Sukob na Kavkazu je još jedno pitanje koje produbljuje američko-turska neslaganja

Piše: Ibrahim al-Olabi

Prošle su skoro dvije godine od potpisivanja sporazuma o prekidu vatre između Azerbejdžana i Armenije, kojim je okončan rat velikih razmjera između dvije strane. Rat je ostavio za sobom hiljade mrtvih, a Baku je povratio velike dijelove teritorije u regiji Nagorno-Karabah oko kojih se spori s Erevanom. Međutim, dešavalo se da na granici između dvije zemlje od tada izbijaju ponovni sukobi s vremena na vrijeme, a posljednji i najozbiljniji se desio prije otprilike dvije sedmice.

Nedavni sukobi doveli su do pogibije oko 200 vojnika s obje strane granice. Dvije strane su prebacivale odgovornost jedna na drugu za sukob, što se ponavlja nakon svake runde eskalacije na granici između dvije zemlje. Posljednji sukobi su okončani prekidom vatre koji je proglasila Rusija, a Armenija je zasluge za njegovo postizanje pripisala Sjedinjenim Američkim Državama (SAD).

Dok se turski stav o apsolutnoj podršci Azerbejdžanu nije mijenjao, budući da je turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan zahtijevao da Armenija prestane sa svojim provokacijama susjeda i da se pridržava sporazuma iz 2020. koji je okončao rat u to vrijeme, SAD je pokazao veću podršku Erevanu. Amerika je zatražila prekid vatre, skrećući pažnju na “spor između dvije strane oko regije Nagorno-Karabah”, što je Baku kritizirao, podsjećajući da mu ta regija pripada u skladu s međunarodnim pravom.

Stav Amerike nije se očitovao samo kroz izjavu koja je uznemirila Azerbejdžan. Prošle nedjelje je predsjedavajuća američkog Zastupničkog doma Nancy Pelosi doputovala u “kontroverznu” posjetu Armeniji. Tom prilikom je optužila Azerbejdžan da je odgovoran za pokretanje nedavnih sukoba, smatrajući da se time ugrožava “mogućnost postizanja mirovnog sporazuma.” Također je naglasila da “Armenija ima poseban značaj za nas”.

Tokom svoje trodnevne posjete, prilikom koje je prisustvovala ceremoniji polaganja spomenika žrtvama događaja iz 1915. godine, koje Erevan opisuje kao genocid za koji tereti Osmansko carstvo, Pelosi je rekla: “U Kongresu, smatramo da Turska i Azerbejdžan snose odgovornost za sukob oko Nagorno-Karabaha.”

Promjenjiv američki stav

Čini se da je stav SAD o sukobu u Nagorno-Karabahu dosta pristrasniji armenskoj strani nego ranije, barem službeno, ali nije uvijek bio dosljedan, jer je prošao kroz mnoge zaokrete u skladu sa različitim interesima Washingtona u regiji.

Basil Hajj Jassem, pisac i specijalista za pitanja bivših sovjetskih republika, smatra da je stav SAD-a prema Nagorno-Karabahu krajem osamdesetih, prije raspada Sovjetskog Saveza, ”bio dosta nejasan i pokazivao je nespremnost Washingtona da se upusti u detalje”.

U razgovoru za Al Jazeeru, Haj Jassem dodaje da je Washington, svojim starim stavom, pokušavao da ”ne uznemiri Tursku, državu članicu NATO-a, koju je posmatrao kao vrh koplja protiv istočnog tabora, s jedne strane, dok je, s druge strane, nastojao ne isprovocirati snažan armenski lobi u Sjedinjenim Američkim Državama”.

Objašnjava da je, nakon raspada Sovjetskog Saveza, Washington počeo posmatrati Armeniju kao potencijalnog saveznika u regiji. Kongres je usvojio zabranu vojne pomoći Azerbejdžanu i druge rezolucije kako bi podržao Armeniju, i to se nastavilo do sredine 1990-ih.

Međutim, nakon što je američkim kompanijama dozvoljeno da učestvuju u razvoju energetskih sektora u Kaspijskom moru, stav SAD-a prema Azerbejdžanu se tada počinje mijenjati. Nakon 2001. godine, s američkim ratom protiv terorizma, Baku je zauzeo ključnu poziciju među saveznicima Washingtona, navodi sagovornik.

