‘Poput duhova’: Unutar okupirane stambene zgrade u Ukrajini

Andrej Kurpič, visoki, 49-godišnji vozač, sigurno se kreće kroz mračni i prljavi podrum poluuništenog stambenog bloka u Hostomelu, gradu udaljenom 20 km sjeverozapadno od Kijeva. Voda kapa iz cijevi odozgo i pravi mutne lokve, a ustajali miris vlage osjeti se u zraku.

Ova jeziva podzemna mreža hodnika i djelomično poplavljenih soba bila je dom za devet stanovnika bloka, uključujući Andreja i njegovu suprugu Viktoriju Kurpič, duže od sedmice nakon što su ruske snage upale u zgradu 5. marta 2022.

Viktorija, vesela 51-godišnja domaćica kratke plave kose, obučena u crno, kaže da se „užasno plašila da će ih vojnici ubiti“ kada su zakucali na ulazna vrata i naredili im da izađu s rukava u vis.

„Međutim, bili su mirni i nisu bili nasilni prema nama“, kaže ona, dodajući da stanari susjednog bloka koji pripada istom stambenom kompleksu nisu imali toliko sreće. „Vojnici su tamo bacili granatu kada su otvorili vrata“, priča ona napuklim glasom ispunjenim emocijama.

„Vojnici koji su pričali s nama iznenadili su se što tako dobro govorimo ruski; možda nas je to spasilo“, priča ona sliježući ramenima.

Dok su vojnici tražili oružje ili telefone kod uplašenog para, jedan od njih je rekao ‘Ne brinite, mi smo ovdje da vas spasimo od vašeg predsjednika [Volodimira Zelenskog]“, prije nego što im je naredio da siđu u podrum.

Ruski predsjednik Vladimir Putin opravdao je rusku potpunu invaziju na Ukrajinu 24. februara naglašavajući potrebu da „denacifikuje Ukrajinu“ i „zaštiti“ govornike ruskog u ovoj državi.

Andrej prolazi pored niše u kojoj je smještena čađu prekrivena peć i ulazi u sivu, neupadljivu sobu. Uperio je svjetiljku u malu, staklenu šolju okruženu opušcima. „Ovdje smo morali obavljati nuždu“, objašnjava on ozbiljnim glasom, nakon čega je povukao dim na svojoj električnoj cigareti.

Viktorija izvlači fotografiju na telefonu podruma tokom okupacije zgrade. Na njoj je prikazana ugodna atmosfera za večerom koja je gotovo neprepoznatljiva u današnjim bijednim uslovima. Nasmijana djevojčica s kikicama sjedi s dvoje drugih stanara na stolu za izvlačenje punom hrane i bezalkoholnog piva. „Atmosfera je bila tiha, prijateljska. Svi bismo kuhali, čistili i rješavali osmosmjerke da brže prođe vrijeme“, kaže ona.

Viktorija stoički izbjegava pitanja o neugodnostima s kojima su se suočili, uključujući niske temperature noći, preferirajući umjesto tog da se fokusira na snalažljivost i duh zajednice u grupi. „Nismo znali koliko ćemo dugo ostati pa smo svi napunili kantice hranom, velike boce vodom i uzeli smo gorivo iz auta za peć“, kaže ona.

Viktorija izlazi iz podruma i kreće se ka zadimljenim stepenicama. Prirodno svjetlo sa zadnjeg sprata, uništenog u teškim borbama, preplavljuje ulaz u zgradu. Kiša pada između pregrada usred klepetanja valovitih krovnih ploča na vjetru.

‘Ubit će vas’

Viktorija je ponosna na kuću i ne želi pokazati svoj stan, za koji kaže da je još u procesu čišćenja. Jedino oni trenutno žive u ovoj zgradi zbog iznimno loših uslova u kojima su ruski vojnici ostavili većinu stanova. U nekima su čak zapalili kupatila, a neki nisu sigurni za život zbog oštećenja nastalih u žestokim borbama. Ali neki stanovnici, od kojih većina privremeno živi s članovima porodice u Kijevu ili susjednim regijama, vratili su se da spase šta se spasiti može ili da pokušaju obnoviti svoje domove, što je uzaludan zadatak. Prljavi madraci leže na hodnicima i automobilu parkiranom ispred nakon što su zgroženi stanovnici otkrili da su ruski vojnici spavali u njihovim krevetima.

