Kad vide umijeće žena u zanatima, čuđenje prestaje, a poštovanje stvara

Stari zanati su uglavnom i teški zanati, zbog čega se rijetko ko, a pogotovo mlađe generacije odlučuju na takve karijere. Dodatni problem je što su se takva zanimanja tradicionalno smatrala “muškim” poslovima, pa je sama ideja o ženama-majstorima, kako među starijim zanatlijama tako i među djevojkama i ženama teško prihvaćena.

No, sve veći broj djevojaka i žena ne želi slušati kako im je “mjesto u kuhinji” i spremno uzimaju alat u ruke, dokazujući iz dana u dan da ne samo da im je mjesto “u muškom svijetu” već da mogu pružiti nešto što muškarci ne mogu.

Andrea Lukači Pap već 17 godina radi u kovačnici svoga oca i jedina je registrirana žena koja se bavi kovanjem u Srbiji. Nakon srednje škole jedno vrijeme je radila kao trgovkinja, ali sudbina je imala druge planove za nju.

Majka dvoje djece govori da je posao kovača težak i zahtjevan, ali i da pruža puno prostora za kreativnost.

Podsmijeh i kritike

Još davno je bila suočena sa podsmjehom i kritikama jer je žena u “muškom poslu”, kao onda kada su ona i njena majka, koja je također radila u kovačnici, bile meta verbalnih napada i ometanja građevinaca tokom rada na objektu u Novom Sadu.

“Govorili su nam da nam je mesto u kuhinji, negodovali su što smo mi žene na skeli, pokušavali su da nam oštete rad koji smo do tada uradili.”

Na kritike se nije obazirala i u godinama koje su uslijedile radom je dokazala da joj mjesto jeste u kovačnici, a kritike i neugodne situacije su prestale.

Ipak, danas se često susreće s nevjericom kada ljudima govori čime se bavi, pa često mora da im ponavlja. Ali kada vide njeno umijeće, čuđenje prestaje, a poštovanje se stvara.

Iako žena, spremno će uzeti čekić od dva kilograma i kovati užareno željezo, ali i isto tako raditi takozvano hladno kovanje, odnosno rad bez peći, na tanjim metalima.

Također u porodičnoj kovačnici rade satne ploče za razne tornjeve, ograde, kapije i ukrase od kovanog željeza, što je dovelo do toga da su često angažirani na zaštiti kulturnih dobara, kao što su uređenja starih zdanja. Jer u kovačnici uvijek ima nešto da se radi.

Potrebna volja

Kako kaže, ženama jeste mjesto u zanatima, bez obzira da li se radi o obradi metala, drveta… iako je svjesna da mlađe generacije, i momci i djevojke nisu spremni da “zaprljaju ruke”.

“Danas svi žele da rade za računarom, da sede na stolici po celi dan i tako zarađuju. A malo je onih koji su spremni da izuče neki zanat. A toliko posla i prilike ima sve koji su spremni da se bave nekim zanatom. Ali retki žele da prljaju ruke. Svi, uključujući žene, mogu da se bave raznim zanatima, samo je bitna volja.”

Popularizacijom društvenih mreža “otkriveno” je da se brojne žene i djevojke bave raznim zanatima, što bi moglo potaknuti nove generacije da se bave tradicionalnim “muškim poslovima”.

Iako sama ne koristi društvene mreže za promociju svog rada, Lukači Pap smatra da bi one mogle pomoći brojnim djevojkama i ženama da se zainteresiraju za neki zanat, ali i da prošire krug svojih potencijalnih mušterija pružanjem uvida svojih radova na Instagramu, Facebooku, TikToku…

“Već danas neke devojke svoje rukotvorine reklamiraju i prodaju preko društvenih mreža i to im je odlična prilika.”

Nova dimenzija

Jedan od razloga što se djevojke i žene manje bave zanatima jeste i odnos javnosti, odnosno “šta će ljudi reći”.

Amela radi u jednoj sarajevskoj trgovini četiri godine. Kako kaže, iako joj trenutni uvjeti rada nisu odlični, nikada nije razmišljala da se bavi nekim zanatom, jer su to “muški poslovi”.

