Još samo porodice tragaju na nestalim i ubijenim Vogošćanima

Stotine Bošnjaka su prošle kroz logore i torture Vojske Republike Srpske u sarajevskom naselju, mnogi od njih su ubijeni, a za desecima se traga tri deseteljeća.

Eset Muračević u nekadašnjem logoru Bunker: Do sada je području Vogošće ekshumirano 297 tijela ubijenih u logorima (Arhiva)

Stotine stanovnika općine Vogošća, koja je do agresije na Bosnu i Hercegovinu bila dio šireg područja Sarajeva, prošle su kroz torture u logorima koje je uspostavila Vojska Republike Srpske. Velikom većinom je riječ o bošnjačkom stanovništvu. Gotovo 400 njih je ubijeno. Tijela mnogih od njih još nisu pronađena iako su prošla tri desetljeća od njihovog nestanka.

Logori Bunker i Pansion Kon-Tiki, Planjina kuća, Nakina garaža… samo su neki od lokaliteta stradanja stanovnika Vogošće i okolnih naselja Semizovca, Svraka i drugih koja se navode u presudama sudova i optužnicama u predmetima za ratne zločine.

Jedan od osuđenih za zvjerstva je Jovan Tintor, koji je ove godine pravosnažno osuđen na 10 godina zatvora. Osuđen je za zločin počinjen protiv čovječnosti na području Vogošće, a proglašen je krivim za nekoliko tačaka optužnice za učešće u širokom i sistematičnom napadu na nesrpsko stanovništvo ove općine u periodu od aprila do kraja jula 1992. godine.

Više od 800 prinudno zatočenih građana

Utvrđeno je da je Tintor bio predsjednik Kriznog štaba i član Glavnog odbora Srpske demokratske stranke (SDS), kao i da je znao za napad usmjeren na civile nesrpske nacionalnosti. Krizni štab na čijem je čelu bio formirao je spomenute logore i mjesta stradanja vogošćanskih Bošnjaka.

Porodice stradalih i dalje tragaju za desecima nestalih Vogošćana. Eset Muračević, koji je preživio Tintorove logore i torture i osoba koja je godinama involvirana u cijeli proces potrage za nestalim sugrađanima, za Al Jazeeru kaže da su jedino porodice agilne u potrazi, dok vlasti (izuzev općinskih) to tromo rade.

“Tokom agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu, na području općine Vogošća, od 800 prinudno zatočenih građana, uglavnom Bošnjaka, njih 400 nije ugledalo svjetlo dana. Do sada je na području Vogošće, u nekoliko masovnih i pojedinačnih grobnica, ekshumirano 297 tijela ubijenih u logorima. Za 59 Vogošćana znamo da su bili u logorima, da su odvedeni u nepoznato, da su najvjerovatnije ubijeni, ali ne znamo mjesto gdje se nalaze njihovi ostaci“, rekao je govori Muračević.

Ističe kako je ono što najviše boli inertnost nadležnih institucija, u prvom redu Tužilaštva i Suda Bosne i Hercegovine, koji “po pitanju traženja nestalih ne čine dovoljno da bi donijeli koliko-toliko mira u srca onih koji i dalje traže svoje najmilije“.

Muračević navodi kako su, iako su prošla tri desetljeća od početka agresije na Bosnu i Hercegovinu, rijetki sudski procesi protiv onih koji su odgovorni za sve što se dešavalo u Vogošći.

‘Lovci na nagrade’ stvaraju velike probleme

“I oni koji se izvedu pred lice pravde dobiju tako male kazne da je to nemoguće povjerovati. Dakle, Jovan Tintor, predsjednik Kriznog štaba ‘srpske opštine Vogošća’, dobio je 11 godina, pa je kasnije smanjeno na 10 godina zatvora, za 400 ljudi koji su bili prinudno zatočeni u logorima i koji su ubijeni.“

Ističe kako se sva potraga za nestalim u Bosni i Hercegovini svodi na rad udruženja porodica nestalih, koji polako gube nadu i snagu.

“S obzirom da se radi uglavnom o starijim i iznemoglim članovima porodica, koji idu od grobnice do grobnice i pokušavaju pronaći svoje najmilije, polako gube nadu da će ikada dočekati da doznaju pravu istinu. Oni su svi svjesni da njihovi najmiliji više nisu živi i žele pronaći posmrtne ostatke, da ih dostojno pokopaju i da imaju mezar koji mogu obići.“

Kada je riječ o dobijanju informacija, sagovornik ukazuje da se mnogi žele okoristiti činjenicom da su lokalne vlasti ponudile nagradu za tačne informacije i da to stvara velike probleme.