Odlučna turska podrška

Neodlučan američki stav o sukobu u regiji Kavkaza ponovo se promijenio tokom i nakon rata između Azerbejdžana i Armenije 2020. godine. Stavljen je veći naglasak na osude doprinosa Turske vojnoj i političkoj podršci Bakuu, posebno nakon značajne uloge turskih dronova u nanošenju očitog poraza armenskoj vojsci. Kao rezultat toga, azerbejdžanske snage su ostvarile značajan napredak na velikom dijelu teritorije u regiji Nagorno-Karabah, što je Erevan priznao u sporazumu o prekidu vatre.

U Sjedinjenim Američkim Državama su se, tokom rata 2020. godine, čuli glasovi koji su pozivali na uvođenje sankcija Turskoj zbog njene podrške Azerbejdžanu. Uporedo s tim, američko Ministarstvo odbrane prijetilo je Ankari sankcijama zbog testa ruskog protivraketnog sistema S-400 koji su izvele turske oružane snage.

Nekoliko mjeseci kasnije, konkretno u aprilu 2021. godine, američki predsjednik Joe Biden je priznao da je Osmansko carstvo izvršilo genocid nad Armenima 1915. godine, što je razbjesnilo Tursku.

Basil Hajj Jassim smatra da američko približavanje Armeniji, koje je primjetno u posljednje vrijeme, dolazi ”u okviru pritiska na Tursku i nije toliko vezan za tursko-armenske odnose koliko za američko-turska neslaganja. Ona su se pogoršala nakon 2011. godine, u kontekstu sirijskog rata i podrške Washingtona ekspanziji sirijske Kurdistanske radničke partije, koja je uvrštena na NATO-ovu listu terorističkih organizacija i protiv koje se Turska bori već dugi niz godina.”

Smatra da se Washingtonu u posljednje vrijeme ne sviđaju neki turski potezi u vanjskoj politici, posebno pitanja u kojima koordinira sa Rusijom. To se dogodilo u posljednjem sporazumu 2020. godine, kojim je okončan drugi rat u Nagorno-Karabahu i povećalo rusko-tursko približavanje na račun zapadnih partnera.

Velika prepreka

Nedavna posjeta predsjedavajuće zastupničkog doma Nancy Pelosi Armeniji, nakon okršaja s Azerbejdžanom, naišla je na žestoke kritike Turske, koja ju je ocijenila kao potez koji ne doprinosi miru.

Turski potpredsjednik Fuat Oktay je rekao da su “pristrani” komentari koje je Pelosi iznijela o sukobima “sabotirali diplomatske napore” i da su neprihvatljivi. Oktay je također pozvao Washington, preko Twittera, da razjasni odražavaju li Pelosine izjave službeni stav SAD-a.

Batuhan Takis, glavni urednik turskog lista Daily Sabah na engleskom jeziku, smatra da su odnosi između Turske i Armenije “velika prepreka” potpunoj obnovi bilateralnih odnosa između SAD-a i Turske.

Takis je, u razgovoru za Al Jazeeru, objasnio da diskusija o nemilim događajima iz 1915. godine ostaje simbolična, međutim, čini se da je kontradikcija između dvije strane još složenija na regionalnom i međunarodnom nivou.

Sve veća unutrašnja polarizacija

Posjetu američke predsjednice Zastupničkog doma Arrmeniji i “kontroverzne” izjave koje je tamo dala, turski novinar stavlja u kontekst “pridobivanja armenske zajednice kod kuće, s jedne, i jačanje svog političkog utjecaja, s druge strane”.

Što se tiče istraživača Basila Hajja Jasima, on Pelosinu posjetu stavlja u širi regionalni okvir, rekavši: ”Pelosina posjeta Erevanu može se posmatrati kao provokacija za Rusiju, Tursku i Azerbejdžan zajedno. Također, cilj posjete je povećati unutrašnju polarizaciju u Armeniji, s obzirom na to da se posjeta poklopila s pozivima Armeniji da se povuče iz Organizacije ugovora o kolektivnoj sigurnosti, koju vodi Rusija”.

Nije jasno u kojem pravcu će se dalje razvijati tursko-američki odnosi kada je u pitanju slučaj Kavkaza, za koji Hajj Jassem vjeruje da je “u završnoj fazi u kontekstu velikih komplikacija”. Dodaje da bi “uključenost Izraela u ovu krizu, kao snažnog saveznika Azerbejdžana, mogla biti olakšavajuća okolnost za Tursku u ovom aspektu američko-turskih odnosa”.