Rusija i dalje ima spremne partnere na Bliskom istoku

Uprkos vojnim greškama Moskve i naporima Zapada da Rusiju učini međunarodno izoliranim, Vladimir Putin je i dalje sposoban igrač u regiji.

Ruski predsjednik Vladimir Putin, iranski predsjednik Ebrahim Raisi i turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan nedavno su se sastali u Teheranu (EPA)

Prije početka ruske invazije na Ukrajinu, krajem februara, u Washingtonu je prevladavao stav da je ruski predsjednik Vladimir Putin postao majstor geopolitičke igre, piše Foreign Policy.

Imao je dobro naoružanu i sposobnu ratnu mašinu i uspio je proširiti utjecaj Moskve na predio koji prevazilazi njeno neposredno susjedstvo – u Afriku, Latinsku Ameriku i na Bliski istok, navode autori teksta Steven A. Cook i Beth Sanner.

Iako Putin nije opravdao taj opis kada se u obzir uzme njegov katastrofalni kasnofebruarski blitz, ipak se klatno prečesto zaljuljalo u drugom smjeru.

Rat Moskve protiv Ukrajine bez sumnje je otkrio da je Rusija slaba i to će svakako potkopati Putinov globalni utjecaj. Zaštita od pada i povlačenja SAD-a, koju su vašingtonski partneri, posebno oni na Bliskom istoku, poduzeli s Moskvom vjerovatno će biti okončana.

Ipak, ko bi želio rusku vojnu opremu i doktrinu nakon takvih spektakularnih vojnih neuspjeha, kao što je naprimjer pokušaj prelaska rijeke Sjeverni Donjeck, tokom kojeg je Rusija izgubila cijeli bataljon. Naravno, izgledalo je da su se Rusi oporavili i naučili iz ovih katastrofa, pokazavši se efikasnijim u novijim bitkama u Lugansku i Donjecku.

Uprkos ruskim vojnim neuspjesima i naporima Zapada da učini Moskvu međunarodnim izopćenikom, ne samo da je Putin i dalje sposoban igrač na Bliskom istoku, već ima i spremne partnere tamo.

Bliskost s Iranom i Turskom

Možda u direktnom odgovoru na nedavnu posjetu američkog predsjednika Josepha Bidena ovoj regiji, Putin je otputovao u Teheran na sastanak u vezi mirovnog procesa u Astani sa iranskim i turskim predsjednikom – trilateralnom nastojanju da se dogovore u vezi suprotstavljenih interesa triju vlada u sirijskom deceniju dugom sukobu.

Prethodno ne baš spremni partneri u spašavanju režima Bashara al-Assada, Rusi i Iranci približili su se jedni drugima od početka ruske invazije na Ukrajinu. Teheran ima stručnost koju Moskva želi, posebno u oblasti zaobilaženja sankcija Zapada.

Osim tog, Iranci proizvode vojnu opremu koju Rusi trebaju, kao što su smrtonosni dronovi da napadnu napredno naoružanje koje je Ukrajincima obezbijedio Zapad. Iran isto tako ima historijski i trenutni geografski značaj za Rusiju, služeći kao ulazna tačka za veći dio Bliskog istoka i za Zaljev.

Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan imao je svoj plan na sastanku s Putinom i iranskim predsjednikom Ebrahimom Raisijem. Nakon predsjedavanja tursko-iranskim Vijećem za saradnju visokog nivoa, Erdogan je progurao svoj glavni cilj: sporazum da se pokrene još jedan prodor u sjevernu Siriju, gdje Erdogan želi uspostaviti sigurnu zonu za prisilni povratak sirijskih izbjeglica – što je vjerovatno popularan potez u Turskoj pred neizvjesne izbore iduće godine.

Moskva se dugo već odupire turskoj ofanzivi, jer bi turska teritorijalna kontrola na sjeveru ugrozila Putinovu viziju pobjede u Siriji kao ujedinjene države pod Assadovim vođstvom. Putin je možda i spreman odobriti ograničenu i privremenu tursku invaziju, jer bi ona zakomplikovala američku misiju u Siriji i pogoršala napore u NATO-u u vezi odnosa Ankare i Moskve.

Uprkos razlikama u vezi Sirije, Libije i Nagorno-Karabaha, i Putin i Erdogan su kivni na poredak koji u regijama oko njih određuje SAD, posebno u Evropi, na istočnom Mediteranu i na Bliskom istoku.

Pozicija Saudijske Arabije

Ovdje na scenu stupaju zaljevske države. Ako je svrha Bidenove nedavne posjete Saudijskoj Arabiji dijelom da učvrsti taj poredak u eri konkurencije između velikih sila, izgleda da i nije mnogo postigao. To je zato što nekolicina na Bliskom istoku želi birati između Washingtona i Moskve – ili Washingtona i Pekinga, naprimjer.

