Zašto je Pokret nesvrstanih mrtav i nema mu povratka?

Stara ideologija ponovo se pojavljuje, ali malo tog nudi za trenutno doba, navodi se u autorskom tekstu koji je objavio Foreign Policy.

Debatu o nesvrstanosti na Zapadu još progoni sjenka Hladnog rata, kada je 'nesvrstanost' često bila sinonim za antizapadnjački stav (EPA)

Sada kada je veći dio Afrike, Azije, Bliskog istoka i Latinske Amerike odbio stati iza Zapada u vezi njegove sve veće konfrontacije s Rusijom i Kinom, ideja da se ove regije vraćaju politici nesvrstanosti izazvala je zabrinutost u zapadnim prijestolnicama i izvjesnu dozu uzbuđenja drugdje, navodi se u autorskom tekstu Foreign Policyja.

Kako piše autor C. Raja Mohan, oba ova sentimenta mogu, međutim, biti pogrešno pozicionirana. Debatu o nesvrstanosti na Zapadu još progoni sjenka Hladnog rata, kada je „nesvrstanost“ često bila sinonim za antizapadnjački stav. A za države u razvoju, cilj izgradnje nezapadnjačkog ili postzapadnjačkog poretka – dio ideologije nesvrstanosti od samih njenih početaka u periodu dekolonizacije – bio je dugotrajna ali neuhvatljiva iluzija.

“Ako pažljivije pogledate, otkrit ćete da je ideologija nesvrstanosti odavno mrtva. Iako možda još nije pokopana, predstavlja slabu prijetnju za Zapad i ne nudi mnogo nade za spas Istoku. Odgovori država izvan Zapada na obnovljeni sukob velikih sila danas isuviše su različiti da bi ih se moglo svrstati u jednu kategoriju. Nemaju mnogo veze sa idejama nesvrstanosti koje su preovladale tokom zlatnih dana ovog pokreta nakon Drugog svjetskog rata, kada su se tek dekolonizovane nacije našle usred globalnog sukoba između SAD-a i Sovjetskog saveza – i oformile labavi treći blok kao rezultat”, piše autor.

Dalje nastavlja kako nesvrstanost nikada nije predstavljala koherentan koncept; odražavala je mnoštvo različitih ideja o postkolonijalnom odnosu sa svijetom. Jedna od njih bila je i prijedlog da je držanje podalje od velikih sila i njihovih rivalskih blokova bilo ključno za slobodu djelovanja u svijetu. Nije dugo prošlo, a ideja neutralnosti se sudarila sa stvarnošću. Jedan od osnivača Pokreta nesvrstanih, indijski premijer Jawaharlal Nehru, morao ga je napustiti s izbijanjem Kinesko-indijskog rata 1962. Nehru se okrenuo SAD-u tražeći vojnu pomoć, a njegova nasljednica i kćerka Indira Gandhi, ušla je u savez sa Sovjetskim savezom 1971. Važna je bila stvarna prijetnja, a ne apstraktni princip.

Antikolonijalizam i antizapadnjaštvo

“Indija nije bila izolovan slučaj. U širem smislu, kada su se postkolonijalne nacije suočile sa teritorijalnim i drugim sukobima sa susjedima i domaćim izazovima od rivala za vlast, mnoge od njih su se okrenule jednoj ili drugoj supersili za pomoć. Anwar Sadat, predsjednik Egipta, još jedne države osnivačice Pokreta nesvrstanih, odbacio je Sovjetski savez u korist SAD-a početkom 1970-ih. Pakistan je 1950-ih je ušao u američki antikomunistički savez u Aziji, ali je brzo našao zajednički jezik sa komunističkom Kinom protiv Indije”, smatra Mohan.

“Drugim riječima, unutrašnji i vanjski sigurnosni izazovi nagnali su većinu postkolonijalnih država da se svrstaju iza jedne ili druge supersile, čak i dok su održavale privid nesvrstanosti. Drugi element nesvrstanosti bio je strogo ideološki: oblikovanje antikolonijalizma u antizapadnjaštvo. Mnogi među elitom u državama u razvoju usvojili su socijalističke teorije razvoja i vidjeli su kapitalistički Zapad kao neokolonijalni. Sovjetski savez i Kina su bili dobri u iskorištavanju ove antizapadnjačke ogorčenosti i nuđenju ekonomske i političke pomoći režimima koji su tek stekli nezavisnost.”

Ovaj sentiment bio je na vrhuncu 1979, kada je Pokret nesvrstanih – organizacija koja i danas postoji – izjavio na samitu čiji je domaćin bio kubanski lider Fidel Castro u Havani da je Sovjetski savez „prirodni saveznik“ zemalja u razvoju, ukazuje se u tekstu Foreign Policyja i dodaje: “Ali na svakog lidera koji je zatražio podršku od Moskve, postojao je jedan koji se obraćao Zapadu za pomoć u opstanku režima i regionalnom balansu moći”.

