Bivši američki ambasador u Moskvi o trenutku kada je shvatio da će Rusija pokrenuti invaziju

John Sullivan o putu ka ratu, diplomatskim tenzijama s Moskvom i dobrovoljnom čišćenju toaleta u ambasadi.

Tokom svog mandata na poziciji američkog ambasadora u Rusiji, John Sullivan je direktno posmatrao rusku odluku da pokrene rat u Ukrajini, kao i diplomatske posljedice i ekonomske sankcije koje su uslijedile (EPA)

Tokom svog mandata na poziciji američkog ambasadora u Rusiji, John Sullivan je direktno posmatrao rusku odluku da pokrene rat u Ukrajini, kao i diplomatske posljedice i ekonomske sankcije koje su uslijedile. Ali čak i prije sudbonosne odluke Moskve da pošalje svoje čete preko granice u Ukrajinu prošlog februara, odnosi između Sjedinjenih Američkih Država i Rusije dostigli su najnižu tačku od perioda Hladnog rata usred nekoliko krugova recipročnih diplomatskih protjerivanja koja su, za period od pet godina, smanjila broj osoblja u američkoj ambasadi sa 1200 na svega 150, piše Foreign Policy.

Sullivan je obnašao funkciju zamjenika državnog sekretara na početku Trumpovog mandata, prije nego što je poslat u Moskvu kao ambasador početkom 2020. Postao je jedan od nekolicine političkih dužnosnika iz Trumpove ere koje je Bidenova administracija zadržala. Nakon gotovo tri godine na tom poslu, Sullivan se povukao iz javne službe u septembru prošle godine nakon smrti supruge i nedavno se vratio u advokatsku firmu Mayer Brown.

Govorio je za Foreign Policy o naporima Bidenove administracije da odgovori Moskvu od njenih nauma u mjesecima koji su prethodili invaziji, glasinama o zdravlju ruskog predsjednika Vladimira Putina, te zašto se ruski zvaničnici drže protokola, ali ne i manira.

  • Vratimo se na ovo doba prošle godine, kada je Bidenova administracija podizala uzbunu u vezi namjera Rusije. Kakvi su Vaši razgovori bili sa ruskim zvaničnicima u Moskvi prije invazije?

– Krajem oktobra smo počeli primjećivati prikupljanje obavještajnih podataka od strane ruske vojske na granici s Ukrajinom. Potom su veliki broj vojnika premjestili u Bjelorusiju, što nikada ranije nisu učinili, čak ni za ranije vježbe. To su bile snažne indicije da će ovo biti invazija velikog obima.

Ja sam se zadesio kući na odmoru krajem oktobra. Predsjednik je poslao [direktora CIA-e] Billa [Burnsa] u Moskvu, pa sam i ja s njim otputovao iz Washingtona. Odsjeli smo u mojoj rezidenciji, ambasadorskoj rezidenciji, kući Spaso u Moskvi. Pričam o početku novembra. Tada je zapravo počeo naš dijalog s ruskom Vladom.

Evo moje procjene. Kada mi je [zamjenik ministra vanjskih poslova] Sergej Rjabkov predao dva nacrta ugovora [o sigurnosnim garancijama za Rusiju], Rusi su radili bez entuzijazma. Šta mislim pod tim? Čitali su iz svojih bilješki. Nije bilo stvarnog razgovora. Ja sam postavljao pitanja. Oni bi spustili pogled da vide gdje je u njihovim bilješkama nešto što ima neke veze s mojim pitanjem i samo bi mi to ponovili. Bilo je mnogo zurenja u cipele i mucanja, ali nije bilo odstupanja od tema razgovora, za koje znam da su bile provjerene ne samo u uzlaznom lancu u Ministarstvu vanjskih poslova, već i širom Kremlja.

  • Dakle, sve je to bilo samo pretvaranje, diplomatija u koju su bili uključeni?

