je i lako naoružanje bilo uklanjano, uključujući jurišne puške AK-47 i drugo naoružanje – gotovo sedam miliona primjeraka u skladištima širom Ukrajine. Godinama se Ukrajina rješavala tog oružja, kao i sistema zračne odbrane, brodova i podmornica.

Veliki interes kupaca

Libija, Velika Britanija i SAD kupili su stotine hiljada primjeraka AK-47, a Pakistan 320 tenkova od Ukrajine.

Varjag, 300 metara dug nosač aviona, napravljen je u južnom gradu Mikolajivu 1988. godine, da bi potom bio prodan kompaniji iz Makaa koja je od njega napravila kasino na vodi. Deceniju kasnije postao je prvi kineski nosač aviona – Liaoning.

No, značajna količina ukrajinskog naoružanja je prebačena Rusiji, većinom krajem 1990-ih i početkom 2000-ih kao isplata kijevskog duga za prirodni plin koji je iznosio više miliona dolara. Isporučeno je, između ostalog, gotovo 575 subsoničnih raketa Kh-55 koje se koriste na „Bijelim labudovima“, zajedno sa 386 raketa tipa Kh-22.

Nešto kasnije, tačnije 2022. godine, Rusija koristi upravo te rakete protiv države koja ih joj je dala.

Do početka 2000. godine, Ukrajini su ostala samo dva Tu-160, da bi jedan od njih u jedno hladno januarsko jutro bio prebačen u zračnu bazu Engels-2 u Rusiji. Komandant aviona Serhij Osipov je rekao kako je transfer bio neophodan da bi se riješila nestašica energije u Ukrajini.

„Imali smo isključenja, redukcije, ograničene količine plina, a naši uposlenici, porodice pilota osjećali su velike probleme kao i cijela nacija“, naveo je 2000. godine.

Posljednji „Bijeli labud“ postavljen je u muzeju avijacije na otvorenom u gradu Poltava nakon što mu je uklonjeno naoružanje, motori i elektronika.

U međuvremenu, Rusija je napravila još šest komada i krajem decembra objavila kako su na testiranju još dva ovakva bombardera.

‘Dobra volja’

Dobrovoljni transfer ukrajinskog naprednog naoružanja Rusiji danas izgleda apsurdno, no geopolitika je bila vrlo drugačija u postsovjetskom svijetu 1900-ih. To je bio „vrhunac dobre volje i saradnje Rusije i Zapada, te Ukrajine kao tampon zone između dvije strane, sa dobrim uvjetima za sve“, govori za Al Jazeeru Marija Popova sa Univerziteta McGill u kanadskom Montrealu.

Rusija i Zapad su 1994. potpisali sporazum kojim se garantira ukrajinska sigurnost i teritorijalni integritet. Tri godine kasnije, Kijev je potpisao detaljan sporazum o prijateljstvu sa Moskvom i partnerski dogovor sa NATO-om.

Početkom 2000-ih Zapad je Rusiju, pod vodstvom Vladimira Putina koga su smatrali prozapadnjačkim germanofilom, smatrao manjkavom ali demokratijom u nastanku. Kako bi pojačao svoj imidž, Putin se pojavljivao na ruskoj TV kako jaše konja, upravlja vojnom podmornicom i pilotira Tu-160.

Ukrajinske i ruske snage održavale su bliske veze nastale iz zajedničke sovjetske prošlosti.

„Četiri moja bivša druga iz klase su na vodećim pozicijama ruske vojske. Sada smo neprijatelji“, za Al Jazeeru je 2018. kazao Ihor Vorončenko kada je služio kao ukrajinski admiral nakon pohađanja vojne škole u sovjetskom Uzbekistanu.

No, prije 20 godina Kijev nije mogao slutiti prijetnju iz Rusije i razmjena oružje za plin je „izgledala kao dobra ideja“, kaže Popova.

Prijenos oružja bio je dio većih pregovora o razoružanju između Rusije i Zapada.

„Ukrajina je, naravno, bila najslabiji međunarodni akter tri strane i tako je bila pod pritiskom obje strane da bude ‘dobar saradnik'“, dodaje sagovornica Al Jazeere.

Sada mnogi u Ukrajini žale zbog davanja oružja, naročito jer je u dogovor bio uključivan prirodni plin koji je decenijama njegovao korupciju u vlastima.

„Ovo je bila strateška greška i politička kratkovidost kada su političke elite skrivale svoje šeme i plaćale dugove slanjem strateškog oružja Rusiji“, za Al Jazeeru kaže Aleksej Kušč, analitičar iz Kijeva.

Početkom decembra, general Vadim Skribicki, zamjenik šefa ukrajinskih obavještajaca, za The New York Times je rekao: „Bolje je bilo da smo to sve dali SAD-u“.

Zakup i najam

Početkom 2010-ih, proruski ukrajinski predsjednik Viktor Janukovič pokrenuo je novi val razoružanja. Njegov ministar odbrane Pavel Lebedev je 2013. rasformirao zračne sisteme S-200V koji su bili u pet vojnih baza. Također je naredio uništavanje 1.000 komada prijenosnih jedinica zračne odbrane, kao i 1,5 miliona komada lakog naoružanja i 133.000 tone municije.

Janukovič je svrgnut 2014. nakon višemjesečnih protesta, dok je Lebedev prebjegao na Krim, koji je Rusija anektirala, počeo projekte finansiranja izgradnje i brzo „postao dio ruskog sistema“, kazala je 2015. za Al Jazeeru antikorupcijska aktivistica Elena Jacišina.

Uništavanje i prijenos naoružanja doveli su do velike nestašice u ukrajinskoj armiji, te do korupcijskog skandala koji je bez presedana čak i u Ukrajini.

Istraživački članak je 2019. opisao kako je Ihor Hladkovskij, sin Oleha Hladkovskog, bliskog saradnika tadašnjeg predsjednika Petra Porošenka, organizirao šemu šverca korištenog i često neupotrebljivih vojnih komponenti iz Rusije i prodavao ih ukrajinskoj vojsci po jako visokim cijenama.

Skandalom je jako pala podrška Porošenku i on je 2019. izgubio na izborima od novopečenog političara Volodimira Zelenskog.

Pod upravom Zelenskog, konzorcij od 100 proizvođača naoružanja pod imenom Ukroboronprom (kojim upravlja država) prošao je radikalne reforme. Počeli su proizvoditi prijenosne protivtenkovske rakete koje su bile smrtonosne za napad ruskih snaga, te projektile Neptun koji su potopili ruski brod Moskva u aprilu.

Skoro godinu dana nakon početka rata, primjetan je preokret trenda „prijenosa oružja“. Ruski vojnici u bijegu su ostavili stotine tenkova, oklopljenih transportera i brojne komade artiljerije koje su Ukrajinci popravili, prebojili i vratili u upotrebu protiv napadača.

Oni ovo oružje nazivaju „zakupom i najmom“ po američkom programu koji je SSSR-u tokom Drugog svjetskog rata SAD slao naoružanje i druge vojne potrepštine.

„Sakupljamo na terenu sve što je korisno i vratit ćemo to Rusima u obliku granata“, u novembru je kazala glasnogovornica ukrajinskog Ministarstva odbrane Natalija Humenjuk.