Muslimanke, kućne pomoćnice u Indiji, mijenjaju imena iz straha

Piše: Romita Saluja

Munni Begum je imala deset godina kada joj je mama rekla da se promijeni prezime. Tada joj nije bilo jasno zašto. Često je pratila majku i baku dok su one usklađivale poslova čišćenja, kuhanja i njege u indijskoj prijestolnici New Delhiju.

Ali tek kada je Begum, sada u kasnim 50-im, počela i sama raditi kao kućna pomoćnica, saznala je da su sve žene u njenoj porodici morale uzeti imena koja zvuče kao hinduistička na radnim mjestima, da bi opstale.

„Jednostavno nas neće zaposliti“, kazala je Al Jazeeri. „Mrzili su muslimane. Neki od njih su nam u lice govorili da smo loši ljudi. Munni je bilo ime koje se slagalo sa obje  [hinduističkom i muslimanskom] zajednice.“

Begum se sjeća kako je njena majka udovica išla na posao u sariju i bindiju koji se tradicionalno povezuju sa hinduističkom kulturom. „Moja sestra je radila i na Ramazanski bajram, da ne bi posumnjali“, kazala je.

Begum, koja je više od 40 godina radila kao kućna pomoćnica, kaže da se suočavala s diskriminacijom i uvredama i u mnogim hinduističkim i jainističkim domaćinstvima zbog njenog muslimanskog identiteta.

„Morala sam sama izdržavati djecu, muž me nije uopšte podržavao. Bilo je veoma teško.“

Broj kućnih pomoćnica u Indiji – gdje muslimani čine blizu 15 posto populacije od 1,5 milijardi – nije poznat.

Pet miliona kućnih pomoćnica

Međunarodna organizacija rada, agencija UN-a, kaže da iako zvanična satistika navodi cifru od pet miliona, kućnih pomoćnica u Indiji bi moglo biti između 20 i 80 miliona.

U drugom izvještaju stoji da devet od deset muslimanskih radnica u Indiji zarađuje za život u neformalnoj ekonomiji. Studija koju su 2020. proveli Inicijativa za unapređenje položaja žena i djevojaka u ekonomiji (IWWAGE) i fond Institut za društvene studije, otkrila je da više muslimanki radi u neformalnom sektoru u Indiji, nego pripadnica bilo koje druge religije u ovoj državi.

Indijske kućne pomoćnice općenito suočavaju se sa raširenom diskriminacijom zasnovanom na kastama, pa čak i sa nasiljem. Poslodavci često ograničavaju radnicima pristup kuhinjama, kupatilima, liftovima, pa čak i mjestima za molitvu. Postoji odvojen pribor kojim radnici jedu.

Ali radnice muslimanke suočavaju se sa još većom marginalizacijom zbog svog vjerskog identiteta, kaže Anita Kapoor, aktivistica i generalna sekretarka u Sindikatu urbanih kućnih pomoćnica u New Delhiju.

„Mnoge radnice moraju kriti ime i identitet da bi dobile posao i izbjegle [daljnju] diskriminaciju“, kazala je Al Jazeeri.

„Ime ne mora promijeniti samo radnica već i djeca koja često idu s majkama na posao, i muževi koji nekada rade kao vozači u istom domaćinstvu. Dakle, cijela porodica mora prolaziti kroz ovu borbu.“

Begumina kćerka Shahana Parveen, i sama kućna pomoćnica, prisjetila se incidenta iz djetinjstva kada je slučajno upotrijebila tradicionalni arapski pozdrav „Esselamu-alejkum“ (neka je mir s tobom) na radnom mjestu njene tetke.

„Tetka me smjesta ukorila i rekla ‘Šuti! Kaži Namaste! (hinduistički pozdrav). Mislim da sam ih taj dan uvalila u nevolju“, smije se ova 35-godišnjakinja.

Udaja za hindusa

Parveen je udata za hindusa i promijenila je ime u Seema, hinduističko ime, „Promijenila sam ime kada sam se udala za hindusa“, pojašnjava.

„Lično, nikada se nisam suočila s problemima koje su imale moje majka i tetke. Ni prije udaje, nikada nisam morala kriti svoj identitet. [Srećom], radila sam u brojnim dobrim porodicama – hinduističkim i muslimanskim.“

Za Shabanu Raeel, međutim, situacija nije bila ovako povoljna. Ova 28-godišnjakinja nedavno je morala dati otkaz zbog diskriminacije s kojom se suočavala.

„Gdje god odem, pitaju me za identitet. Znam kuhati, ali mi ne daju posao kuharice jer sam muslimanka. Nedavno mi je neko rekao: ‘Ne zapošljavamo muslimane. Oni su za nas nedodirljivi. A Brahmani (najviša kasta u hinduizmu), oni nam ne daju ni da im uđemo u kuće.“

Raeel ima finansijskih problema i gotovo da nije uspjela zadržati posao nakon pandemije korona virusa.

