Alibašić: Muslimani se nisu posebno žrtvovali za političke i građanske slobode

Ahmet Alibašić, profesor na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu, govori o svojim posljednjim knjigama koje se bave načelima dobre vladavine u islamskoj civilizaciji te Arapskim proljećem.

Ahmet Alibašić je profesor na Fakultetu islamskih nauka Univerziteta u Sarajevu i direktor Centra za napredne studije (Anadolija)

Arapsko proljeće je odrednica za društveno-političke promjene na Bliskom istoku i sjeveru Afrike koje su počele krajem 2011. godine i označile pad višedecenijskih režima i početak ratnih sukoba koji i dalje traju. Iako je Arapsko proljeće otišlo u znatno drugačijem smjeru od želja onih koji su ga pokrenuli masovnim protestima na ulicama, njegove posljedice se i dalje osjete i predmet su različitih istraživanja i analiza.

Nedavno je sarajevski Centar za napredne studije objavio dvije knjige Ahmeta Alibašića – Načela dobre vladavine u islamskoj civilizaciji i Arapsko proljeće, ulema i muslimanski intelektualci.

Autor se u prvoj knjizi fokusirao na tri teme: učešće građana u političkim procesima, odnosno na način na koji se legitimira vlast, te vladavinu prava i profesionalizam u javnom sektoru.

U drugoj knjizi Alibašić se fokusirao na tri grupe i dva istaknuta pojedinca u kontekstu Arapskog proljeća. Riječ je o trima grupama uleme (tradicionalističkoj, selefijskoj i reformističkoj) te dvojici javnih intelektualca: jednom neovisnom reformisti i, drugom, liberalnom sekularisti – Tariqu Ramadanu i M. Cherifu Bassiouniju.

Tim povodom razgovaramo sa autorom, koji je profesor na Fakultetu islamskih nauka Univerziteta u Sarajevu i direktor Centra za napredne studije.

  • Na čemu se temelji pravedna vlast u islamu i imamo li primjera dobre vladavine u islamskoj civilizaciji od uspostavljanja dinastija?

– Pravda je uz dogovor (ar. šura) jedna od najvažnijih društveno-političkih vrijednosti u islamu. Ona je u toj mjeri naglašena da zasjenjuje formalnu vjersku pripadnost. Prema islamskim izvorima, molitva osobe kojoj se čini nepravda ima prolaz kod dragoga Boga bez obzira na vjeru počinioca nepravde. Prema istim izvorima, uspostava pravde je bila misija Božijih poslanika i njihovih sljedbenika. Jer šta je vjera ako je ne prati pravda u svojim različitim izdanjima – od jednakosti pred zakonom do socijalne pravde? Što bi rekao naš pjesnik, parafraziram: čemu spominjanje Boga ako nam sudnice liče na zvjerinjak? Bogu ne trebaju naši obredi. Oni su propisani da bi nam pomogli da budemo pravedniji prema sebi, prema drugim ljudima i prema prirodi.

Historijski, primjera pravedne vladavine je bilo najviše u prve četiri decenije postojanja muslimanske vlasti. Nakon toga, kombinacija beduinskog anarhizma i perzijsko-bizantijskog monarhističkog apsolutizma su osujetili institucionalizaciju islamskih političkih vrijednosti kao što su dogovor, pravda i jednakost. Kako je muslimanima usljed prvobitnog zamaha jedno vrijeme dobro išlo na bojnim poljima nisu se mnogo osvrtali na anomalije u svom političkom životu. Vremenom su te anomalije metastazirale i danas bez političke reforme, odnosno uspostave pravde i dobre vladavine nije moguće govoriti o boljitku u muslimanskim društvima ni na jednom polju. A nije moguće jer uzurpatorske vlasti toliko strahuju za svoj opstanak, pa ne dopuštaju ljudima da se bave ni humanitarnim radom. Nije se jednom desilo da je vlastima bilo preče da spriječe pomoć nevladinog sektora žrtvama zemljotresa ili požara nego da pomognu tim žrtvama samo da se ne bi vidjela njihova nesposobnost.

  • Kakvu ulogu imaju građani u muslimanskim zemljama kad je u pitanju vlast i upravljanje državom?

– Uglavnom vrlo malu ili nikakvu. To je rezultat čitavog spleta okolnosti od brutalnosti vlasti do dominacije submisivnih islamskih interpretacija koje zabranjuju bilo kakvu kritiku javnih vlasti. Međutim, jednoga dana će se to morati promijeniti, ali ta promjena će imati svoju cijenu. Muslimani se nikad nisu nešto posebno žrtvovali da bi imali političke, odnosno građanske slobode kao što su to radili evropski narodi. To je bitka koja im predstoji. Muslimani imaju ono za što su ginuli, a to su teritorije. Za slobodu i prava nisu se često borili nakon h. Husejna i Abdullaha b. Zubejra (kraj sedmog stoljeća) i zato ih i ne uživaju.

  • Koje su pozitivne, a koje negativne promjene nakon Arapskog proljeća i koja je uloga uleme (vjerskih učenjaka) u tom procesu?

– Teško je u ovom trenutku govoriti o pozitivnim ishodima, osim ako ne smatramo da razobličavanje muslimanskih vlasti, intelektualaca i uleme nekom koristi. A mnogi su pokazali svoje pravo lice. Vlasti su pokazale da su spremne žrtvovati većinu svoga naroda da bi opstale na vlasti, liberalni intelektualci da je njihova mržnja prema islamu veća od ljubavi prema slobodi, a većina uleme da nisu uopće neovisni; da su zapravo oportunisti i da su kao partneri u provođenju korjenitih promjena beskorisni pa i opasni protivnici. Ipak, ne treba zaboraviti da se korjenite društvene promjene ne dešavaju preko noći. Francuzima je trebalo 75 godina od pokretanja Francuske revolucije da dobiju prvu stabilnu republiku. Englezi su se stotinu godina hrvali sa monarhijom dok je nisu ograničili itd. Ulozi u ovoj borbi su ogromni i ne treba očekivati brze promjene.

  • Ko ima više prostora za djelovanje i slobode u arapskom svijetu – ulema ili intelektualci?

– Glavna linija podjele nije između uleme i (liberalnih) intelektualaca, već između poslušnih i neposlušnih. To su mnogi kasno shvatili u toku Arapskog proljeća. Ta priča o tome da su autokratije i diktature u arapskom svijetu samo protiv teokratije i islamista je velika podvala. Oni su protiv svih koji bi ikada mogli predstavljati prijetnju za njihovu apsolutističku vlast. U Egiptu su bivši lideri revolucije i njeni simpatizeri podržali vojni udar vjerujući u tu podvalu da bi nakon prvog neslaganja sa diktatorom morali napustiti zemlju. Ako nisu stigli pobjeći, skončali su u zatvoru. Mislim na El-Barade'ija, humoristu Bassima Jusufa, Alaa Abdulfettaha i mnoge druge. U jednoj zaljevskoj zemlji jedna je žena osuđena na dugotrajnu zatvorsku kaznu jer je zagovarala promjenu jedne politike. Kasnije je vlast promijenila tu politiku, ali ona je i dalje u zatvoru. Poruka je da ne smijete misliti svojom glavom i biti angažirani. “Slobodni“ su samo poslušni, ako se to tako može reći.

Izvor: Al Jazeera