Medenica: Brutalni režimi Putina i Lukašenka

Mirko Medenica svjedoči o represiji i zatvaranju umjetnika u Rusiji i Bjelorusiji zbog banalnih razloga, među kojima je i obična upotreba bubnjeva na protestima.

Mirko Medenica: Popularnost ruskog modela je velika u Srbiji, iznošenjem istine i raskrinkavanjem ovog zločinačkog režima, doprinosimo tome da sutra ne osvanemo u društvu kakvo je danas rusko [Centar za primenjenu istoriju]

Mirko Medenica istraživač je međunarodne organizacije Freemuse koja se bavi zaštitom umetnika i svakodnevno prati slučajeve kršenja ljudskih prava i umetničkih sloboda, uključujući i one u Rusiji i Belorusiji, dokumentuje režimske nasrtaje na integritet umetnika. Reč je, kako ističe, o stotinama slučajeva, a teške, ponekad i tragične sudbine umetnika tek su minoran procenat u odnosu na ukupan broj žrtava. Ova organizacija dokumentuje svoja istraživanja, na terenu intervjuima, analizom medija i kampanjama, te se obraća relevantnim međunarodnim institucijama koje rade na zaštiti sloboda umetnika.

“Suočavanje sa horor pričama iz ove dve zemlje, stvorilo je kod mene veliku averziju prema brutalnim režimima Vladimira Putina i Aleksandra Lukašenka, kao i velike simpatije za hrabre građane i građanke Rusije i Belorusije koji se, uprkos velikoj izvesnosti progona, usuđuju da otvoreno iskažu svoje političke stavove. Otuda i moja zgađenost kada u domaćim medijima vidim izjavu nekog našeg političara ili javne ličnosti koji često navode Rusiju kao primer za nešto dobro, neki čak idu tako daleko da predlažu zakonska rešenja iz Rusije kao primer dobre prakse. Činjenica je da bi, kada bi se ruska i beloruska praksa primenile u Srbiji, veliki broj opozicionih političara, novinara, aktivista, pojedinaca bio u zatvoru, van zemlje ili čak ispod zemlje. Paradoksalno, i neki od političara koji su navodno opozicija i koji se zalažu za ruske standarde, bili bi progonjeni kada bi se ti standardi primenili.

  • Ono što je poznato široj javnosti su činjenice vezane za Rusiju kao generalno zemlju snažnog državnog terora, ali detalji ovih progona nisu dovoljno poznati?

– To su horor priče. Ako se ograničimo samo na slučajeve iz perioda pre početka ruske agresije u februaru 2022. godine, dolazimo do zaključka da je reč o decenijskoj praksi, a ne nečem vanrednom, vezanom za vanredne okolnosti. Između 2018. i 2021. dokumentovano je 218 slučajeva kršenja umetničkih sloboda u Rusiji. Ovo uključuje 31 slučaj zatvora, 21 pritvor, 67 slučajeva cenzure i dva fizička napada na umetnike zbog njihovog kreativnog i političkog izražavanja. Represija i ukidanje prava građana su odlika ruskog režima, ali u poslednjih nekoliko godina dolazi do eskalacije. Kao odgovor, umetnici u Rusiji su koristili protestne performanse za poštivanje demokratskih principa i vladavine prava, ali su se posledično suočili sa pravnim gonjenjima, finansijskim kaznama i proizvoljnim hapšenjima.

  • Najpoznatiji je slučaj progona članica kolektiva Pussy Riot?

– Da, one su u periodu od 2018. do 2021., 23 puta bile izložene progonu. U Rusiji svako može biti poslat u zatvor u svakom momentu, a jedan od čestih pravnih osnova je član 19 Zakonika o krivičnim delima koji inkriminiše nepostupanje po zakonitom naređenju policijskog službenika. Dana 23. juna 2021., Okružni sud u Krasnoselskom je osudio članicu Pussy Riot i režiserku Anu Kuzminih na 15 dana zatvora po ovom članu. Prethodnog dana Ani Kuzminih su prišli policajci na ulici u Moskvi i obavestili da je dužna da pođe sa njima u policijsku stanicu na ispitivanje u vezi sa krivičnim predmetom, što je ona i učinila bez opiranja, ali je u kasnijem policijskom izveštaju navedeno da je Kuzminih odbila da pokaže dokumenta i da uđe u policijski automobil. Članica Pussy Riot Ljudmila Lusi Štajn osuđena je, pak, u Okružnom sudu u Presnenskom na 15 dana zatvora 22. juna 2021. Hapšenje i posledična optužba dogodili su se nakon što su Štajn prišli policajci ispred njene zgrade i obavestili je da mora da dođe u policijsku stanicu, što je ona i učinila.