– Apsolutno. Apsolutno. Nisam nimalo sumnjao da slijedi invazija. Sve je bilo po scenariju. Iz razloga što Putin ima diplomu pravnika, stid me je to reći, kao pravnika, on želi da ima pravno opravdanje za sve što radi, bilo da se radi o probijanju ograničenja mandata po ruskom Ustavu, hapšenju ljudi jer mu se protive ili invaziji na drugu državu. On polaže osnove za priču „Vidite, bili smo ugroženi. Ovo je samoodbrana. Rekli smo im da smo ugroženi. Znali smo šta će nam uraditi. Mi smo ih preduhitrili. Dobro za nas, jer bi u protivnim oni napali i uništili nas“. Sve je to bilo zamišljeno kako bi se postavili temelji za njihovu odbranu u UN-u, gdje su nadglasani sa 141 naprema četiri glasa [ruski glas protiv rezolucije povećao je taj broj na pet], uz određeni broj suzdržanih.

  • Gdje je začeta i planirana odluka o odlasku u rat? Čuli smo da nisu obavijestili Ministarstvo vanjskih poslova do pred samu invaziju. Podudara li se to s Vašim iskustvom?

– Da, vidio sam te izvještaje. To je sasvim dosljedno. Ne mogu reći da to znam zasigurno. No, rekao bih da sam oprezan kada je u pitanju potcjenjivanje uloge [ruskog ministra vanjskih poslova] Sergeja Lavrova. On je važan Putinu, i zato ga Putin drži na toj poziciji, iako ima mnogo glasina da se on sada definitivno želi povući. Putin zna koliko je on sposoban, i i veoma je dobar. Veoma je uglađen, iznimno pametan, veoma iskusan. Putin to zna i on je dobar glasnogovornik za Putina. Lavrov mora biti uključen do određene mjere. Lavrova ne konsultuju u vezi uloge FSB-a [Ruske službe federalne sigurnosti] u pripremanju bojnog prostora u Ukrajini ili u vezi uloge vojske u tome kako će izvesti ovu multivektorsku invaziju na državu, ali on mora znati unaprijed, barem neko vrijeme prije, jer će on morati istupati od prvog dana da to opravdava.

Ne mislim da je bio uključen. Ako pitate za moje lično mišljenje, ne mislim da je bio uključen u planiranje ovoga. Pretpostavljam da se radi o relativno malom krugu ljudi. Mislim da jednu stvar ljudi previđaju dok se fokusiramo na rusku vojsku, jer je ovo rat i vojna kampanja, a to je uloga sigurnosnih službi, i ne samo GRU-a, odnosno vojne obavještajne službe, već i FSB-a i uloge FSB-a u planiranju rata i neuspjeha FSB-a u Ukrajini. Zapravo su Putina iznevjerili njegovi čekisti (pogrdan naziv za pripadnika tajne policije).

  • Kada se sada osvrnete unazad, je li postojala neka prekretnica kada ste pomislili „O, bez obzira šta da uradimo, ova će se invazija desiti“?

– Postao sam uvjeren da će ovo biti velika invazija kada sam vidio broj vojnika koje su premjestili i kada sam vidio gdje su ih smjestili. Dovoljno je pogledati kartu i vidite koliko je Kijev blizu granice. Rekao bih da sam tada postao uvjeren da će ovo biti 1. septembar 1939, da će to biti invazija tipa „Uništavamo državu. Obaramo vladu“.

  • Svako malo čitamo o tome da je Putin izgubio dodir sa stvarnošću i da je smrtno bolestan. Šta Vi mislite o tome? Možete li nam uporediti kada ste prvi put sreli Putina sa možda jednim od zadnjih? Jesteli vidjeli ikakve promjene na njemu koje bi potkrijepile ove glasine?

– Nisam vidio Putina u 2022. lično, izbliza. Jesam nekoliko puta u 2021. Svaki put kada sam ga vidio, pomislio sam da izgleda sjajno za Rusa koji uskoro puni 70 godina. Oči su mu bile bistre. U poređenju s ljudima koji su bili s njim, izgledao je sjajno. No, primijetio sam da mu se lice promijenilo u 2022, postalo je natečeno. No, i moj se izgled promijenio zbog stresa u Moskvi.

