Kina neće zamijeniti SAD na Bliskom istoku

Bez obzira na nedavnu posjetu američkog predsjednika Joea Bidena Izraelu i Saudijskoj Arabiji o kojoj se mnogo pisalo i na njegovo obećanje da neće „otići i ostaviti vakuum koji će popuniti Kina, Rusija ili Iran“, priča o ovoj regiji je američko odmicanje od Bliskog istoka, smatraju to autori teksta Kina neće zamijeniti SAD na Bliskom istoku kojeg je objavio utjecajni Foreign Policy.

Kako to smatraju autori Danielle Pletka i  Dan Blumenthal sa American Enterprise Institute, nakon razočarenja u irački rat, kolapsa iranskog nuklearnog sporazuma, noćnih mora neuspjelih intervencija u Siriji i Libiji, i republikancima i demokratama u Washingtonu je dosta Bliskog istoka.

“Nakon tog uslijedila su govorkanja o potencijalnom otvaranju ove regije prema Kini. Ali to i jesu samo govorkanja. Agresivan, merkantilistički i oportunistički, Peking ostaje nezainteresovan za biranje strane u stalnim igrama moći u regiji”, navode autori.

Arapskim i izraelskim (iranske da ne spominjemo) liderima, prema Pletki i Blumenthalu može se oprostiti što su mislili da je kineski predsjednik Xi Jinping na putu da uzurpira američku ulogu lokalnog hegemona. Prošle godine je nešto više od polovine kineske uvezene sirove nafte došlo iz ove regije. U 2021, bilateralna trgovina između arapskog svijeta i Kine iznosila je 330 milijardi dolara, što je za gotovo trećinu više u odnosu na prethodnu godinu. Kineska (ne)slavna inicijativa Pojas i put može se pohvaliti sa više od 20 partnera na Bliskom istoku i u sjevernoj Africi, a Peking je potpisao 15 „strateških parterskih“ sporazuma sa arapskim zemljama samo u prošloj deceniji.

Ipak, kako dalje navode autori, kineski lideri dosljedno izbjegavaju da igraju bilo kakvu ulogu u sigurnosnim ili političkim razmiricama između arapskih država, Irana i Izraela. Strateški vladini dokumenti kao što je „Dokument o arapskoj politici“ iz 2016. koji podupire težnju Pekinga prema zapadu naglašavaju ekonomske veze i pomoć u razvoju dok umanjuju svaku drugu ulogu koju bi Kina mogla odigrati. Na domaćem planu, kineski stručnjaci kolebaju se između opreza u vezi dubljeg političkog uključivanja na Bliskom istoku – američki problemi su poslužili kao upozorenje – i želje da prodube veze sa ključnim izvorom nafte u vrijeme sve veće energetske nesigurnosti.

Plan u četiri tačke

Pletka i Blumenthal navode kako su nedavne inicijative ipak navele na zaključak da se Peking možda približava većoj političkoj angažiranosti. Prijedlog od četiri tačke kineskog ministra vanjskih poslova Wang Yija o izraelsko-palestinskom sukobu, izložen usred sukoba između Izraela i Hamasa u maju 2021, bio je suštinski zanimljiv zato što je ministar govorio o važnim strateškim pitanjima kao što su dvodržavno rješenje, palestinski glavni grad u Istočnom Jerusalemu i značaj djelovanja Vijeća sigurnosti UN-a na razrješenju izraelsko-palestinskog sukoba. Ali same četiri tačke, slično kao i rad Xijevog specijalnog izaslanika za mir na Bliskom istoku, bile su potpuno generičke, sadržavale su podsticanje dijaloga, prestanak „nasilnih činova protiv civila“ i druge značajke karakteristične za mirovni proces.

Slično tome, pretjerano pompezni sporazum o 25-godišnjoj saradnji Pekinga i Teherana prošle godine pokazao se u maniru više riječi nego djela, a stručnjaci su primijetili da bi kineske kompanije „morale uložiti u prosjeku 16 milijardi dolara godišnje u Iran kako bi ostvarile cilj“ dok su, poređenja radi, „kineska ulaganja u Iran ukupno iznosila 4,7 milijardi dolara u periodu od 2005. do 2020.“

Što se tiče sigurnosti, Kina je na sličan način počela uključivati se više, doprinoseći sa više od 1.800 vojnika za UN-ove mirovne misije u i oko regije od 2020. (419 u Libanu, 370 u Sudanu i 1.072 u Južnom Sudanu). Kineska mornarica također je učestvovala u pomorskim sigurnosnim misijama u Arapskom moru i Adenskom zaljevu i izgradila je prvu inozemnu vojnu bazu u Djiboutiju 2017. Postojale su čak i naznake da bi Peking možda mogao graditi tajnu vojnu bazu u luci u strateški ključnom UAE-u.

