Zašto je Ukrajina pribjegla ‘prisilnoj evakuaciji’ stanovnika Donjecka?

Razvoj događaja u ratu koji bjesni u regiji Donjeck u regiji Donbas u istočnoj Ukrajini i njegove posljedice očito su natjerale vlasti u Kijevu da proglase “prisilnu evakuaciju” stanovnika u dijelovima regije pod ukrajinskom kontrolom.

Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski saopćio je da je njegova vlada naredila obaveznu evakuaciju stanovnika u regiji Donjeck. Izjavio je da se stotine hiljada ljudi još uvijek nalaze u zonama borbenih dejstava u široj regiji Donbas, koja uključuje Donjeck, kao i susjednu regiju Luganjsk, te da moraju otići.

Ovdje je riječ o 200 do 220 hiljada ljudi, među kojima je i 53 hiljade djece, kaže Irina Vereščuk, potpredsjednica vlade zadužena za integraciju i okupirana područja. Navedeni razlog je, prema vlastima, taj da “nije moguće osigurati bilo koju od osnovnih potreba stanovništva s dolaskom nadolazeće zime, poput grijanja na plin i struju”.

Ovo bi mogao biti vrlo logičan razlog, pogotovo jer su posljednjih dana Rusi preuzeli kontrolu nad elektranom ” Vuhlehirska”, koja se smatrala jednom od najvećih u Ukrajini.

Sigurnosni razlozi

Gotovo jednako važni sigurnosni razlozi stoje iza izjave i poziva Kijeva, a ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski tamošnju situaciju opisuje kao “pravi pakao”. Prema mišljenju mnogih, regiju čeka nezapamćena eskalacija i sudbina slična sudbini gradova koji su postali ruševine.

Situacija za Ruse neće biti laka u Donjecku, bez obzira na to što okružuju oko 50 posto teritorija te regije koje su pod kontrolom Ukrajine, rekao je vojni analitičar Vladislav Vitko za Al Jazeeru.

“Okolnosti rata su se promijenile, a Ukrajina zadaje bolne udarce Rusima na raznim frontovima, gađajući komandne centre, skladišta municije i položaje na kojima su grupirane snage, zbog toga primjećujemo da vrlo sporo napreduju. Zapravo, tokom proteklih sedmica nakon preuzimanja kontrole nad regijom Lugansk, neznatno su napredovali u Donjecku”, dodao je.

“Luganjsk im je bio lakši, jer je samo 20 posto njegove teritorije bilo pod ukrajinskom kontrolom. Međutim, pribjegli su politici spaljene zemlje u gradu Severodonjecku, zbog čega postoji bojazan da bi mogli ponoviti isti scenarij u stambenim područjima Donjecka kako bi napredovali”, kazao je.

U tom smislu je istaknuo da je “Ruse neuspjeh u nametanju kontrole nad Mariupoljem natjerao da ga slome bombardiranjem nakon nekoliko sedmica borbi, iako su se, u osnovi, borili u njemu protiv jednog bataljona (Azov). No situacija je drugačija u ostataku Donjecka, jer se zapravo većina ukrajinskih snaga, koje su spremne za rat, nalaze tamo od 2014. godine.”

Stručnjak očekuje da će Donjeck uskoro svjedočiti žestokim borbama uz podršku artiljerijske vatre u kojima će Rusija imati dominaciju, rekavši: “Rusija neće oklijevati u tome da razori nepopustljive gradove (Bakhmut, Kramatorsk, Slovyansk, Avdiivka i druge), a većina žrtava će tada biti civili, zbog čega treba izbjegavati duže čekanje.”

Glasovi za i protiv

Međutim, reakcije u javnosti su podijeljene. Među prognanim stanovnicima s tih područja i onima koji su ostali postoje glasovi za i protiv ideje o evakuaciji, iz različitih razloga.

U Kijevu, gdje je broj raseljenih iz istočnih regija krajem jula premašio granicu od 100 hiljada ljudi, Al Jazeera.net razgovarala je s taksistom Oleksiyjem, koji je prije nekoliko mjeseci napustio grad Kramatorsk.

”Podržavam nametanje evakuacije, jer se ostanak, kako vrijeme odmiče, pretvara u samoubilački projekt. Svi očekuju da će se Donjeck pretvoriti u kotao”, rekao je.

“Izašao sam sa ženom i djecom, ali je moj otac to odbio, insistirajući da ostane u svojoj kući izvan grada. To je slučaj s mnogim starijim ljudima tamo”, dodao je.

U istom kontekstu, Irina Tereščenko, aktivistica volonterske humanitarne grupe “Krila dobrote” u istočnim regijama, izjavila je, u telefonskom razgovoru za Al Jazeeru, da “starije osobe čine oko 50 posto onih koji ostaju. Trudimo se nagovoriti ih da odu bez obzira na odredište, ali oni to često odbijaju.”

Istakla je kako je “nekima od njih svejedno ko će na kraju vladati njihovim teritorijama, a mnogi kažu da im je lakše umrijeti u domovima nego ih napustiti ili postati raseljene osobe ili izbjeglice u drugim krajevima i državama”.