Pad Srebrenice – procjene vojne situacije i analize američkih obavještajaca (I)

Prije 27 godina, početkom jula 1995. godine vojska bosanskih Srba je počela operaciju “Krivaja 95” s krajnjim ciljem osvajanja sigurnosnih enklava – Srebrenice, Žepe i Goražda. Informacije, koje možete naći u ovom feljtonu, isključivo su procjene vojne situacije i analize koje su radili američki civilni i vojni obavještajci (Balkan Battlegrounds: The military history of the Yugoslav Conflict, 1990-1995; Central Intelligence Agency, Office of Russian and European Analysis).

Prema posljednjem predratnom popisu stanovništva, općina Srebrenica – grad i okolna sela – imala je 37.000 stanovnika, od čega je 75 posto otpadalo na Muslimane*, a 25 posto na Srbe. U samom gradu je bilo 5.746 stanovnika i od toga 64 posto Muslimana, 28,4 posto Srba,  0,6 posto Hrvata, a preostalih sedam posto bili su Jugoslaveni ili druge etničke skupine.

Povijest ovog kraja proteže se do dana Rimskog carstva, kada su korišteni rudnici, a poznata su sela bila Domavium ili Argentaria. Robovi iz cijele Europe su radili u rudnicima srebra koje je do Rimljana prebacivano prvo rijekom Drinom, a onda raznim putevima, pa preko mora u Rim. Rijeka Drina je kasnije postala granica između istoka i zapada – prirodna, administrativna i psihološka granica. Godine 395, kada su sinovi cara Teodosija formalno podijelili carstvo na dvije polovine, Drina je korištena za njihovo razgraničavanje. Rijeka Drina je razdvajala carstva, religije i kulture više od 16 stoljeća nakon toga.

Trajno smještena na rubu carstava, Srebrenica je prelazila u vlast mnogih u dolazećim stoljećima. Kao i većina bosanskog teritorija, dolina rijeke Drine nije bila jasno pod vlašću latinskog, katoličkog zapada ili bizantijskog, kasnije grčkog, pravoslavlja. Osim toga, područjem su vladali Bosna, Hrvatska, Mađarska, Srbija, Bugarska i drugi. Najduže je Srebrenica bila u rukama Otomanskog carstva što je ostavilo i najveće posljedice po stanovništvo gravirajući duboke vjerske i kulturološke tragove u istočnoj Bosni uz demografsku pomiješanost. Kada su Turci otišli, regija je bila dominantno muslimanska.

Godine 1995. Srbi su odlučili promijeniti historiju i uništiti muslimansku većinu jednim jedinim napadom.

Kratka okupacija na početku rata

Zahvaljujući relativnoj izoliranosti, grad je pretrpio kratkotrajnu srpsku okupaciju na samom početku sukoba, u aprilu 1992. godine, a nakon toga je bio u muslimanskim rukama. Geografija je pomogla gradu u obrani: brdoviti teren, guste šume s potocima i riječnim dolinama uzduž Drine i Jadra. Takav teren je mogao biti protuteža u prevlasti koju su Srbi imali u oklopnim vozilima. Muslimanski vojnici su mogli pripremati zasjede, a istovremeno se moglo prošvercati nešto hrane i lijekova kroz srpske linije. No, dolina u kojoj se nalazi grad nije bila od pomoći. Brda i planine u srpskim rukama značili su da je grad okružen.

Kada je Naser Orić preuzeo zapovjedništvo nad obranom Srebrenice u aprilu 1992. godine, bio je policajac iz obližnjih Potočara (neki tvrde da je nekad bio jedan od tjelohranitelja Slobodana Miloševića). Orić je dalekovidno sačuvao oružje – puške, granate i streljivo – kada su Srbi, postavljajući ultimatum tražili da svi muslimani predaju naoružanje do 17. aprila, što je bilo pogubno u Bijeljini, Zvorniku i Foči.

Tako je Orić bio u mogućnosti organizirati manji otpor korištenjem klasične partizanske taktike protiv srpskih okupatora. U roku od jednog tjedna, od kada je grad pao u srpske ruke, muslimanski snajperi su bili aktivni iz šume, uglavnom ciljajući pojedince. Postavljane su brze zasjede, a 18. maja je izvršen napad na jedan veliki konvoj.

Bez ijedne muslimanske žrtve, Orićeve snage su eliminirale 28 Srba, uključujući novopostavljenog gradonačelnika Gorana Zekića. Uskoro je srpska populacija odlučila napustiti Srebrenicu. Trijumfalni Naser Orić je preuzeo komandu nad gradom i to je bila prva muslimanska pobjeda u ratu. Taj je uspjeh poput magneta počeo privlačiti muslimansko stanovništvo iz doline Drine i izbjeglice su preplavile Srebrenicu sklanjajući se iz etnički očišćenih područja poput Zvornika i Bratunca.

Uskoro će se naoružani Srbi početi okupljati u srebreničkoj nizini. S propašću muslimanske obrane u susjednim regijama 1993. godine, izbjeglice su i dalje dolazile iz Konjević Polja, Jadra i okolnih sela. Srbi su stezali svoju omču. Do kraja 1994. godine grad Srebrenica je, od predratnih 6.000 – narastao na 25.000 stanovnika.

