Ispovijest bivšeg ruskog vojnika: Postali smo taoci vlastitog patriotizma

Pavel Filatjev, bivši ruski vojnik koji sada traži azil u Francuskoj, govori o svom ratnom iskustvu na ukrajinskom frontu.

Nakon više od šest mjeseci rata, priče iz prve ruke ruskih vojnika sa prve linije cure u javnost (EPA)

Oko četiri sata ujutro 24. februara, 33-godišnji ruski padobranac Pavel Filatjev probudio se pored svojih suboraca u njihovom kamionu natovarenom municijom, uz zvuk ispaljivanja raketa na ukrajinske položaje.

„Moja prva misao bila je da se dešava nešto ludo. Ispaljivane su rakete, teška artiljerija“, rekao je Al Jazeeri u pozivu preko WhatsAppa iz Francuske, gdje je zatražio azil.

„Kada prelazite granicu (sa Krima u Ukrajinu) i vidite deset borbenih aviona kako iznad vaše glave ispaljuju projektile, a deset helikoptera leti u suprotnom smjeru i tenkovi prolaze pored vas, onda znate da je to veoma ozbiljna situacija“.

Jedino što sam vidio je rat, rat i rat, a oni mi govore da je to specijalna operacija, kaže Filatjev (Ustupljeno Al Jazeeri)

U danima koji su prethodili invaziji, jedinica Filatjeva je pomjerena bliže ukrajinskoj granici, a naređeno im je da predaju telefone, tako da nisu imali niti internet, niti mogućnost da upitaju prijatelje šta se zaista događa. Sve što je znao je da je bio dio kontigenta trupa koji je pomjeren prema Ukrajini.

„Shvatio sam da se radi o pravom ratu, punih razmjera, ali prvih dana nisam znao šta se dešava. Mislio sam da nas je možda napao NATO“, priča.

‘Taoci sopstvenog patriotizma’

Nakon više od šest mjeseci rata, priče iz prve ruke ruskih vojnika sa prve linije cure u javnost. Najdetaljnija dolazi od Filatjeva, koji je nabrzinu ispisao memoare na 104 stranice o dvomjesečnoj borbi pod naslovom Zov, koje je zatim postavio na rusku društvenu mrežu vKontakte (VK).

„Nisam mogao samo baciti oružje i pobjeći, jer je to za vojnika kukavički. Ne može ovo shvatiti svako, ali bili smo taoci vlastitog patriotizma“, govori.

„Odlučio sam da ću, ako se iz svega izvučem živ, učiniti sve što je u mojoj moći da to zaustavim. Odlučio sam da je najbolje da sve zapišem – šta sam mislio, šta sam osjećao, čega sam se plašio, bez ikakvog ispoljavanja herojstva“.

Cilj Filatjeva bio je da pokaže ljudima u Rusiji šta je, kako tvrdi, istina, u poređenju s onim što su gledali na televiziji.

Filatjev potiče iz vojne porodice. Otac mu je služio u Čečeniji, gdje je bio upućen tokom svog prvog angažmana u zračno-desantnim snagama od 2007. do 2010. godine.

Prošle godine, u potrazi za pouzdanom platom, prijavio se u očevu staru jedinicu. Stacioniran na Krimu, iz prve ruke je vidio hronični nedostatak opreme, što je bio rezultat raširene korupcije u lancu snabdijevanja.

Oprema koja se nalazila tamo bila je stara i istrošena.

‘Zašto nas ne mijenjaju?’

„Prije prelaska granice dobio sam samo pancirni prsluk“, govori.

“Svi znaju o incidentima kada se za deset muškaraca pošalju dvije kacige i pancirni prsluci i kaže im se da to sami riješe. Situacija je toliko apsurdna da puno ljudi kupuje vlastitu odjeću, opremu i čizme prije nego što ih pošalju u rat.”

Nakon što je krajem februara ušla sa Krima u Ukrajinu, jedinica Filatjeva okupirala je Herson uz malo otpora.

Padobrancima je zatim naređeno da krenu na Mikolavij, gdje su zauzeli pozicije u šumama koje su bile meta ukrajinske artiljerije. Nekoliko Pavelovih prijatelja je poginulo.

Tokom narednog mjeseca, nije bilo pomaka, pošto su Ukrajinci odbijali ruske pokušaje da zauzmu Mikolajiv.

“Bili smo sedmicu bez mjesta za spavanje ili pranje, stalno smo bili pod vatrom i nismo mogli razumjeti zašto nas ne mijenjaju”, ispričao je Filatjev.

“Morate živjeti i spavati u zemlji, pod stalnim bombardiranjem. Ali, navikneš se. Spavaš čak i kada sto metara dalje odjekuju eksplozije.”

Proveo je čitav mjesec u rovu.

Za njega je rat završen nakon što mu je eksplozija izazvala infekciju oka, nakon čega je prebačen na Krim. Tamo je dobio priliku da gleda televiziju i uporedi ono što je doživio u ratu s onim što se prikazuje u vijestima.

