Najmlađi ukrajinski parlamentarac: Svijet bi mogao učiniti puno više

Razgovarala: Indlieb Farazi Saber

Bivša proruska vlada ukrajinskog predsjednika Viktora Janukoviča pala je 2014. godine, nakon što su Ukrajinci izašli na proteste protiv njegove odluke da ne potpiše ugovore o političkom udruživanju i slobodnoj trgovini s Evropskom unijom.

Svjatoslav Juraš vratio se u Ukrajinu sa studija međunarodnih odnosa na Univerzitetu u Kalkuti, u Indiji, kako bi se pridružio Euromajdanskoj revoluciji. Tada je imao 17 godina, a ubrzo je postao šef odnosa s javnošći aktivističke grupe Euromajdan. Sada je ovaj 26-godišnjak najmlađi član ukrajinskog Parlamenta te član stranke Sluga naroda ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog, kojoj se pridružio 2019. godine. Brzo postao ikona rata na društvenim mrežama, obučen u tradicionalnu narodnu ukrajinsku košulju s “kalašnjikovom” u rukama.

Juraš za Al Jazeeru govori o tome šta ga je motiviralo da uđe u politiku i šta njega i druge mlade potiče da se bore u ratu.

Intervju je dorađen zbog dužine i jasnoće.

• Kada ste prvi put postali politički osviješteni – šta se dešavalo oko Vas, šta Vas je inspiriralo?

– Dok sam studirao u Indiji, revolucija je počinjala u mojoj zemlji 2013. godine, i to je bilo nešto što nisam mogao propustiti. Moja zemlja je prolazila ogromnu transformaciju i nisam htio dopustiti da me išta spriječi da budem dio toga. Vratio sam se za revoluciju i tada sam postao politički aktivan.

Moja formalna politička karijera počela je 2019. godine. Htio sam razumjeti šta se dešava oko mene. Pridružio sam se stranci Zelenskog jer sam vjerovao da ima nešto što drugi kandidati nemaju. Ljudi su ga voljeli; imao je jasnu mogućnost da promijeni brutalni sistem i zato je 2019. godine pomeo na izborima iako je bio opozicija.

• Ulazak u politiku sa 23 godine je poprilično rano. Kakva je bila reakcija Vaših vršnjaka?

– Moji vršnjaci su, također, doživljavali revoluciju. Mijenjali smo zemlju, tako da su razmišljali isto kao ja. Jedan od ključnih aspekata kampanje Zelenskog je da se što više ljudi uključi u promjene u zemlji te da udruže napore – Zelenski je pokušavao uključiti nove ljude u proces, one koji bi zaista mogli promijeniti zemlju i dati joj novi život.

• Vaš otac Andri Juraš je ukrajinski ambasador u Vatikanu. Sigurno je imao ulogu u Vašem odabiru karijere.

– To je druga priča. Prije 2014. godine moj otac je bio akademik, jedan od najpoznatijih religijskih učenjaka u Ukrajini. Njegov život činile su knjige i učenje. Nakon revolucije pozvan je da vodi religijska pitanja u zemlji i od tada počinje njegova politička karijera, tokom mandata bivšeg predsjednika Porošenka.

Tada je postojala priča da je moj otac za Porošenka, a ja za Zelenskog i da se i dalje slažemo – i to je ono što čini demokratiju. Za mene je tolerancija različitih mišljenja nešto veoma važno ako želite imati zdravo društvo. I sada, u teškim vremenima, naši ljudi se udružuju kako bi prevazišli različitosti iz prošlosti.

• Na početku ste govorili da je rat za Ukrajince stvar prkosa i biranje vlastite budućnosti, ali sada s tragičnim gubicima, rekli ste da se radi o pravdi. Kako pravda izgleda za Vas? 

– Rusija mora ostaviti našu zemlju na miru i odreći se teritorije koju je okupirala i koju pokušava oduzeti. Ako pogledate gnusne zločine Rusije širom Ukrajine, mnogo je toga zbog čega ona mora odgovarati, ne samo Ukrajini, nego cijelom svijetu. Postoji razlog za presedane, kao što su Nirnberški proces i druga suđenja za ratne zločine – to je sigurno nešto što Ukrajina treba. Suđenje da se osude i kazne svi oni za masovno uništavanje naše zemlje.

• Vi ste, također, doživjeli lične gubitke, kao što je smrt Vaše prijateljice, novinarke Oleksandre Kuvšinove. Kako se oporaviti od tog gubitka i kako početi razumijevati gubitke cijele nacije?