Međutim, u policijskom izveštaju je kasnije navedeno da je ona odbila da odgovara na njihova pitanja, počela da se opire i ponaša agresivno. Mesec dana kasnije, 22. jula 2021., još jedna članica Pussy Riota, Rita Flores takođe je osuđena u Zjužinskom okružnom sudu na 15 dana zatvora po istom osnovu. U nekim slučajevima ista lica su hapšena više puta uzastopno, u slučaju Marije Aljohine, ona je nakon izdržane zatvorske kazne za prekršaj, uhapšena nekoliko minuta posle izlaska iz zatvora, da bi ponovo po hitnom postupku bila osuđena na 30 dana zatvora, po lažnim optužbama.

  • Ruske vlasti često koriste navodni ekstremizam kao izgovor za progon?

– Iako slične odredbe postoje u mnogim državama, ono što je problem u Rusiji je šta se podrazumeva pod ekstremizmom. Ruski komičar Jurij Hovanski je uhapšen 8. juna 2021. u Sankt Peterburgu pod optužbom da opravdava terorizam, zbog deljenja video snimka na Jutjubu koji navodno ismejava akcije ruske vlade oko situacije sa taocima u Moskvi 2002. godine. U istražnom pritvoru proveo je devet meseci.

  • Vlast poseže i za direktnom cenzurom?

– Po tome je Rusija poznata, postoji zvanični registar takozvanih ekstremističkih materijala, čija distribucija je zabranjena zakonom. Ovaj registar sadrži više hiljada dela, uključujući i brojne pesme i knjige. Uključivanjem nekog dela na ovu listu, ne samo da se zabranjuje to delo, već se kriminalizuje svaka distribucija, te je bilo slučajeva da su ljudi završavali u zatvoru zbog deljenja neke pesme na društvenim mrežama. Naveo bih slučaj ruskog benda Ansambl Hrista Spasitelja i Majke Zemlje, 6. decembra 2021. rusko Ministarstvo pravde na listu ekstremističkih materijala dodalo je 12 pesama ovog pank benda, čime je kriminalizovana njihova distribucija. Pesme su parodija na fundamentalističke i krajnje desničarske ideologije. Jedan od stihova iz pesme, koji ilustruje rad ovog benda, ali i sažima dominantu atmosferu u Rusiji glasi: “Putin je kao Hitler, ali dobar”.

  • Kakva je situacija u Belorusiji, čini se da je ona u senci dešavanja u Rusiji, i da se nedovoljna zna o stanju ljudskih prava u toj zemlji?

– Tokom 2021. u Belorusiji je došlo do daljeg pogoršanja ljudskih prava. O težini situacije najbolje govori izjava Visokog komesara UN-a za ljudska prava Mišel Bačelet, koja je situaciju u Belorusiji opisala kao „krizu ljudskih prava bez presedana“. Problem ljudskih prava u Belorusiji traje decenijama. Autoritarni režim na čelu sa Aleksandrom Lukašenkom, koji je na vlasti od 1994. godine, koristio je praksu ograničavanja prava i sloboda. Situacija je dodatno eskalirala sredinom 2020. tokom predsedničkih izbora i protesta zbog nepravilnosti koje su usledile. Od tada se procenjuje da je skoro 40.000 građana u nekom trenutku procesuirano zbog protesta protiv režima, uključujući više od 4.600 krivičnih postupaka.

  • Protivnici režima imali su i teže posledice?