“Treća dimenzija nesvrstanosti bila je ideja pokreta koji će svrgnuti poredak uspostavljen nakon 1945. i izgraditi novi koji će biti ravnopravniji i pošteniji. Brza dekolonizacija 1960-ih i pojava glasačke većine zemalja u razvoju u Generalnoj skupštini UN-a izgleda osigurali su vjetar u leđa za one koji su željeli transformisati svjetski poredak tokom 1970-ih.”

“Ta era se podudarila sa raširenim osjećajem pada Zapada i sve većim sovjetskim utjecajem širom svijeta. Kao Kina i Rusija danas, Sovjetski savez i njegovi sateliti – kao i mnoštvo radikalnih pokreta širom svijeta – uvjerili su sebe da je postzapadnjački trenutak stigao. Američki poraz u ratu u Vijetnamu, rast protestnih pokreta na Zapadu, trijumf OPEC-a u dramatično visokim cijenama nafte i bacanje Zapada u ekonomske probleme, općenita kriza kapitalizma, i retorika Pokreta nesvrstanih o „novom međunarodnom ekonomskom poretku“ proizveli su vrtoglavi dojam da je svijet u brzoj tranziciji”, stav je autora teksta.

Nuklearni paritet

“Moskovsko postignuće nuklearnog pariteta s Washingtonom udruženo je sa velikim dobicima za pokrete nacionalnog oslobođenja koje je podržavao Sovjetski savez – između ostalog i u Afganistanu, Angoli, Kambodži i Nikaragvi. Do sredine 1970-ih, ideolozi sovjetskog stila pobjedonosno su izjavljivali da se globalni poredak snaga odlučno okreće u korist socijalizma, ujedinjujući ono što se u to vrijeme zvalo zemljama drugog i trećeg svijeta protiv zemalja prvog.”

Do kraja 1980-ih, međutim, Washington se smjestio u trougao između Moskve i Pekinga i razvio je strategiju da se odbrani od sovjetskog napredovanja u zemljama u razvoju. Mnoge tzv. zemlje trećeg svijeta podržale su napore SAD-a i Zapada, a prema Reaganovoj doktrini, američka pomoć išla je pobunjeničkim i ustaničkim grupama koje su željele zbaciti prosovjetske radikalne režime širom svijeta, stajalište je autora teksta.

“Nesvrstani su propali dijelom zbog ekonomskih razloga. Pragmatični lideri na globalnom jugu vidjeli su ograničenja sovjetskog modela, i do 1980-ih, mnogi od njih su se okrenuli zapadnom kapitalizmu i njegovom sistemu globalnih institucija za razvoj. Ispostavilo se da je socijalizam u dubokoj krizi, a da je kapitalizam znatno otporniji. Do perioda kada se raspao Sovjetski savez 1991, veći dio država u razvoju već se pridružio Washingtonskom konsenzusu o ekonomskom razvoju.”

“To je mogao biti kraj priče o Pokretu nesvrstanih. Ali sjeme današnje ravnodušnosti država u razvoju spram ruskog rata u Ukrajini posijano je u eri nakon Hladnog rata. Nakon što je pobijedio Sovjetski savez, samozadovoljni Zapad sada vidi malu potrebu da gaji dobre odnose sa vladajućim elitama na globalnom jugu. Nova oholost se također odrazila u politikama koje su pokušale promovisati demokratiju i ponovo ustrojiti društva u zemljama u razvoju dok su vlade, organizacije, i nevladine organizacije bogatog svijeta prekrile globalni jug sa ogromnim aparatom uslovljene pomoći. Političko zagovaranje pitanja od demokratskog upravljanja do klimatske politike postalo je navika. Sankcije i ukidanje pomoći postali su preferirani instrumenti da se disciplinuju društva u razvoju koja nisu zadovoljila kriterije koje je postavio Zapad”, piše dalje Mohan.

Ubjeđenje da Zapad i njegova razvojna elita služe višoj svrsi – slično kao i kršćanski misionari iz kolonijalnog perioda – bilo je opojno. Ali ignorisalo je činjenicu da se pagani možda neće htjeti preobratiti, navodi se u tekstu i dodaje: Niti su zapadnjačko bogatstvo i moć bili neiscrpan izvor na koji se može računati kako bi se proizvela željena promjena u ostatku svijeta.

Daljina kao važna uloga

“Uprkos ovim višestrukim neuspjesima i nazadovanjima, pretpostavka da će ostatak svijeta igrati kako Zapad svira i dalje je prisutna. Ne iznenađuje, onda, to što je zapadnjačka strateška zajednica bila tako iznenađena kada ostatak svijeta nije ustao protiv ruske invazije na Ukrajinu.”

