Treba li prije graditi stadion ili obnoviti srušene kuće?

“Moramo naći dugoročno rješenje za nacionalni nogometni stadion. Kad ako ne sada? Bit će to i poticaj mladim generacijama da se bave sportom”, kazao je hrvatski premijer Andrej Plenković nakon velikog uspjeha nogometne reprezentacije Hrvatske na Svjetskom prvenstvu.

Ali ne nakon ovog, nedavno završenog u Kataru, nego prije četiri godine nakon Svjetskog prvenstva u Rusiji. Na oba turnira Hrvatska je stigla do završnice. U Rusiji je čak igrala finale, u Kataru osvojila treće mjesto. Za zemlju veličine Hrvatske to je u najpopularnijem sportu na svijetu ogroman sportski uspjeh. Stoga je premijer i sada repetirao obećanje o gradnji nacionalnog stadiona na kojemu bi igrala reprezentacija, jer onaj zagrebački, u Maksimiru, na kojemu igra Dinamo, betonsko je ruglo koje nikako da se obnovi i kojemu se cijela Europa ruga kad ga vidi.

Neupućenima bi Plenkovićeva u četiri godine dvaput izrečena izjava da je kucnuo čas za gradnju dostojnog nogometnog zdanja zazvučala čudno jer za gradnju takvog stadiona (ili za obnovu onoga u Maksimiru), ako doista postoji volja, ne treba puno vremena, a i financiranje ne bi trebalo biti problem uz novac koji se daje kroz europske fondove te ogromne, u desecima milijuna eura izbrojane zarade Hrvatskog nogometnog saveza (HNS) od vrhunskih plasmana na proteklim mundijalima.

‘Hrvati zapravo ne vole nogomet’

Euforično postmundijalsko raspoloženje po pitanju stadiona barem dosad se brzo ispuhivalo. Osvrnemo li se dalje u prošlost, dolazimo do još jedne mitske godine za hrvatski nogomet – 1998. kada je reprezentacija, tada od milja nazvana ‘Vatrenima’, na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj također osvojila treće mjesto. Odmah potom se u tadašnjoj euforiji naveliko krenulo pričati o potrebi za novim, velebnim stadionom dostojnim “treće nogometne sile svijeta”. Mnoga usta su se žarila od najava i obećanja, ali nitko nije zasukao rukave. Zapravo se najviše govorilo o obnovi ili gradnji posve novog stadiona u Maksimiru, a netko je u međuvremenu pobrojao sve godine u kojima je, prema najavama, ondje trebalo osvanuti novo zdanje: 1999, 2006, 2010, 2012, 2015, 2018, 2020…

Na pitanje kako tumači to što je Hrvatska u 24 godine čak triput uspjela ući u polufinale (jednom čak igrati i finale) najvećeg natjecanja najpopularnijeg sporta, a da se u međuvremenu kod kuće nije uspjelo “sklepati” neki pristojan “nacionalni” stadion, glavni urednik sportskog portala Telesport iz Zagreba, Aleksandar Holiga iznosi mišljenje koje odudara od onog prevladavajućeg u hrvatskoj javnosti. Kaže kako prvenstvenim razlogom smatra to što Hrvati zapravo uopće ne vole nogomet, a ni sport općenito.

“Stoga nisu u stanju zakonski, strateški, pa čak ni intuitivno naći [mu] neko suvislo i održivo mjesto u društvu. Hrvati vole navijanje, vole euforiju koja dolazi kao posljedica osjećaja da su u nečemu nadmoćni i bolji od drugih, ali sam sport baš i ne. Pokazatelj toga je i mizerna posjećenost sportskih događaja u nas – s iznimkom Hajduka – kao i mjesto koje sport zauzima u medijima i u društvu općenito. Sportske organizacije shvaćaju se uglavnom kao relativno sigurne sinekure za uhljebljivanje podobnih zaslužnika i pripadnika vladajuće partije, a mediji su površni, neobrazovani i pod utjecajem interesnih skupina koje sa samim sportom imaju malo veze.

Sramotna dotrajalost sportske infrastrukture tako dođe na dnevni red isključivo onda kad se dogodi neki sportski uspjeh o kojem Hrvati mogu pričati i hvaliti se njime kao da su za njega zaslužni, pa onda krenu i obećanja o ulaganjima i izgradnji koje je u nas jako teško realizirati bez podrške politike – kako zbog nedostatka novca u samom sportu, tako i zbog nedostatka interesa kod potencijalnih privatnih ulagača, ali i zbog gomile administrativnih zapreka. Za političare su ta obećanja vrlo jeftina ili čak besplatna potrošna roba jer vrlo brzo će ih se malo tko sjećati, zato jer je malo koga briga sve dok ‘mi’ ne osvojimo nekakvu medalju”, kaže Holiga.