– Ne radi se samo o Oleksandri, sada sam izgubio mnoge ljude na različite načine i u različitim kapacitetima, ali to je nešto što su svi Ukrajinci osjetili. Zapitate se šta bi Oleksandra htjela, da li bi ona htjela da ostanem očajan ili bi željela da promijenim zemlju i uradim nešto što će donijeti boljitak? Znam odgovor na to iz naših razgovora svih ovih godina i iz njenog aktivnog života, tokom kojeg je pokušavala promijeniti bilo koji dio Ukrajine koji je mogla.

• Neki ljudi misle da je rat počeo u februaru ove godine. Koliko je važno sjetiti se šta je dovelo do ovoga, ruske ankesije Krima 2014. godine i podržavanja separatista u Donbasu?

– To je ključno jer razjašnjava sve. Rusi žele da Ukrajina bude dio Rusije, a ukrajinski glasači nikada nisu pristali na to. Rusija pokušava uništiti našu državnost. Realnost je da se ruska politika prema Ukrajini nikada nije promijenila. Pokušavali su tokom historije, ali ovo je borba naše generacije.

• U februaru ove godine, kada je počela nova faza rata, Vi i drugi ljudi počeli ste tražiti pomoć putem društevih mreža. Kakvoj pomoći ste se nadali i da li biste sada, nakon četiri mjeseca, rekli da ste primili pravu vrstu pomoći?

– Primili smo pomoć od međunarodne zajednice. SAD je bio ključan i ne mogu dovoljno zahvaliti britanskom narodu za njihovu pomoći i primanje Ukrajinaca. Također smo dobili pomoć od Novog Zelanda. Sankcije su bile dobar korak u pravom smjeru, ali postoje mnoga mjesta iz kojih se Rusi moraju izgurati, kako bi se pokazalo šta svijet misli o Rusiji.

Također smo dobili vojnu pomoć. Sada se borimo protiv druge najveće vojske na svijetu. Imaju mnogo oružja. Ali, mi trebamo mnogo više oružja, potrebna nam je vojna pomoć. Svijet bi mogao uraditi mnogo toga. Zapad ima ogromnu moć, mogli bismo zaustaviti ovaj rat u bilo kojem momentu.

• Koliko su moćne društvene mreže u ovom ratu?

– Mainstream mediji su nam puno pomogli. Imali smo većinu medija već u Kijevu koji su izvještavali na početku rata, tako da je svijet to gledao. Na društvenim mrežama mogu se prikazati neke gnusne činjenice i stvarnost na terenu, a mi, kao parlamentarci, također koristimo društvene mreže da raširimo poruku i pokažemo šta se dešava.

• Prema Vašem mišlju, kako ovaj rat utiče na mlade Ukrajince?

– S gubitkom života generacije se uništavaju. Mladi ljudi u Ukrajini moraju napraviti izbor da li da se uključe u bitku, ili da urade nešto za bitku. Odete na Facebook i vidite da ljudi ginu u borbama. Ovaj rat nas testira svaki dan.

• Čini se da se Kijev sada vraća u normalnu svakodnevnicu, dolaze svjetski lideri, a vidimo i snimke punih kafića, iako rat negdje drugo bjesni. Kako su se Ukrajinci promijenili?

– Nikako se nismo vratili normalnom životu. Kijev ide prema tome, ali još nije to ostvareno. Na istoku zemlje je pakao. Hiljade umiru svaki dan. Pokušavam se premjestiti na istok sa svojim momcima. Neće biti lako, jer moj komandant ne želi člana Parlamenta u toj situaciji, ali komandnom lancu pružam ubjedljive argumente kako bi nam se dozvolilo da idemo.

Nakon što je Oleksandra ubijena, pridružio sam se teritorijalnoj odbrani Buče i bio sam uključen u borbe oko Kijeva, dok sam trenirao s različitim saborcima koji su mnogo iskusniji i koji su preživjeli puno gore situacije. Ovo je sada rat artiljerije.

• Nije bilo puno napretka u diplomatskim pregovorima između Ukrajine i Rusije. Može li se rat završiti diplomatijom?

– U ovom momentu veoma je jasno cijelom svijetu šta Rusija radi na teritorijama koje kontrolira i okupira. Imamo primjere ovdje, u kijevskoj regiji, od masakara u Buči, i cijeli svijet je to vidio čim su Rusi otišli. U suštini, oni ne mogu nastaviti okupaciju naše zemlje, jer mi ne želimo otkriti više masovnih grobnica.

Mnogo ljudi je već umrlo. Njihova smrt ne može biti uzaludna tako što ćemo mi pljuniti na njihove grobove i odreći se teritorija za koje su se borili zbog pregovora s Rusima. Pregovori s Rusijom očigledno se mogu desiti, ali oni bi trebali biti o tri stvari – koliko brzo će se Rusija povući; koliko će platiti za sve što je uništila; koliko dugo to će to trajti. Reparacije nisu jednodnevni posao. Treba vremena za to.