“Ništa od ovog, međutim, ne znači da će otpor u zemljama u razvoju postati novi pokret nesvrstanih. Bez obzira na to, Zapad treba naučiti niz lekcija ako traži širu podršku, u vezi Ukrajine ili drugih geostrateških pitanja, od one koju je do sada dobio.”

Prije svega, stava je Mohan, Zapad je mogao bolje argumentovati moskovski rat, da je drugačije predstavio problem. Umjesto što ga je definisao kao sukob između demokratija i autokratija, mogao se fokusirati na pitanje ukrajinskog suvereniteta i teritorijalnog integriteta. Ove ideje imaju daleko veći odjek u državama u razvoju, ponajviše zbog obilja spornih granica i tinjajućih sukoba.

“Osim tog, daljina igra važnu ulogu. Ako se zapadna i istočna Evropa ne mogu u potpunosti složiti kako odgovoriti na rat u Ukrajini, i ako ni američki republikanci i demokrate ne gledaju Rusiju istim očima, zašto bi se pretpostavilo da će se Latinska Amerika, Afrika i Azija povinovati trenutnom stavu Zapada u vezi Ukrajine?”

“Zatim, podršku zemalja u razvoju u vezi važnijih političkih pitanja Zapad će morati zaslužiti, umjesto da tvrdi da na nju polaže pravo. Budući da je zanemario politički angažman sa globalnim jugom i ustupio veći dio ekonomskog prostora Kini zbog globalizacije, Zapad sada mora naporno raditi da bi vratio podršku. Iskustvo iz 1980-ih nam govori da se to može postići”, navodi se u tekstu Foreign Policyja.

Objašnjava se kako je prvi korak u tom smjeru “prepoznati da takmičenje Zapada sa kinesko-ruskim savezom zahtijeva povratak klasičnom obliku diplomatije – koji se ogleda u pridobijanju prijatelja i vršenju utjecaja na ljude. To bi uključivalo odlučan odmak od zapadnjačkog propovijedanja iz protekle tri decenije. Paradoksalno, ovo će najteže pasti onima na Zapadu koji se smatraju prijateljima globalnog juga, a ipak su izvršili najveći pritisak na zemlje u razvoju po čitavom nizu pitanja”.

“Zatim, vraćanje značaja  područnih studija u međunarodnim odnosima pomoglo bi zapadnjačkim vladama i institucijama da bolje razumiju kompleksnosti različitih regija i država širom svijeta. Pojavljivanje veoma glasnih grupa koje se zalažu za jednu stvar na Zapadu – zajedno sa njihovim uspjehom u postavljanju plana za vlade i multilateralne razvojne institucije – bilo je toksično za odnose sa zemljama u razvoju. Nastavljanje ovim putem bilo bi još kontraproduktivnije u doba pojačanog rivalstva među velikim silama.”

Globalni jug ‘nespreman birati’

“Osim tog, zemlje u razvoju imaju mnogo više političkog utjecaja danas nego što su imale kada je nesvrstanost posljednji put bila tema za vrijeme Hladnog rata. Njihovo bogatstvo, institucije i samopouzdanje su porasli i mnoge od njihovih elita ovladale su umjetnošću geopolitičkog pogađanja između velikih sila koje se nadmeću. To predstavlja prilike koje bi Zapad trebao mudro iskoristiti, posebno s obzirom na veći strateški izazov koji predstavlja Kina danas u usporedbi sa Sovjetskim savezom u prošlosti”, dodaje autor.

Najzad, zapadni lideri bi trebali ignorisati raširenu retoriku o globalnom jugu „nespremnom da bira“ i umjesto tog se fokusirati na individualne probleme, osjetljive tačke i interese ključnih država u razvoju. Ovo je upravo ono što su tradicionalna diplomatija i državništvo radili prije nego što su ideološki gusari ukrali zapadnjačke vanjske politike, smatra Mohan.

“Ni zemlje u razvoju ne umiru od želje da ožive neuspjeli Pokret nesvrstanih. Treći put kao politički koncept – sa svojim potomcima, ideologijama panazijatizma, panarabizma i panislamizma – bio je veliki neuspjeh. Bez obzira na buku među dijelom komentatora s globalnog juga, malo koji lider u zemljama u razvoju bi se danas zanosio idejom kolektivnog pogađanja protiv globalnog sjevera. Oni su sada mnogo mudriji i mnogo sposobniji u ostvarivanju individualnih nacionalnih ciljeva”, zaključuje se na kraju autorskog teksta Foreign Policyja.

Izvor: Foreign policy

Pregled vijesti, tema, mišljenja, blogova sa Balkana i iz svijeta u samo jednom kliku
Pročitajte sada