“Ne mogu sebe zamisliti da nešto tako radim, nekako mi to nisu poslovi za žene. A i ne znam kako bi moja porodica ili prijatelji reagovali kad bi rekla da hoću da budem bravar, da nešto kujem, da budem keramičarka…”

Iako su zanati tradicionalno “muška profesija”, žene mogu uveliko doprinijeti i čak uraditi ono što muškarci ne mogu, smatra Hadži Mirsad Brkanić, sarajevski kazandžija sa 60-godišnjim iskustvom. Kako kaže, žene kreativnošću mogu zanatskim profesijama ponuditi ono što često muškarci ne mogu i mjesta za njih u zanatima ima i treba ga biti.

Nažalost, kaže, zna za samo tri djevojke koje se zanatom bave na Baščaršiji, zanatskom centru stare jezgre bosanskohercegovačke prijestolnice.

U ulici u kojoj od 10 godine radi postoji nekoliko kazandžijskih radnji u kojim su djevojke, ali su one samo prodavačice. “To je šteta, što se ne bave ovim ili nekim drugim zanatskim poslovima.”

A upravo je Baščaršija primjer koliko zanati gube na popularnosti. Stara jezgra koja je odzvanjala od udaraca malih i velikih čekića, koja je bila prepuna radnji koje su prodavale vrhunske ručno rađene proizvode od raznih metala, nakita, kože… danas sve manje liči na staru sebe. Brojne zanatske radnje su zatvorene ili su pretvorene u kafiće i šiša barove, a zanatlija-majstora je sve manje.

“Sretan sam što se porodično bavimo kazandžijskim poslom, a sada imam i unuku koja je završila umjetničku školu i ići će na Akademiju. Umjetnost će ostati u porodici. Ali toliko njih bez nasljednika zatvaraju radnje. Upravo bi oni mogli pružiti priliku i mladim djevojkama da uče zanat, da nastave tradiciju i da ne budu samo prodavačice. Jer i kad turisti dođu, mogu vidjeti ko je pravi majstor, a ko je samo prodavač, koji je naučio da priča priču. A turizam je važan za čaršiju”, kaže Brkanić, majstor kazandžija.

Značaj zanata

Dr. Almir Peštek, redovni profesor Ekonomskog fakulteta u Sarajevu i dobitnik stipendije Fulbright, koju dodjeljuje američki State Department, navodi da su, prema UNESCO Convention for the Safeguarding of Intangible Cultural Heritage iz 2003. godine, znanja i vještine vezane za tradicionalne zanate dio nematerijalne kulturne baštine. Bosna i Hercegovina je ratificirala ovu konvenciju 2008. godine.

Tako su nematerijalna kulturna dobra Bosne i Hercegovine upisana na UNESCO-ovu Reprezentativnu listu nematerijalne kulturne baštine: tradicionalni vez iz Zmijanja, konjičko drvorezbarstvo i branje trave ive na planini Ozren.

“Kulturna baština je jedan od temelja razvoja turizma i jedan je od razloga zašto se turisti odlučuju za putovanje u određenu destinaciju. Tradicionalni zanati i proizvodi su stoga posebno važni za upoznavanje turista sa lokalnom kulturom i kreiranje doživljaja i iskustva na destinaciji, a posebno u kontekstu savremenih trendova u razvoju turizma koji se odnose na razvoj kreativnog turizma gdje su turisti na određeni način uključeni u kreiranje turističkog proizvoda”, govori profesor Peštek.

Biti aktivni učesnik u izradi suvenira ili nekog drugog proizvoda predstavlja vrijedno iskustvo za turiste, povećava njihovo zadovoljstvo destinacijom i razvija njihov kreativni potencijal, dodaje stručnjak za turizam.

“Tradicionalni zanati, zajedno sa nizom drugih kreativnih industrija, trebaju biti podržani, čak i puno više nego do sada, ukoliko želimo razvijati i lokalnu ekonomiju i turizam, ali i očuvati kulturnu baštinu. Ukoliko želimo biti uspješni u razvoju turizma i lokalne privrede, onda između ostalog treba turistima nuditi autohtone suvenire i proizvode, a ne suvenire i proizvode iz Turske i Kine što je sada slučaj”, kaže stručnjak Ekonomskog fakulteta u Sarajevu.

Sve je to još jedan pokazatelj da u zanatima mjesta ima i mora biti za djevojke i žene, koje kako kazandžija Brkanić kaže, jer one mogu ponuditi i uraditi ono što muškarci ne mogu.