Andrej otvara komšijina vrata. Komadići stakla su posvuda po podu, ugaona i sto od šperploče jedini su predmeti u stanu.

Andrej gleda kroz razbijeni prozor i pokazuje na pravoslavnu crkvu. Ova velika zgrada, smještena nekoliko kilometara dalje, okružena je djelomično uništenim kućama i raskošnim zelenilom. Andreju je bilo dozvoljeno da se popne gore na parking da puši nekoliko puta dnevno i svaki put je gledao na horizont. Usmjerio bi pažnju na zlatni krst na crkvi. „Zamišljao sam da je crkva naš zamak i da će nas zaštititi“, kaže on, a onda se pridružuje supruzi na kauču i uzima njenu ruku u svoju.

Tokom pauza za cigarete, vidio je ugljenisane karoserije na parkingu i vojnike koji pljačkaju stanove u kraju. „Nosili su televizore, usisivače, obuću, donji veš i ženske štrample“, kaže on smijući se jer su, kako kaže, možda nosili štrample ispod uniforme zbog hladnoće.

Andrej kaže da su se vojnici stacionirani u njihovom stambenom bloku činili neiskusni i možda su bili u ranim 20-im, a po akcentu se dalo zaključiti da su došli iz različitih dijelova Rusije, uključujući rostovsku regiju koja graniči sa Ukrajinom na istoku, i Čečeniju.

Vojnici su dozvoljavali stanarima da povremeno izađu na svjež zrak ili da ispuše cigaretu, ali Viktorija kaže da su „ih tretirali kao duhove“, gotovo i ne obraćajući pažnju na njih.

Tako je bilo do jednog dana, sedmicu nakon okupacije bloka kada mu je, priča Andrej, prišao vojnik na parkingu i upozorio ga da bi trebao pokušati pobjeći na zapad države. Kako Andrej kaže, rekao mu je da će slijedeća grupa vojnika koji će preuzeti stambenu zgradu biti mnogo strožija. „Ubit će vas“, sjeća se da je vojnik rekao.

Vojnici su zabranili telefone, ali Viktorija i još jedan od stanara su uspjeli prokrijumčariti rezervne u podrum. Nakon Andrejevog kratkog razgovora sa vojnikom, pokušali su kontaktirati volontere koji bi im mogli pomoći da pobjegnu na zapad države. Signal je bio slab, tek nakon nekoliko dana uspjeli su kontaktirati volontere koji su organizovali evakuacije.

Viktorija opisuje raspoloženje tokom tih dana kao „mirno i bez panike“ jer su komšije „podržavali jedni druge“, ali priznaje da se, kako je vrijeme odmicalo, osjećala sve više „pasivno agresivnom“ prema vojnicima koji su živjeli u njihovim stanovima. „Željela sam ih ubiti, ali nisam imala oružje“, kaže ona.

Nekoliko sati nakon što su im poslali lokaciju, volonteri su pokucali na teška podrumska vrata koja su bila smještena nekoliko metara od ulaza u stambeni blok, i dovezli su nekoliko vozila. Humanitarni koridor bio je otvoren taj dan i vojnici su im dopustili da odu.

Andrej kaže da su imali sreće što su izbjegli rusko granatiranje, koje je pogodila kolonu vozila iza njih dok su prolazili Buču. Na kraju su stali na parking supermarketa i ušli u autobus koji ih je prevezao u relativnu sigurnost žitomirske regije.

‘To je sve što smo imali’

Osjećaj zajedništva među stanarima opipljiv je dok se miješaju u hodnicima upoređujući štetu. Prije rata, njihova djeca su se igrala zajedno napolju. Vrata su odškrinuta dok komšije ulaze i izlaze u stanove, razmjenjujući alat i proizvode za čišćenje, kao i savjete.