Prije izbora nitko nije obećavao stadion

Po tom pitanju i politički analitičar Žarko Puhovski iznosi mišljenje koje odudara od dominantnog.

“Mislim da je malo zemalja u kojima političari manje obećavaju nego u Hrvatskoj. U prijeizborno vrijeme stranke ne obećavaju puno, jer ionako znaju na koliko glasova mogu računati, tako da ne možemo reći da daju lažna obećanja, nego ne daju nikakva obećanja. Nitko nije spominjao gradnju stadiona prije izbora. To se obećanje pojavljuje kao balon u javnosti, ali u neposrednom programu za izbore i ideologijskoj pripremi toga nema. Kad se to vidi, onda je jasno da obećanja nisu bitna.

Mislim da će i stadion biti kad-tad izgrađen. Ogromna količina novca struji Europskom unijom, dobit će se taj novac i izvana i iznutra i mislim da neće biti problem izgraditi ga. Veći problem bit će dogovoriti se čiji je to stadion, jer ako bi bio nacionalni, onda po mom shvaćanju ne bi mogao biti Dinamov, a Dinamo iz nekih razloga smatra taj stadion svojim. Zemljište [na kojemu se nalazi stadion u Maksimiru] je crkveno, Dinamo je u taj stadion ulagao manje nego drugi, ali svejedno ga zovemo ‘Dinamovim stadionom'”, kaže Puhovski.

Da će ovoga puta novi stadion za ‘Vatrene’ (i za Dinamo?) ipak biti izgrađen, daje naslutiti i to što je početkom studenoga, malo prije početka Svjetskog prvenstva u Kataru, glasnogovornik Vlade Marko Milić posve nedvosmisleno rekao da se uz financijsku podršku države “ide u izgradnju stadiona u Zagrebu”, ali i u “izgradnju, dogradnju i rekonstrukciju sportskih građevina diljem Hrvatske”.

Ovih dana, pak, nakon što se reprezentacija Hrvatske vratila iz Katara s brončanom medaljom, bivši vaterpolski golman i zlatni olimpijac Josip Pavić imenovan je državnim tajnikom za sport te je odmah izjavo da će “maksimirski stadion biti jedan od prioriteta (…) ali i obnova Poljuda” te da “Hrvatska u tome ima bezrezervnu podršku UEFA-e”. Najavio je i veća ulaganja u sportsku infrastrukturu, ali običnom promatraču valja biti oprezan kad čuje takve najave jer se pod “sportskom” infrastrukturom obično podrazumijeva samo ona nogometna.

“Kad bi se počelo graditi sportsku infrastrukturu trebalo bi početi od niza malih igrališta i dvorana u školama i onoga što se nekad zvalo gombaonicama. Toga uopće više nema. Tek onda bi trebalo doći do stadiona”, kaže Puhovski.

Za budućnost nogometa nisu ključni stadioni

On ističe da bi za prvu ruku trebalo popraviti stadion u Maksimiru da može koliko-toliko funkcionirati.

“Uostalom, taj stadion je i do sada funkcionirao. Ne osjećam se naročito povrijeđeno ako netko kaže da Zagreb i Dinamo imaju najgori stadion od svih klubova Europske lige. To nije ugodno, ali sigurno nije ni najveći problem. Važnija je izgradnja sportske infrastrukture za djecu i rekreativce, za ljude srednjih, pa i starijih godina, koji se ne mogu drugačije rekreirati nego da trče po ulicama. I tek nakon toga dogovoriti dva-tri stadiona: da se obnovi onaj na Poljudu u Splitu, koji je svojedobno bio najljepši u Europi, a i napravljen je tako da se može suvislo urediti; da se napravi novi mali stadion u Zagrebu u Kranjčevićevoj ulici i tek onda Dinamov stadion”, smatra Puhovski.

Na pitanje prati li infrastruktura rezultate koje hrvatska reprezentacija postiže ili su uspjesi stvar improvizacije, Holiga kaže da se Hrvati u nogometu definitivno jesu pokazali majstorima improvizacije.

“Postigli su rezultate ne zbog, nego unatoč svemu onome što ih okružuje i što im je predstavljalo objektivne prepreke. U nas kao da postoji i neka vrsta ponosa zbog toga, ali to što je improvizacija donijela rezultat ne može i ne smije značiti da je ona validna strategija. Posebno ne u doba kad Hrvatska ubrzano gubi stanovništvo, sve manje djece igra nogomet na javnim prostorima (kojih je ionako sve manje dostupnih u urbanim sredinama), a infrastruktura dodatno propada s godinama ili se rješava po političkoj liniji. Za budućnost nogometa u Hrvatskoj nisu ključni stadioni nego dostupnost nogometa za mlađe uzraste, pravično i pravedno raspodijeljeno ulaganje u infrastrukturu, edukaciju trenera, bolju organizaciju natjecanja, čišćenje od sveprisutne korupcije i drugih izrazito negativnih fenomena koji opterećuju domaću igru”, kaže Holiga i dodaje da je “nogometna kultura na niskim granama” i da se uglavnom svodi na “busanje u domoljubna prsa”.

