Šta slijedi Ukrajini nakon pada Luganska?

Pred ruskim snagama je dvostruki zadatak – da nastave napredovati u Donjecku, ali i da ne dopuste da Ukrajina vrati Herson.

Nedostatak pješadije, u paru sa ograničenom upotrebom aviona, usporio je ruski napredak (Reuters)

Ruski ministar odbrane u nedjelju je objavio vojni trijumf u Ukrajini.

Ruske snage „uspjele su osloboditi“ regiju Luganska na jugoistoku Ukrajine, rekao je Sergej Šojgu predsjedniku Vladimiru Putinu u Kremlju, tokom sastanka koji je prenosila televizija.

Vidno umoran, Putin je čestitao. Tada je rekao nešto što je možda otkrilo pravu cijenu preuzimanja cijelog Luganska, regije istočne Ukrajine koju su od 2014. djelomično kontrolirali proruski separatisti.

“Vojne jedinice koje su sudjelovale u aktivnim borbama i postigle uspjeh, pobjedu na luganskom frontu, moraju se odmoriti i pojačati svoje borbene sposobnosti”, rekao je Putin.

To je bila neka vrsta priznanja koliko su istrošene i umorne ruske snage nakon više od dva mjeseca borbi u Lugansku, tvrdi ukrajinski analitičar.

„Radi se o veoma ozbiljnim gubicima. Zato ih Rusija povlači, regrupiše i šalje u druge smjerove“, kaže Ihor Romanenko, bivši zamjenik šefa Generalštaba ukrajinskih oružanih snaga za Al Jazeeru.

„Okupator je, možda bacio sve svoje snage na osvajanje Lisičanska“, komentirao je na Telegramu guverner Luganska Serhij Hajdaj, govoreći o padu posljednjeg gradaa u Lugansku koji je bio pod ukrajinskom kontrolom.

“Napali su grad neshvatljivo okrutnom taktikom”, rekao je, dodavši da je većina administrativnih zgrada u gradu sravnjena sa zemljom.

Vrijednost ruskih osvajanja

U međuvremenu, stručnjaci sumnjaju u vrijednost ruskih vojnih lovorika u Lugansku.

„Takvo preuzimanje je besmisleno. Rusija nije dobila ništa osim pustinje, nakon što je izgubila veliki dio svojih snaga“, mišljenje je Pavela Luzina, ruskog vojnog analitičara iz Jamestown fondacije iz Washingtona.

Rusija je priznala „nezavisnost“ samoproglašenih separatističkih republika u Lugansku i Donjecku dva dana prije početka invazije, a Putin je početkom aprila kazao da je njihovo „oslobađanje“ novi prvi prioritet Kremlja.

Njegova najava uslijedila je nakon neuspjeha ruskih snaga, koje nisu uspjele opkoliti Kijev i ući u njega, te su se povukle iz cijele sjeverne Ukrajine.

Područja Luganska pod kontrolom Ukrajine bila su uglavnom poljoprivredna zemljišta prošarana dijelovima šume, prepolovljena rijekom Severski Donjeck koja se, pod stalnom vatrom ukrajinskih snaga, pokazala smrtonosno teškom za prijeći.

Rusi su uspjeli zauzeti Lisičansk tek nakon što su teškom artiljerijom udarali ukrajinske položaje i pomicali se naprijed kilometar ili dva dnevno, u najboljem slučaju.

No, nisu uspjeli okružiti veliku grupu ukrajinskih vojnika samo nekoliko kilometara južno od Lisičanska, koja se kasnije povukla – uglavnom pješke i pod teškom vatrom – u brda oko donjeckih gradova Seversk i Bakmut.

Ono što je sada pred ruskom vojskom u Donjecku, puno je kompliciranije i opasnije.

Osam godina ukrajinskog utvrđivanja u Donjecku

Ukrajina kontroliše skoro pola regije Donjeck, a provela je osam godina utvrđujući linije odbrane u tom kraju.

Rusija skuplja desetke bataljona za predstojeći napad, ali „nema dovoljno snaga i rezervi“, s obzirom na uspjehe Ukrajinaca u drugim regijama, tvrdi Romanenko.

Kijev je počeo kontraofazinu na okupirane dijelove centralne regije Krivji Rih, rodnog mjesta ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog.

Ukrajinska vojska zauzela je i nekoliko sela u Hersonu, južnoj regiji koja graniči sa anektiranim Krimom, a koji je od početka marta bio pod potpunom ruskom okupacijom.

Rusi su se povukli i sa strateški važnog Zmijskog otoka u Crnom moru.

„Pred njima je dvostruki zadatak – da nastave napredovati u Donjecku, ali i da ne dopuste da Ukrajina vrati Herson“, govori Romanenko.

Glavna prepreka je, međutim, nesposobnost Ukrajine da se suprotstavi ruskom borbenom potencijalu – a to je nešto što ovisi o vojnoj pomoći sa Zapada, dodao je.

Ono što Ukrajini treba je teška artiljerija, naročito američki sistemi HIMARS, od kojih svaki ima šest projektila koji mogu sa velikom preciznošću pogoditi mete na udaljenosti od 300 kilometara.

No, SAD je svjesno ograničio njihov domet na 70 kilometara, plašeći se da bi Ukrajina mogla koristiti sistem za napade na tlo Rusije.

Potrebne masovne isporuke pomoći

Kijev je već upotrijebio HIMARS da uništi nekoliko skladišta municije u okupiranim, ili regijama koje kontrolišu separatisti. No, ruski projektili imaju domet do 120 kilometara, što HIMARS čini uglavnom beskorisnim, mišljenja je Romanenko.

„Zaustavljanje neprijatelja može se desiti jedino kada su vojni potencijali izjednačeni. A to se može desiti jedino uz masovne isporuke pomoći, a ne postojeće, koje su ‘na kašičicu'“, tvrdi.

Rusija se, ipak, suočava sa još većim problemima.

Kremlj se plaši najaviti masovnu mobilizaciju, a nedostatak pješadije, u paru sa ograničenom upotrebom aviona, narušava ruski napredak.

Vojnoindustrijski kompleksi u Rusiji očajnički trebaju sofisticiranu elektroniku koju Moskva više ne može proizvoditi, dok su zapadne sankcije zaustavile njihov uvoz.

„Vrijeme radi protiv Rusije. Njen vojni potencijal je većinom nezamjenjiv“, kaže Luzin.

S druge strane, dugoročne ukrajinske ekonomske prognoze su obeshrabrujuće.

Vlada Volodimira Zelenskog nije uspjela prebaciti ekonomiju na ratni režim.

„Ekonomija preživljava od emisija centralne banke, međunarodnoj pomoći i zalihama kojima će uskoro doći kraj”, rekao je analitičar iz Kijeva Aleksej Kušč.

„Vlada izgleda poput djeteta koje je zatvorilo oči i čeka da sve završi“, dodao je za Al Jazeeru.

 

Izvor: Al Jazeera i agencije