„U bolnici je bila televizija, ali i dalje nisam imao mobilni internet, pa sam gledao“, kaže.

„Nisam mogao shvatiti o čemu su, kog vraga, pričali. Jedino što sam vidio je rat, rat i rat, a oni mi govore da je to ‘specijalna operacija’? Onda nešto oko nacista… Da, Ukrajinci u tom trenutku bili naši neprijatelji, ali nisu bili fašisti. Nije bilo nijednog izvještaja sa prve linije, gdje smo mi bili, nije bilo nikakvih novinara tamo. Znači, prema onome što sam ja doživio i onome što sam vidio na televiziji, bila je to potpuna besmislica“.

‘Rusija prikriva gubitke’

Rusko ministarstvo odbrane ne govori mnogo o žrtvama u Ukrajini. Prema posljednjim zvaničnim brojkama iz marta, 1.351 vojnik je izgubio život, ali prava brojka je vjerovatno mnogo veća.

Jedan vojnik, koji je ispričao svoju priču internet stranici Cherta, koji izvještava o nasilju i nejednakostima u Rusiji, tvrdi da se od 3.000 pripadnika njegove jedinice, samo 15 posto vratilo živo i neozlijeđeno.

„Nije da samo mislim da prikrivaju gubitke, već to znam”, rekao je Filatjev.

“Ne želim komentirati glasine, ali znam za jedan konkretan slučaj. Prvi od mojih prijatelja iz jedinice koji je poginuo, još uvijek se vodi samo kao nestao.”

Kako su kolege Filatjeva reagovale na njegove istupe?

„Ne slažemo se o svemu, ali potpuno me shvataju i nijedan od njih me ne može zvati kukavicom. Bili smo u ratu zajedno i već sam ranije izrazio svoje osjećaje, bez bježanja“, kaže.

„Pišu mi čak i Ukrajinci. Govore mi: ‘Iako si nam neprijatelj, poštujemo te’. Dobio sam i mnogo prijetnji, ali misliim da većina tih ljudi nikada nije bila u ratu. Oni su kao fudbalski navijači. Lako im je pričati o ratu ili suditi o nekome iz sigurnosti Moskve.“

Razumljivo, Ukrajinci koji su patili zbog invazije, neće biti tako ljubazni prema njemu.

Bilo je mnogo užasnih informacija o ratnim zločinima tokom ruske invazije, uključujući i one koje su i sami agresori pričali.

Organizovane krađe

Tokom okupacije sela Andrivka pored Kijeva, jedan vojnik, 21-godišnji Danil Frolkin, priznao je da je likvidirao civila metkom u glavu. Žrtva se „sumnjičila“ za prosljeđivanje informacija ukrajinskim zvaničnicima. Njegova ispovjed objavljena je na nezavisnom ruskom internetskom istraživačkom sajtu IStories.

Frolin je, također, priznao da su krali iz seoskih kuća, a svoje je komandante optužio za organizovane krađe kamionima.

Filatjev, pak, tvrdi da njegove kolege nisu bile umiješane u takve aktivnosti.

„Mnogi u Ukrajini mi ne vjeruju i pokušavaju sve nas padobrance prikazati kao ‘orke’, ali proći ću test na detektoru laži. Niko u mojoj jedinici, u ova dva mjeseca koliko sam bio tamo, nije sudjelovao ni u kakvom zločinu”, kazao je.

“Niko nikoga nije silovao, pucao, niti bilo što slično. [Ali] budući da nismo imali šta jesti i piti, kada bismo naišli na napuštene trgovine, uzimali smo vodu, cigarete i hranu.”

Oleksandra Romancova, čelnica kijevskog Centra za građanske slobode, rekla je da njena organizacija prati priče ruskih vojnika s velikim interesom.

‘Rusi moraju učiniti više’

“Ako govorimo o pravdi u budućnosti, to je važno za nas jer nije samo bitno da li će svaki [ruski] vojnik koji je govorio o tome biti optužen, već i njegovi zapovjednici [i] generali koji su donijeli odluku da se ti vojnici šalju na teritoriju Ukrajine”, rekla je u telefonskom razgovoru za Al Jazeeru.

“Ne radi se samo o ličnoj, nego i o odgovornosti ljudi koji donose te odluke. Stoga prikupljamo sve takve dokaze.”

Govoreći o individualnoj odgovornosti, Romancova je rekla da vojnici moraju dati odgovore na bilo kakve zločine nad ukrajinskim civilima, te pozvati ljude da odbiju raspoređivanje u Ukrajinu kada je to moguće.

Filatjev tvrdi da bi Rusi trebali učiniti više da zaustave rat.

„Nije važno da li će to kršiti zakon. Rusko društvo mora demontrirati protiv rata na sve moguće načine. Svakog dana, na obje strane se gube životi, a oni se ne mogu vratiti“.

Izvor: Al Jazeera