Andrej Suravski (39), društven, oštrouman prodavač, kupio je dvoetažni stan sa suprugom prije osam godina kada je ovaj stambeni blok sa 31 stanom tek izgrađen. Odlučili su se preseliti iz Kijeva u Hostomel kako bi „živjeli na svježem zraku i uživali u tišini“.

Ulazi u kuhinju, izbjegavajući prazne boce votke, pribor za jelo i buđavu hranu raširenu na podu. Nije imao vremena da je očisti jer se nedavno vratio iz Rivna, na zapadu Ukrajine, gdje je pobjegao 25. februara sa suprugom i dvoje djece, sedmogodišnjim Danilom i trogodišnjom Dominikom. Dvadesetdva druga stanara pobjegla su 24. i 25. februara.

Ruski vojnici su živjeli u njegovom stanu, spavali u krevetima njegove djece i vršili nuždu na podu „kao svinje“, kaže on. To je stresno iskustvo za njega, ali je zahvalan da su mogli pobjeći na vrijeme i da je njegova porodica sada na sigurnom u Njemačkoj.

Suravski gleda iz svoje dnevne sobe; plastična stolica i stepenica za toalet njegove kćerke jedini su vidljivi predmeti među nekoliko slojeva pepela i spaljenih zidova. U borbama su uništeni vanjski zid i dio krova, a prostorija je bila izložena vremenskim neprilikama. Snažan nalet vjetra prijeti da udari preko metalne ploče koja je nesigurno postavljena iznad njegove glave, pa se on probija na sprat.

Malo je sačuvano od onoga što je bio gornji sprat zgrade.

Suočavanje s gubitkom uz humor

Ana Hljivenko, prijatna 25-godišnja menadžerica banke, hoda po ostacima svog stana koji je nekada bio pored Suravskovog.  Kosu joj mrsi vjetar dok gleda preko onoga što je bio „dom njenih snova“ koji su ona i muž kupili mjesec dana pred invaziju.

Zbog rata, ovaj par je ostao bez posla i privremeno smješten s porodicom njenog muža u Poltavi, gradu u centralnoj Ukrajini. Kaže da se obratila Gradskom vijeću Kijeva, ali rekli su joj da joj trenutno ne mogu ponuditi nikakvu odštetu. Građevinsko udruženje u čijem je vlasništvu ovaj stambeni kompleks također je kazalo da će možda morati srušiti zgradu zbog prevelike štete.

Kada je Ana pokazala sliku njihovog stana svom petogodišnjem sinu, on joj je rekao, „Mama, daj mi kacigu i cigle i ja ću ga ponovo izgraditi.“ Na trenutak zastaje, dok kiša polijeva gomile ruševina koje je okružuju, a potom odlučno nastavlja, „Ako je on tako hrabar, onda i ja moram biti.“

Na gornjem spratu Andrejevog stana, ostao je samo komad krova. Prisjeća se kako ga je komšija iz Izraela koji je posjedovao stan do njegovog nazvao nedavno i pitao može li potražiti mali USB stik koji je ostavio u ladici. Pokazuje na šta sada liči stan njegovog komšije, haotična gomila ruševina bez zidova ili krova, i smije se „jadan čovjek, nema pojma!“

Suravski se više voli šaliti. „Tuga vam nije prijatelj u takvoj situaciji; više volim okrenuti se humoru nego votki“, kaže on.

Međutim, u očima mu se pojavljuju suze dok se prisjeća kako je naporno radio na gornjem spratu, koji je završen šest mjeseci prije invazije. „Osjećam bol jer je ovo sve što smo imali; to je sve za što sam radio i štedio.“

Dok Suravski kupi kutiju s alatom i ide prema autu, kaže da planira ponovo izgraditi svoj stan kako bi se porodica mogla vratiti. Priznaje da to može zvučati ambiciozno, ali pokazuje na mjesto gdje je nekada bio krov i dodaje , „a opet, ko ima pentahus s takvim pogledom na zvijezde!“