– Branitelji ljudskih prava dokumentovali su stotine slučajeva torture i zlostavljanja, nekoliko ljudi i dalje se vodi kao nestali, a drugi su pronađeni mrtvi. Nakon nasilnog gušenja protesta tokom 2020. godine, i uprkos tome što nije bilo masovnih protesta tokom 2021. godine, kršenja ljudskih prava su nastavljena. Vlasti su pribegle sistematskom iskorenjivanju organizacija civilnog društva. Do 30. septembra 2021. 246 organizacija civilnog društva je u procesu formalne likvidacije od strane vlasti. Na udaru režima našli su se i umetnici koji su učestvovali u protestima ili na bilo koji način bili kritični prema postupcima vlasti. Prema PEN klubu Belorusije, u periodu od jula do decembra 2020. godine prijavljeno je 511 slučajeva kršenja ljudskih prava umetnika. U 2021. godini, od januara do septembra, ovaj broj se udvostručio na 1.032. Između ostalog, prekršaji su obuhvatali 200 slučajeva proizvoljnog pritvaranja, 69 krivičnih postupaka, 64 otkaza ili neproduženja ugovora i 134 slučaja cenzure. U napadu na organizacije i institucije civilnog društva, 77 koje su u potpunosti ili delimično uključene u kulturnu sferu bile su na udaru, uključujući i sam PEN Belorusije, čiji je rad zabranjen.

  • U Belorusiji je strogo kontrolisana ili uskraćena sloboda okupljanja?

– Učešće u antivladinim protestima bilo je povod za progon velikog broja građana, uključujući i umetnike; većina učesnika je kažnjena novčano, ili je administrativno pritvorena. Neki od učesnika protesta su krivično gonjeni i osuđeni na visoke zatvorske kazne. U jednom od najznačajnijih slučajeva, šest članova benda Irdorath osuđeno je na zatvorske kazne u rasponu od godinu i po do tri godine, zbog „organizovanja i pripremanja radnji kojima se grubo narušava javni red” i „obrazovanja ili na drugi način osposobljavanja lica za učešće u takvim radnjama, kao i finansiranje ili na drugi način pružanje materijalne podrške za takve aktivnosti“ (član 342. Krivičnog zakonika). Oni su procesuirani zbog učešća u antivladinim protestima, kada su u tri navrata 16. avgusta, 6. septembra i 25. oktobra 2020. svirali  na antivladinim protestnim marševima. Bubnjar Aliaksei Sančuk je osuđen na šest godina zatvora zbog „organizacije, pripreme i aktivnog učešća u radnjama koje grubo narušavaju javni red” (član 342 Krivičnog zakonika) i „obuke ili druge pripreme lica za učešće u masovnim neredima“ (član 293. KZ). Sančuk je procesuiran jzbog toga što je kao član bubnjarskog kolektiva svirao na protestima. U obrazloženju presude, kao jedna od inkriminišućih radnji, navodi se da je Sančuk podučavao veliki broj lica da tapšu u istom ritmu.

  • Umetnici su procesuirani zbog učešća u protestima, ali, što je i nalaz Vaše organizacije, zbog sadržaja njihove umetnosti, posebno umetnosti koja izražava neslaganje sa režimom?

– Neki sadržaj vlasti mogu smatrati problematičnim, iako nije direktno i eksplicitno usmeren na kritiku predsednika Lukašenka ili Vlade. Kriterijumi su široki i nejasni, pa se čak i pesme o temama poput slobode mogu se smatrati „pozivom na pobunu“. Policija je 22. aprila 2021. uhapsila troje uličnih muzičara – Juliju Šabanovu, Elizavetu Pačovu i Alekseja Šuravljeviča u centru Minska i optužila ih za „nezakonit protest” zbog pevanja pesme „Destroy The Prison Walls” (Beloruski „Razburi turmi muri”), beloruske verzije katalonske pesme La Estaca, napisane 1968. kao poziv na slobodu od fašističkog režima u Španiji. Pačova je osuđena na 11, a Šuravlevič na 25 dana zatvora. Šabanova je kažnjena novčanom kaznom.

  • Kritika predsednika je zabranjena ili ograničena?

– Vlasti Belorusije bile su posebno oštre u borbi protiv bilo kakvog umetničkog sadržaja koji se smatra uvredom predsednika, što je inkriminisano članom 368. Krivičnog zakonika. Okružni sud u Dobrušu je 11. septembra 2021. osudio repera Nokrolika na godinu dana zatvora jer je pesmom „Lukašenko, odlazi“ vređao predsednika Belorusije. Petrov je u pesmi postavio pitanje da li je predsednik Lukašenko osoba niske inteligencije. Iako je Petrov tvrdio da to nije tvrdnja, već pitanje, sud je odlučio da je to uvreda. Ista pesma je bila razlog za zatvaranje još jedne osobe, jer su procesuirani ne samo autori, već i pojedinci koji javno dele pesme. Okružni sud u Gomelju je 23. avgusta 2021. osudio Sergeja Balahonova na godinu dana zatvora, po istoj osnovi, jer je pesmu objavio na svojoj stranici profila VKontakte.

