Analitičar: Neće biti ruskog nuklearnog oružja u Bjelorusiji
Lukašenko ne želi rizikovati sa gubitkom armije je mu to donosi previše opasnosti, za AJB kaže bjeloruski analitičar Vadim Možeiko.
Bjeloruski predsjednik Aleksandar Lukašenko neće se usuditi stupiti u rat, kako protiv Ukrajine, tako protiv neke od drugih susjednih država kao što su Poljska i zemlje Baltika iz više razloga, kao što su slabljenje armije koja mu je potrebna za opstanak, te činjenica da se ni ruski predsjednik Vladimir Putin ne usuđuje napasti neku od članica Sjevernoatlantske alijanse (NATO) iz susjedstva.
Ovo je stajalište bjeloruskog analitičara Vadima Možeika sa Bjeloruskog instituta za strateške studije koji za Al Jazeeru Balkans kaže kako je ruska invazija na Ukrajinu dodatno otežala političku situaciju u Bjelorusiji.
„Bjelorusija je i dalje država u kojoj bjesni unutrašnja politička kriza od 2020. godine, a koju je sada dodatno uvećalo učešće Lukašenkovog režima u ratu. Opća atmosfera, opće stanje straha i konfuzije uvelike usložnjava porast represije, uključujući broj političkih zatvorenika (do danas ih je 1.263). U poređenju sa ratom, ovo stanje privlači jako malo međunarodne pažnje i utjecaja“, navodi.
Opasnost od poraza
U razgovoru za portal Al Jazeere ističe kako se Lukašenko neće odlučiti za stupanje u otvoreni rat protiv Ukrajine iz straha za svoj opstanak.
„Šanse za takav rat svakim danom sve su manje. Naime, gubitak armije i kontrole nad njom su preopasne za Lukašenka. Dodatno, Bjelorusija ima male šanse da se efikasno bori protiv Ukrajine i poraz bi bio jako opasan i za samu Rusiju – onda bi Putin morao trošiti snagu i na zaštitu zapadne granice“, navodi Možeiko.
Ipak, sam rejting bjeloruskog lidera nešto je bolji nego što je bio prije 24. februara i početka ruske invazije na Ukrajinu.
„Kada uporedimo period prije i tokom ovog rata, podrška Lukašenku je neznatno porasla pošto ga državna propaganda promovira kao branitelja Bjelorusije od rata. Bjelorusko društvo još uvijek jako dobro pamti sve lekcije iz Drugog svjetskog rata i ne želi da se one strahote ponove“, ističe sagovornik.
Ono što često se spominje u medijima, kako ruskim, tako i evropskim je mogućnost ujedinjenja Bjelorusije i Rusije u jednu državu. Analitičar iz Minska smatra kako su ekstremno male šanse da će doći do unifikacije i nastanka nove države.
„Ta ideja, da se spoje dvije države u jednu, uvijek je bila marginalna u bjeloruskom društvu. O ovome daleko više pričaju novinari i daju više prostora ovoj temi od samih Bjelorusa“, ukazuje.
Trojanski konj od Putina
Druga, opasnija tema je razmještaj ruskog naoružanja na teritoriji Bjelorusije. Lukašenko je nedavno kazao kako će dobiti jak arsenal oružja, a bilo je govora i o nuklearnom naoružanju.
„Nuklearno oružje je racionalna želja Lukašenka, ali do sada je od Putina dobio samo ‘Trojanskog konja’. U posljednje vrijeme Lukašenko govori kako će u Bjelorusiji razmjestiti nuklearno i drugo oružje. Posljednji put kada je to predložio Putinu, dobio je obećanje kako će mu biti isporučeni sistemi S-400 i Iskander“, objašnjava Možeiko.
„I prije rata u Ukrajini je Lukašenko izražavao žaljenje što je Šuškevič (Stanislav Šuškević, prvi predsjednik nezavisne Bjelorusije op.a.) odbacio sovjetsko nuklearno oružje. Sa druge strane, sam Šuškevič je s pravom smatrao kako mu je to jedno od glavnih dostignuća.“
Možeiko ukazuje kako „diktatori uče na iskustvu kolega diktatora“.
„(Libijski lider Muammar) Gaddafi je otkazao svoje nuklearne, hemijske i biološke programe i doživio najgoru noćnu moru svakog autoritarnog vladara: državni ustanak uz pomoć NATO-a, a potom i najgoru kaznu. Stoga sjevernokorejski čelnik Kim Jong-un tako lako neće odustati od svog nuklearnog programa (jer mu je to garant opstanka njegove kvazi-monarhije) i Lukašenko tuguje što ništa ozbiljnije ne može postići u nuklearnoj elektrani Ostrovecka.“
Dodatno, Putin nije zainteresiran da pošalje takvo oružje Lukašenku, dodaje naš sagovornik i nastavlja:
„Ipak, time bi samo oslabila ovisnost Minska od Moskve, a na vojnom planu nekoliko hiljada kilometara ne igra neku ulogu jer je riječ o interkontinentalnim raketama, a ne o tenkovima. Dodatno, Putin ne želi rizikovati da dođe do nekog incidenta sa nuklearnim oružjem tako blizu Moskve.“
Pitanje priznanja Luganjska i Donjecka
Nakon što su Sirija i Sjeverna Koreja pratile potez zvanične Moskve i priznale nezavisnost samoproglašenih Luganjske i Donjecke narodne Republike, dijelova Ukrajine koji su u rukama proruskih separatista, nameće se pitanje – da li će to i Minsk uraditi?
„U principu je to moguće. Bjeloruski propagandisti sve više pričaju o toj opciji, uspostavljaju se kontakti, isto kao što to rade Rusi. No, samo priznanje ipak ostaje upitno jer bi to istaklo manjak nezavisnosti samog Lukašenka, a on to ne želi. Čak i u slučaju Krima i njegovog priznanja, on (Lukašenko) se ograničio samo na retorici, niti je posjetio poluotok niti je potpisao neki dokument“ navodi Možeiko.
Na kraju smo ga pitali da li će Bjelorusija otići tako daleko, pa zaratiti sa nekom od drugih susjednih država kao što su Poljska, Litvanija ili neka druga baltička država?
„Naravno da to toga neće doći. Čak ni Putin, a kamoli Lukašenko, ne usuđuje se ići u rat protiv NATO-a. Takav rat bi sigurno izgubili“, odgovara bjeloruski analitičar.