Prijatelji Washingtona na Bliskom istoku bez sumnje žele američke garancije sigurnosti i mnogo oružja. Ipak, kombinacija dvije decenije neuspjeha u regiji, jasne američke želje da skinu naglasak s ove regije u korist Azije i američke domaće političke disfunkcionalnosti povlače pitanja među regionalnim diktatorima o američkoj posvećenosti regionalnoj stabilnosti i njihovoj sigurnosti.

Osrednji rezultati Bidenove posjete regiji pokazuju da nijedan od regionalnih sudionika, posebno u Zaljevu, nije spreman odreći se svojih zaleđa kod Rusije i Kine.

Tokom Bidenove posjete, saudijski prestolonasljednik Mohammed bin Salman objasnio je da njegov sporazum sa američkim predsjednikom o proizvodnji veće količine nafte ovisi o uslovima na tržištu i pristankom članica OPEC+.

Postavivši se na taj način, prestolonasljednik koji je možda time postigao poene kod kuće i u regiji, implicirao je da SAD ne kvari njegov odnos s Rusijom, najznačajnijim članom „plus“ dijela OPEC+.

Ne bi bilo dobro za njega da izgleda kako on ispunjava naloge Washingtona, posebno nakon tolike saudijske priče o globalnom značaju i dinamizmu ovog kraljevstva, i Bidenovog javnog obećanja da će cenzurisati prestolonasljednika zbog njegove uloge u ubistvu kolumniste Washington Posta Jamala Khashoggija.

Jasno je da će Mohammed bin Salman nastaviti igrati nedostižnog dok traži dodatne američke ustupke, posebno u oblasti oružja i ekonomskih sporazuma.

U ovom trenutku, Saudijci imaju daleko veće zajedničke interese sa Rusima po pitanju cijene nafte nego sa SAD-om u oblasti regionalne sigurnosti i stabilnosti.

Kao dokaze, navode dugi niz američkih postupaka, od invazije na Irak 2003. do nuklearnog sporazuma 2015. i neuspjeha bivšeg predsjednika SAD-a Donalda Trumpa da reaguje na iranske napade na Saudijsku Arabiju 2019, koje su koristile Iranu, na štetu američkih zaljevskih partnera.

Ništa od ovog ne znači da će Saudijci ili bilo koji član Zaljevskog vijeća za saradnju preferirati ili željeti rusku vojnu opremu i/ili doktrinu, ali i dalje će željeti Ruse za stolom.

Zajednički ciljevi SAD-a i Rusije

Izvan Zaljeva, egipatski predsjednik Abdel Fattah al-Sisi također odbija izolovati Moskvu. Između 2017. i 2021. godine, Rusija je bila najveći dobavljač oružja za Egipat, a iza nje su bile Francuska i Italija (SAD je bio peti na ovoj listi, iza Njemačke).

Egipat i Rusija, zajedno sa Ujedinjenim Arapskim Emiratima, također su sarađivali u Libiji, gdje se moskovska privatna vojska, Wagner grupa, borila rame uz rame libijske nacionalne armije generala Khalife Haftara. Sveukupno, egipatski lideri, kao i oni u Zaljevu, ne žele da ih se prisili da biraju između SAD-a, Rusije i Kine.

Ovo na neki način podsjeća na „pozitivnu neutralnost“ egipatskog predsjednika Gamala Abdel Nassera, u sklopu koje je on izmanipulisao velike sile kako bi izvukao što je moguće više koristi.

Kada je u pitanju Izrael, razlike između privremenog premijera Yaira Lapida i njegovog prethodnika, Naftalija Bennetta, kada je u pitanju kritikovanje Rusije zbog invazije na Ukrajinu, stvar su stepena. Izraelcima i dalje trebaju Rusi u Siriji kako bi provodili svoj rat u sjenci protiv Irana (napor koji će vjerovatno postati još izazovniji kako se Moskva i Teheran približavaju).

Izgleda čudno s obzirom na sve što se desilo otkako je počeo rat u Ukrajini, ali Bliski istok ne izgleda mnogo drugačije nego što je izgledao prije nego što su ruski tenkovi počeli militi 24. februara.

Iznosi to na vidjelo ne toliko američku slabost, koliko činjenicu da Moskva dijeli diskretni set zajedničkih ciljeva sa gotovo svim američkim partnerima u regiji – od visokih cijena energije do multipolarnog svjetskog poretka.

To se znatno razlikuje od pozivanja na temu Hladnog rata, što neki analitičari rade. Umjesto tog, to je neurednije, izazovnije okruženje za američke kreatore politika koji ostaju ambivalentni u vezi Bliskog istoka. S pozicije na kojoj su Saudijci, Egipćani, Emiraćani, Turci, Izraelci i ostali, Rusija je legitiman igrač što iznenadna posjeta američkog predsjednika vjerovatno neće promijeniti u doglednoj budućnosti.

Izvor: Agencije