Arapska, iranska i izraelska vlada su oprezno ušle u saradnju s Kinom, uzbuđene zbog izgleda za kupovinu oružja i investicije.

Pojačavanje sjaja Pekinga

Ruska opadajuća sposobnost da prodaje oružje može također pojačati sjaj Pekinga, kao što je to učinila spremnost Kine da prodaje sve sofisticiranije dronove arapskim vladama. (SAD je oklijevao na ovom polju). Kineski izvoz oružja u ovu regiju gotovo se udvostručio tokom protekle decenije. Karakteristična nezainteresovanost Pekinga za demokratske deficite ili kršenja ljudskih prava učinila je Kinu još atraktivnijim partnerom, posebno za razliku od SAD-a, koji gotovo uvijek povezuje politiku s prodajom oružja, ekonomskom pomoći i razvojnim fondovima.

Uzeti zajedno, svi različiti segmenti kineske uključenosti u širu regiju Bliskog istoka izgleda doprinose značajnom nastojanju da se uzurpira uloga SAD-a u regiji. Uistinu, analitičarima se može oprostiti što misle da je u toku velika igra. Ali nije, a razlog je jednostavan. Arapski i izraelski problemi se svode na jedan glavni prioritet: suzbijanje Irana.

Iako su i Obamina i Bidenova administracija bile spremne umiriti Teheran – šaljući palete novca Teheranu na početku iranskog nuklearnog sporazuma (Obama), kupujući obogaćeni nuklearni materijal čime se krše teheranske obaveze (Obama) i odbijajući da nametne sankcije za ilegalnu prodaju nafte (Biden) – SAD je ipak jedina globalna sila spremna i sposobna zaista kazniti iranski režim za njegovo zlonamjerno regionalno ponašanje.

Iz perspektive sunitskih arapskih sila na Bliskom istoku, američka administracija bi bila idealan kandidat da svrgne iranske lidere s vlasti. Bez tog, odbojan stav Bidenove administracije prema Teheranu, iako daleko od optimalnog, i dalje je više nego što će Kina ponuditi.

Nezainteresovanost za politiku balansiranja moći

Iako mnogo manje oštra prema Iranu nego što je bila Trumpova, Bidenova administracija je ipak bila spremna zabraniti iranske isporuke oružja saveznicima u države kao što je Jemen, nametnuti sankcije iranskom programu balističkih raketa, odoliti pokušajima Korpusa iranske islamske revolucionarne garde da zastraši brodove u međunarodnim vodama Perzijskog zaljeva.

Bidenovo nedavno ponavljanje da je SAD „spreman upotrijebiti sve elemente nacionalne moći“ kako bi spriječio Iran da proizvede nuklearno oružje dobrodošao je i veliki kontrast u odnosu na kineski mnogo oprezniji pristup prijetnji iz Teherana.

Da su nacije Bliskog istoka prvenstveno zainteresovane za novac i oružje, Kina bi bila prvi izbor kao posrednik. Ali Peking nije zainteresovan za igranje politike balansiranja moći, a pogotovo ne za pružanje krovne sigurnosne zaštite za države kao što su Saudijska Arabija i UAE. Umjesto tog, Peking se vodi svojim prioritetima u ovoj regiji, sa samo povremenim odobravanjem lokalnih sigurnosnih interesa. To pozicionira Kinu na presjek ključnih trgovinskih ruta, kao kupca ključnih energetskih zaliha, prodavača oružja, nevezanog učesnika u geostrateškim pitanjima kao što su mirovni proces i iranski nuklearni pregovori. Ali, ne ide dalje od tog.

Kineska se ulogama na marginama vjerovatno neće promijeniti u bliskoj budućnosti, zaključuju Pletka i Blumenthal. Peking će nastaviti brinuti za sigurnost svojih bliskoistočnih izvora energije, tražit će načine da iskoristi politički utjecaj kod glavnih dobavljača, i tražit će prilike da bolje projicira vojnu moć. Ali sve dok Xi ostane odlučan da podržava obje strane u borbi za moć između Irana i njegovih regionalnih susjeda, Kina će ostati mali igrač na Bliskom istoku.