Šverc i mizerni život

Vremenom je Srebrenica Nasera Orića postala svijet crnog tržišta i naoružanih kvazi-vojnih zapovjednika. Za vrlo mali dio stanovništva, uključujući Orića, život nije bio tako loš. U rukama nekolicine našlo se mnogo njemačkih maraka zarađenih švercom goriva, cigareta i hrane.

Za većinu život je bio mizeran. Uglavnom, povećan broj stanovnika (UNHCR je procijenio da je u svakoj sobi bilo 12 ljudi) doveo je do neimaštine i bolesti. Nedostajalo je hrane, a humanitarna pomoć Ujedinjenih naroda konstantno je bila blokirana od strane Srba. Srebrenica je postala bijedan, naoružan izbjeglički logor s hiljadama ljudi koji nisu imali što da rade, nigdje da odu i bez izgleda da napuste enklavu.

Za Srbe je Srebrenica imala stratešku i ekonomsku vrijednost. Još od rimskog doba, rudarstvo je bilo glavna privredna grana. U to doba naselje se zvalo Argentaria, što znači rudnik srebra, a u novije doba grad je dobio ime od riječi “srebren”. Rudnici srebra su bili odavno zatvoreni, ali važan rudnik boksita postojao je na jugoistoku enklave. Vlasnik tog rudnika bio je Rajko Dukić koji je bio suradnik Radovana Karadžića i prominentna osoba u Srpskoj demokratskoj stranci. Iz tog se rudnika boksit slao u Zvornik u tvornicu aluminija Birač, ali nije mogao biti u punom pogonu zato što su muslimani kontrolirali dio ceste koja je vodila do rudnika. To je bio financijski poticaj za Srbe da zauzmu jugozapadni dio enklave.

No, strateška lokacija Srebrenice bila je za Srbe od najveće važnosti. Samo 15 kilometara od granice sa Srbijom na rijeci Drini, Srebrenica je bila više nego iritantna po njih. Taj je mali grad bio stalna sigurnosna prijetnja po Srbe koji su držali pod kontrolom istočnu Bosnu kao i vitalnu komunikaciju za opskrbu. Srebrenica, Žepa i Goražde bili su kao tri kosti u grlu bosanskim Srbima. Prema jednoj procjeni, od početka rata više od 3.000 srpskih vojnika i civila bilo je ubijeno ili ranjeno od strane bosanskih vojnika na područja Srebrenice.

Nemjerljiva vrijednost

Za Muslimane, Srebrenica je imala veliku psihološku vrijednost. Mali grad i lokalni heroj Naser Orić postali su prepoznati na nacionalnoj razini kao simboli otpora. Ekonomski i vojno, dvije enklave – Srebrenica i Žepa – bile su temelj te neodržive enklave, ali politička vrijednost je za Muslimane bila nemjerljiva. Sve dok se muslimansko stanovništvo moglo održati u dolini rijeke Drine, sarajevska vlada je mogla reći da je barem mali dio doline bio pod njenom kontrolom. Ukoliko bi bosanski Srbi okupirali to područje ono bi, posve sigurno, moglo ostati pod njihovom kontrolom do kraja rata.

Za međunarodnu zajednicu su istočne enklave postale problematične u nekoliko mirovnih planova i nekoliko UN-ovih sigurnosnih područja. Te su enklave trebale biti nagrada za Muslimane u svim dotadašnjim mirovnim planovima najviše zbog toga što međunarodna zajednica nije mogla sebe staviti u situaciju u kojoj se zemlja dijeli što bi bila nagrada za Srbe, nakon što su etnički očistili taj dio BiH. Kada su te tri enklave proglašene sigurnosnim zonama, od ukupno šest, u aprilu i maju 1993. godine, Ujedinjeni narodi se preuzeli određenu odgovornost za njihovu sudbinu, ali nikada nije ustanovljeno i nikada nije došlo do slaganja oko toga što je obuhvaćala ta odgovornost.

Početkom 1995. godine pojavio se dodatni razlog zašto su te tri enklave – Srebrenica, Žepa i Goražde – tako važne. Iako su bile neobranjive i ekonomski neodržive, bosanska vlada nije htjela ili nije mogla odustati od njih. Bosanski Srbi su bili jednako odlučni da uzmu enklave pod svoju kontrolu kako bi dobili etnički čistu istočnu Bosnu. To su trebali učiniti brzo kako bi oslobodili svoje trupe koje su bile potrebne za vojne akcije drugdje. Osobito u bihaćkoj enklavi.

Za Ujedinjene narode, sigurnosne zone su postale sramota i nisu ih mogli ni obraniti ni napustiti. No, prisjetimo se riječi francuskog generala Phillipea Morillona, zapovjednika UN-ovih snaga u Bosni i Hercegovini. On je 12. marta 1993. godine rekao stanovnicima Srebrenice: “Vi ste sada pod zaštitom Ujedinjenih naroda … Ja vas nikada neću ostaviti!”

*Ovaj autorski feljton o padu Srebrenice i genocidu temelji se na američkoj procjeni vojne situacije u tom dijelu Bosne i Hercegovine. Sve što je napisano je američki izvor, bez autorovih intervencija, što se odnosi i na pojedine termine – npr. Muslimani, a ne Bošnjaci.