Između ceste i uspomena: Fićo, zvijezda YU automobilizma

“Fićo je naš prozor u svijet: on nas je postepeno uveo u visoko društvo, makar to učinio kroz mala vrata. Kao siromašni rođak iz provincije, Fićo se gura i tamo kamo ga ne zovu: na trke, na parkirališta velikih inozemnih gradova, na kojima ga zaklanjaju široka pleća njegovih bogatijih srodnika. Automobil je konjče suvremenih nomada i ako su velika inozemna kola rasni ždrijepci i trkaća grla, onda je Fićo skromna raga, koja se ipak ne mora sramiti svoje izdržljivosti i želje za natjecanjem“, riječi su Igora Mandića, hrvatskog pisca i esejiste, napisane koncem ‘70-ih godina.

Fićo, prvi jugoslavenski automobil i jedan od simbola industrijalizacije bivše zemlje, prošao je put od fascinacije do zaborava, a njegov se život dijeli u nekoliko važnih etapa. Nakon Drugog svjetskog rata i godinama kasnije bit će jedini automobil koji Jugoslavija proizvodi i kao takav jedini dostupan njenim stanovnicima. Zamijenit će ga “noviji” – Yugo, a potom uvozni automobili.

Pogačareva studija o Fići: Na cestama nostalgije i sjećanja

Raspadom države raspada se i Fićo, ali ostaje živjeti u “narodu“, ostaje živjeti u sjećanjima, pjesmama Darka Rundeka, Ramba Amadeusa, prisutan je u kinematografiji, a u njegovu čast napisano je nekoliko knjiga. Nedavno je u Hrvatskoj, kod nakladnika Srednja Europa, objavljena znanstvena studija Martina Pogačara, istraživača u Zavodu za kulturalne i memorijalne studije Slovenske akademije znanosti i umjetnosti, Fićo, auto za sve: Zvijezda jugoslavenskog automobilizma između cesta i uspomena.

Studija tematizira život Fiće – od nastanka i licence Fiata za proizvodnju, koja je počela 1955. godine, i prvog automobila koji je motorizirao Jugoslaviju, a njene narode odvezao na tolika mjesta, pa do naših dana, u kojima Fićo uživa kultni status, uzdignut na razinu mita u masovnom imaginariju i pop-kulturi.

U knjizi Fićo: auto za sve Pogačar čitatelje vodi kroz bogatu prošlost tog popularnog automobila, piše o njegovom mjestu i značenju unutar tehničke i industrijske baštine, ali najviše od svega, kroz sjećanja i intimne prošlosti, jer svatko od nas, rođen na postjugoslavenskim prostorima čak i nakon što se bivša država raspala, u svojoj obiteljskoj prošlosti ima albume sjećanja posvećene Fići.

Bio je to auto koji je, kako kaže Martin Pogačar, motorizirao Jugoslaviju, ali i simbol, realni produkt industrijalizacije zemlje koja je prije Drugog svjetskog rata bila tek djelomično industrijalizirana, a i ta je industrija u najvećoj mjeri bila u vlasništvu stranaca.

Prvi automobil koji je Jugoslavija proizvela

“Poslije rata Jugoslavija je krenula putem obnove i izgradnje, vlast je razumjela da vlastita automobilska industrija ne znači samo izgradnju terena za razvoj drugih industrija, nego i razvoj pojedinačne potrošnje. Fićo je u to doba sublimirao ne samo razvoj, nego i budućnost“, kaže Pogačar.

Fićo je prvi automobil koji je Jugoslavija proizvela, a dugo je godina bio i jedini. Proizvodio se od 1955. do 1985. godine, a proizvedeno je više od 900.000 automobila. Uz izgradnju tvornica i gradova, razvijao se turizam, dodaje Pogačar, a socijalistička Jugoslavija je razumjela da uz rad ide i razonoda.

“Osobni automobil omogućavao je i to. Tako da je ova materijalna i simbolička zvijer već od samo početka taknula kako srca, tako i ruke (to je bio auto, koji je trebao puno pozornosti, šarafljenja), i kao takav ušao je u mnoge obiteljske priče, pa kasnije i sjećanja“, rekao je Pogačar.

Fićo je, tvrdi Pogačar, kroz život prošao put od fascinacije do zaborava.

“„Zastava je počela proizvoditi druge modele, Zastavu 101, kasniju Yugo, Floridu, a povećao se i uvoz stranih auta. Fićo je ostajao, u odnosu na njih, sve manji, sve hrđaviji, tehnički se nije mijenjao ni poboljšavao, a preokret se dogodio raspadom države“, objašnjava.

Automobil između ikone i predmeta

Krajem ‘80-ih Fićo je bio simbol zaostalosti i neuspjeha socijalizma, a u ‘90-im je postao simbol nečega čega više nema, nečega što postoji samo u  sjećanjima. A kada nešto postoji u sjećanjima ljudi, na način kako to postoji Fićo, onda mu nema boljeg i sigurnijeg mjesta na ovom svijetu. I to je, u osnovi, perspektiva iz koje je Pogačar napisao ovu studiju, raskošno opremljenu i sjajno dizajniranu, s mnoštvom rijetko viđenih fotografija, koje samo potvrđuju da je Fićo, zapravo, automobil između ikone i predmeta.

Danas živi u muzejima, na cestama, garažama, a poneki i na dnu mora. Ljubitelji Fiće i danas se susreću na tematskim sajmovima i skupovima, izmjenjuju rezervne dijelove, pokazuju najnovije intervencije. Za neke je Fićo i danas svakodnevno prijevozno sredstvo – radni alat kojim dolaze u bašte i vinograde.

Za većinu ljudi koji su živjeli u bivšoj Jugoslaviji Fićo je simbol epohe, ikona koja ih podsjeća na trenutak kada su je uopće kupili, gdje su sve i s kime zahvaljujući njegovim kotačima otišli, što su vidjeli i doživjeli. Fićo je uspomena kojom su stvorene uspomene. Njegova karoserija nalik bumbaru nikad nije prestala letjeti.

Fićo i danas budi nostalgiju, romantizirano sjećanje, lijepa i pomalo bolna iskustva, mnoge podsjeća na vrijeme u kojima su bili mladi, na vrijeme koje više ničim ne mogu vratiti. Sjećanja na Fiću u tom su smislu neka vrsta utjehe; čak i kada ostarimo, kada nas više ne bude, živimo u sjećanjima, jer živjeti u sjećanjima, znači živjeti u ljudima, u njihovim srcima. Ako nas patina prekrije, dovoljno je prijeći “mokrom krpom“. Sjaj će se sam “povratiti“, u očima.