„Na jednom od poslova, gazdarica je bila veoma dobra, ali njen svekar se svađao s njom zbog tog što je zaposlila mene. Govorio mi je da ne čistim njegovu sobu i da ne kuham za njega. Podsmijavao mi se zbog moje navike jedenja mesa. Jednog dana nisam izdržala i upitala sam ga: ‘Zar hindusi ne jedu meso?'“

Studija koju je ranije ove godine provela fondacija Led By, s ciljem povećanja predstavljenosti indijskih muslimanki u radnoj snazi, kaže da hinduskinja ima dvostruko veću šansu da dobije pozitivan odgovor nego jednako kvalifikovana muslimanka. Izvještaj pod naslovom ‘Pristrasnost pri zapošljavanju: zapošljavanje muslimanki na početnim pozicijama“  navodi da postoji direktna pristrasnost protiv muslimanki u procesu zapošljavanja.

„Samo je jedan od mojih klijenata zaposlio kućnu pomoćnicu muslimanku“, kaže Shashi Chaudhary, koja vodi agenciju za zapošljavanje u New Delhiju.

„Mnogo mladića i djevojaka muslimana me zovu radi posla. Ali, šta da radim? Niko ih ne želi zaposliti. Osjećam se bespomoćno. Nekada mi se plače zbog njihove situacije.“

Parijat Pande, stanovnik New Delhija, kaže da izbjegava zapošljavati muslimane jer ih ne želi u blizini porodičnog mjesta za molitvu.

„Riječ je o svetosti mjesta. Neko ko je pripadnik druge religije možda neće znati šta se smije i ne smije raditi na tim mjestima. Oni se ne povezuju sa [našim] vjerskim uvjerenjima i vjerom.“

Mlada žena koja je tražila da ostane anonimna kazala je da je bila prisiljena unajmiti radnice iz svoje zajednice zbog roditeljskog pritiska. „Meni lično to nije bitno, ali moji roditelji i rodbina često imaju takve poglede na rad s ljudima iz određene religije ili zajednice“, kazala je za  Al Jazeeru.

Umorna od svakodnevnog ponižavanja, Raeel je dala otkaz. „Naprosto nisam mogla to raditi. Činilo se čudno, tako loše.“ Njen muž, koji radi kao šofer, sada je jedini zaposleni u domaćinstvu.

Aktivistica Kapoor navodi da su mnoge radnice muslimanke, tokom godina, počele davati hinduistička imena djeci, kako se ne bi suočavali sa sličnim izazovima:

„Ili daju djeci imena koja se koriste u obje zajednice kao Heena, ili daju djeci dva imena kao što su Khushnuma i Khushi – jedno u zvaničnim dokumentima i drugo za svakodnevnu upotrebu.“

Ponekad, kaže, i sami poslodavci mijenjaju ime radnika, „Neki od njih im daju tako smiješna imena da je to poražavajuće.“

Pandemija je pogoršala situaciju

Svi radnici kažu da je pandemija značajno doprinijela izazovima. Tokom dugih izolacija, kućne pomoćnice širom države izgubile su posao, pa su tako upale u začarani krug dugovanja i teško sastavljale kraj s krajem. Bez snažnih zakona o radu i sveobuhvatnih programa socijalne zaštite koji bi im pritekli u pomoć, mnogi su ostali ovisni o pomoći neprofitnih organizacija ili nekolicine blagonaklonih poslodavaca.

Ruksana Sheikh, koja proteklih 20 godina radi kao kućna pomoćnica, kaže: „Dva ljubazna poslodavaca su mi davala 1000 rupija (13 dolara) mjesečno. To nam je, uz određenu pomoć sindikata [Kapoorinog i drugih radnika] pomoglo da preživimo.“

Ona je inače radila četiri posla da bi zaradila 10.000 rupija (125 dolara) mjesečno, ali sada radi samo dva.

No, trenutno je najviše brine obrazovanje djece. „Sve je prešlo online nakon pandemije. Imam troje djece, a samo jedan telefon. Kako da organizujem njihove časove sa samo jednim telefonom? A ako nestane interneta ili potrošimo limit, možemo zaboraviti na časove.“

Iako je većina škola u New Delhiju ponovo otvorena, Sheikh kaže da joj je i dalje teško priuštiti školu i treninge.

Na poslu, Sheikh  koristi neutralno ime Pinky, koje joj je baka dala prije rođenja. „Svi me zovu Pinky. No, svjesni su mog muslimanskog identiteta. Ipak oni imaju moje dokumente“, ispričala je Al Jazeeri.

„Nikada nisam lagala niti skrivala svoj identitet.“

Munni Begum kaže da iako su joj trebale godine da afirmiše svoj muslimanski identitet, nada se da će mlađim generacijama biti bolje. „Šta god radili, za njih ćete i dalje biti sluga.“

Madina Akhtar, njena rodica, i sama kućna pomoćnica, se slaže. „Mlađe žene ovih dana uče kako se zauzeti za sebe, iako i one imaju svoje izazove.“

Akhtar je bila prisiljena raditi pod hinduističkim imenom godinama nakon gubitka muža. Ali ne više, kaže ona.

„Umorna sam od skrivanja identiteta. Jednom sam morala u toalet u jednoj kući. Poslali su me na ulicu usred noći jer mi nisu dozvolili da koristim njihov. Koja je onda svrha pretvarati se da sam hinduskinja ako čak ne možete ni koristiti njihovo kupatilo?“