  • Znamo za neke slučajeve hapšenja i osuda samo zbog korišćenja termina “rat”, a ne sintagme “specijalna intervencija”. Kako se sada u Rusiji, u ratnim uslovima, tretiraju ljudi koji su javno protiv agresije?

– Sve gore navedeno je samo eskaliralo od početka agresije. Dodatne izmene zakona, koje su praktično kriminalizovale bilo kakvu kritiku politike ruskih vlasti, dovele su do praktičnog gušenja bilo kakvog organizovanog otpora. Ali daleko od toga da otpora nema, jer su desetine hiljada hrabrih građanki i građana, širom Rusije, svesno se izlažući progonu, odlučile da iskažu svoj protest. U Rusiji danas ne postoji sloboda okupljanja, gotovo da je nemoguće organizovati protest, ali ljudi i dalje protestuju, nekada je to i protest pojedinca, a vlasti i nošenje bedža ili nalepnice sa porukom koja im se ne sviđa smatraju ilegalnim. Veliki broj aktivista i aktivistkinja za ljudska prava je i pre poslednje eskalacije pod pritiskom morao da napusti zemlju, a sada već možemo govoriti o egzodusu. Naveo bih primer gore pomenute Ljudmile Štajn, koja je od početka agresije dobijala brojne pretnje, vrata njenog stana su bila obeležena velikim slovima Z, simbolom agresije, a nakon toga je nalepljeno obaveštenje da tu živi izdajnica. Štajn je pod ovim pritiskom napustila Rusiju i sada se nalazi u egzilu u Litvaniji.

  • Kakve su reakcije međunarodnih institucija i nevladinih organizacija?

– Reakcije postoje, ali nažalost ni u prethodnom period one nisu imale previše efekta, a naročito sada, ruske i beloruske vlasti apsolutno nemaju nikakvog osećaja odgovornosti. Iako je teško uticati na stvari unutar ovih zemalja, svakako da prepoznavanje onoga kroz šta ljudi prolaze i javno iznošenje znači bar na moralnom nivou kao podrška. Sa druge strane, moguće je pomoći onima koji su već napustili zemlju, kroz davanje resursa za nastavak rada. Ovde bi naglasio podršku država, jer je ona često izostajala u prethodnom periodu. Naveo bih primer beloruske grupe Irdorath, sluteći da mogu biti procesuirani, članovi ove grupe su mesecima pokušavali da dobiju vize za ulazak u zemlje Evropske unije, ali su odbijani, ili se sa procedurom odugovlačilo, da je bilo više svesti, oni sada ne bi bili u zatvoru.

  • Šta bi trebalo da učine nevladine organizacije u Srbiji, da li je sadašnja podrška dospela do ruskih i beloruskih “pobunjenika”?

– Nisam dovoljno upućen u to na koji način nevladine organizacije pomažu, ali znam za slučajeve da su na individualnom nivou pomagale aktivistkinjama i aktivistima koji su svoje utočište našli u Srbiji. Istakao bih organizaciju Žene u crnom, koje su na protestima, koje su organizovale protiv agresije, uvek upućivale i podršku onima koji u Rusiji protestuju protiv rata. Poznato mi je i da su takođe u skladu sa svojim mogućnostima pružale pomoć izbeglim aktivistkinjama i aktivistima.

  • Kako dospeti do šireg broja ljudi, do toga da se u javnosti vidi koliko je ruski režim nedemokratski i surov prema građanima?

– Smatram da je i ovo jedan od načina, javno govoreći o tome šta se dešava. O ovoj temi se retko priča, mediji čini mi se nisu preterano zainteresovani, a javne ličnosti i političari zaziru od ove teme, jer u Srbiji kao da postoji strah od bilo kakve kritike Rusije i Putina.

Mediji i javnost u Srbiji bi trebalo da shvate da ovde nije reč o temi koja je daleka i tiče se nekih drugih ljudi, popularnost ruskog modela je velika u Srbiji, iznošenjem istine i raskrinkavanjem ovog zločinačkog režima, doprinosimo tome da sutra ne osvanemo u društvu kakvo je danas rusko.

Izvor: Al Jazeera