Vjerujem da je pod velikim stresom, što ne iznenađuje. Nemam razloga vjerovati da postoji ozbiljan zdravstveni problem koji je smrtonosan. Slažem se s Billom Burnsom koji je rekao: „Problem s Putinovim zdravljem je taj što je on isuviše zdrav“. Postoji duga historija davanja pogrešnih dijagnoza stranim liderima od strane američke Vlade. Bio sam uključen u rad Bushove administracije u augustu 2006, kada je obavještajna zajednica mislila da [bivši kubanski lider] Fidel Castro ima još tri mjeseca života. Slične greške su načinjene i sa ajatolahom Khomeinijem u Iranu. Ali ne, da odgovorim na Vaše pitanje, nemam razloga vjerovati da je on išta drugo do 70-godišnji Rus u poznoj dobi koji ima zdravstvenu njegu svjetske klase, ali je i pod velikim stresom trenutno.

  • Želim s Vama govoriti o ambasadi. Za vrijeme vašeg mandata, Rusija je u osnovi prisilila vašu ambasadu da radi s osnovnim osobljem. Kako je bilo raditi u ambasadi sa tako malo zaposlenih? Šta ste morali uraditi kako biste pokušali organizovati rad ambasade?

– Kada je Putin u aprilu 2021. potpisao naredbu prema kojoj nam je zabranjeno ne samo da zapošljavamo Ruse već i bilo koje državljane trećih zemalja u Rusiji, pa smo morali otpustiti više od 180 naših radnika, od kojih su mnogi radili za nas decenijama, to je bio veliki udarac za nas. Morali smo osmisliti vlastiti model kako organizovati ambasadu jedinstvenu u američkoj diplomatiji sa samo Amerikancima.

  • Možete li nam dati nekoliko primjera koji pokazuju kako je teško voditi ambasadu bez lokalnog osoblja?

– Suočili smo se s ovim, zapravo, na početku pandemije, jer nismo bili sigurni hoće li naše lokalno osoblje moći dolaziti u kompleks. Tada smo se prvi put počeli pripremati za tzv. višenamjensku dužnost. Nekolicina koja je ostala obavljala je sve poslove, bilo da se radi o popravci lifta, pranju, čišćenju podova, šta god vam padne na pamet. Da bismo se pripremili za to, svima nama, svim Amerikancima u ambasadi, dodijeljena je barem još jedna odgovornost. Mislio sam da kao vođa trebam odabrati najmanje dopadljivo, pa sam bio s grupom koja je obučena da čisti kupatila i podove. Tokom pandemije se ispostavilo da smo mogli zadržati Ruse koji su radili za nas u kompleksu. No, to je bilo upozorenje na ono što će uslijediti godinu kasnije kada su nam zabranili da ih zapošljavamo.

  • Ima li poente imati američkog ambasadora u Moskvi danas, s obzirom na to je da je broj osoblja u ambasadi sveden na minimum, a odnosi su loši?

– Da, mislim da je to važno. Predsjednik [Joe Biden] je to rekao. Rekao mi je da je važno imati američkog ambasadora tamo i da sam ja osoba koja je, kada su mi dali dva ruska sporazuma sredinom decembra, koja sam dostavio – bilo je 20:00 – [Ministarstvu vanjskih poslova], poslala pismeni odgovor SAD-a, koji su oni odbacili. Ali vrijedi imati nekoga tamo. Jer, ako tamo nema ambasadora, Rusi ne žele sarađivati. Zamjeniku ambasadora je zaista teško. Rusi mnogo drže do protokola. [Bivši američki diplomata George] Kennan je rekao da se Rusi drže protokola, ali ne i dobrih manira. I to je istina.

Izvor: Agencije