“Imamo raznih pojedinaca koji su usmjerili svoje aktivnosti na 10.000 konvertabilnih maraka [malo više od 5.000 eura] koje Općina Vogošća daje za informaciju za lociranje mogućih masovnih grobnica. Godinama takvi, u namjeri da se okoriste, dovode i porodice i sve nas u vrlo teške situacije da prekopavamo mjesta mogućih grobnica, ali bez rezultata.“

Za vlasti kao da ne postoji problem nestalih

Ipak, postoje neke naznake o mogućim mjestima ukopa ubijenih, ali je problem što je trenutni ustroj državne Komisije za traženje nestalih, kako navodi Muračević, zaustavio proces traženja nestalih.

“Danas ako imate informacije o mogućoj grobnici trebaju bukvalno proći godine da neko dođe i provjeri, pa se od onih koji ukažu na moguću grobnicu traži da budu 100 posto sigurni da je to tačna lokacija, a to je bez istraživanja i kopanja zemljišta jako teško.“

Ne krije ogorčenost višim nivoima vlasti i njihovim odnosom prema potrazi za nestalima, ubijenima…

“Kanton [Sarajevo], [entitet) Federacija Bosne i Hercegovine, država [Bosna i Hercegovina] – za njih kao da ne postoji problem nestalih. Da li ste ikada čuli da je kantonalna ili federalna skupština ili državni parlament razmatrao informaciju o nestalima i kako teče proces potrage?“

“Kada lociramo neku osobu koja ima informacije o nestalim, policijske strukture i tužitelji tako tromo reagiraju da ta osoba pobjegne iz zemlje i više se ne može naći. Svaki dan smo svjedoci da u zgradu Općine u Vogošći uđe neko od onih koji bi mogli biti odgovorni za zločine ili znaju sudbinu nestalih, traže neke dokumente, prodaju imovinu…“

Bivši logoraš navodi primjer kako se gube informacije zbog intertnosti vlasti.

Zakon o nestalima i žrtvama torture nikada nije provođen

“Imali smo tako informaciju o osobi koja je svojim vozilom u nepoznato odvezla 28 zatočenih stanovnika Svraka [mjesto u općini Vogošća u blizini nekolicine spomenutih logora…]. Imamo njegovo ime i prezime, pojavio se u općini, a naša policija nije u rutinskoj kontroli provjerila njegove podatke, niti makar zabilježila njegovu adresu, pa da neko drugi poduzima mjere. Godinama ponovo tragamo za tom osobom koja je sada van granica Bosne i Hercegovine i veoma je upitno da li ćemo ikada vidjeti tog čovjeka. On vjerovatno nije odgovoran za ubistvo tih ljudi, ali zna kome ih je predao.“

Muračević podsjeća kako su porodice nestalih iz Vogošće prije desetak godina tužile državu Bosnu i Hercegovinu Komitetu Ujedinjenih naroda za ljudska prava u Strasbuorgu i dobili presudu kojom je državi naloženo od donošenja zakona protiv torture do traženja i procesuiranja odgovornih.

“Do sada niko nije u državi nije poduzeo ništa da tu presudu provede u praksu. Zakon o nestalima, zakon o žrtvama torture, nikada nije provođen, a oni sada prave izmjene tog zakona. Taj zakon nije došao pred zastupnike, a za to je odgovorna Komisija za zaštitu ljudskih prava pri Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine, koja drži to u ladici. Ona bi morala insistirati da se to provede, ali to ne čini, što je apsurd.“

Porodice više nisu sigurne da će krivce stići pravda za sve što su uradili i kakva god bude kazna, ona neće smanjiti bol, niti izbrisati šta se desilo, navodi Muračević.

Porodice bi i oprostile samo da dobiju informacije

“Naše je tužilaštvo propustilo ne samo adekvatno kazniti, već i izvući informacije o nestalim i ubijenim osobama od ljudi kao što su Tintor i Branko Vlačo [upravnik logora Bunker, osuđen na 13 godina zatvora]. Porodice su bile spremne ići dotle da im oproste kaznu, da ih oslobodi država, ali da kažu gdje su ovi nestali i da se dostojno sahrane.“

Trenutno je u toku proces protiv Miladina Trifunovića, komandant Vogošćanske brigade VRS-a, koji vjerovatno ima informacije koje bi mogle pomoći u potrazi za nestalima, smatra sagovornik Al Jazeere.

“Sud se iscrpljuje i tužilaštvo sa desecima svjedoka koji godinama govore istu priču. A pored naredbi za upotrebu ljudi u ‘živom štitu’ i drugim djelovanjima u zoni njegove odgovornosti, komandant brigade sigurno zna šta se sve dešava u zoni njegovog djelovanja“, dodaje Muračević.

Izvor: Al Jazeera