Ne manjka novca, nego sposobnosti

A otkako se zbog uspjeha ‘Vatrenih’ u Kataru opet snažno zakotrljala priča o gradnji novog stadiona, u dijelu javnosti javio se i otpor tomu uz obrazloženje da gradnja stadiona uz podršku države ne bi smjela biti prioritet dok obnova područja pogođenih potresima stoji, a mnogi na Baniji i dvije godine nakon razornog potresa još žive u kontejnerima. Skoro tri godine nakon potresa u Zagrebu u aranžmanu države nije sagrađena niti jedna zamjenska kuća za obitelji koje su ostale bez krova nad glavom, dok je na Baniji u protekle dvije godine obnovljeno – pazite sad – samo šest kuća. Zagovornici gradnje stadiona kažu da jedno s drugim nema veze, jer novac za stadion i novac za obnovu na idu iz istog dijela budžeta. Oni drugi tvrde pak da je nemoralno pod bilo kakvim uvjetima graditi stadion dok dio građana već treću zimu dočekuje u kontejnerima. I jedni i drugi međusobno se optužuju za populizam.

“I jedno i drugo spada pod egidu populizma najgore vrste. Ne očekuje se od političara da stadioniziraju čitavu Hrvatsku niti bi time riješili temeljni problem”, kaže Holiga.

“Dovoditi gradnju stadiona u vezu s obnovom nakon potresa pokazatelj je ne samo populizma, nego i ograničenosti. To koliko obnova kasni – a jedva da se pomaknula s mrtve točke – sramotno je iz svake moguće perspektive, a ponajviše iz one humanitarne i općenito ljudske. Međutim, razlog za to nije nedostatak novca nego tragična nesposobnost jednog društva paraliziranog birokracijom te politike koja u svemu tome sudjeluje i koja, očito, obnovu nije učinila apsolutnim prioritetom ni za nju iskoristila za to predviđena sredstava iz Fonda solidarnosti EU, za početak. Što onda, naravno, poteže pitanje sposobnosti i u kontekstu gradnje stadiona, ali ona niti bi trebala ići iz ‘iste kase’ kao obnova, niti bi politika, državna ili gradska, trebala biti isključivi investitor u njih. Smiješno je stavljati te stvari u nekakvu opreku”, dodaje.

Potreba za stadionom kao simbolom i kulisom

Puhovski također smatra da u oba stava ima populizma, iako su, kaže, to neusporedive vrijednosti – graditi stadion i omogućiti ljudima na Baniji normalan život.

“Ne vidim da se ne može i jedno i drugo napraviti. Možemo o tome misliti ovo ili ono, ali veliki broj ljudi ima potrebu za stadionom kao simbolom i to će politički sigurno igrati važnu ulogu. Ljudi na Baniji je, politički gledano, naprosto premalo da bi bili značajan čimbenik. Radi se o brojkama, a uvijek se za naredne izbore računa koliko glasača dobivaš, a koliko gubiš. Objektivno, više ljudi se dobiva za podršku varijanti gradnje stadiona, nego onoj koja će popraviti uvjete života ljudima na Baniji To je naprosto demokratska realnost”, ustvrdio je Puhovski.

Što se tiče udjela politike u gradnji stadiona, Holiga kaže da ona to može omogućiti uklanjanjem administrativnih zapreka, partnerskim odnosom s HNS-om, klubovima, fondovima i privatnim investitorima, garancijama i rješavanjem popratne infrastrukture.

“Tek onda dolazi eventualno financijsko sudjelovanje u gradnji samih stadiona, za što može predvidjeti sredstva u sklopu šireg strateškog plana investiranja u sport i zdravlje nacije. Ali to su sve za prosječnog birača, koji je usto i ljubitelj nogometa, suviše apstraktne ili nepostojeće stvari. Puno je lakše reći ‘mi ćemo graditi’, a onda kriviti druge kad se ništa od toga ne dogodi. Što bi se, uostalom, dobilo time da se izgradi nekoliko novih stadiona? Kvaliteta nogometa ne bi se time poboljšala, ne bi se zbog novih stadiona kvalitetnije radilo s mladima niti bi zbog toga bilo više novca u nogometu. U svakom slučaju bi stvari na površini izgledale bolje, a to je ono što politiku zapravo zanima – ne suštinska promjena nego postavljanje nove fasade jer ona je najvidljivija izvana, a time bi bila i atraktivnija kulisa za njih da se na stadionima pokazuju”, zaključuje Holiga.