Tufek-Memišević: Sarajlije bi lako mogle do osnovnih sadržaja bez automobila

“Gradovi su na prvoj liniji udara najvećih dešavanja jer već sada preko 50 posto stanovnika Zemlje živi u gradovima koji čine oko tri posto njene ukupne površine, pri čemu generišu oko 80 posto globalnog bruto domaćeg proizvoda (BDP). Kontinuiran je i trend rapidne urbanizacije, pa se predviđa da će do 2050. godine oko 68 posto ukupne svjetske populacije živjeti u gradovima, što stvara pritisak na ekonomiju, saobraćaj, infrastrukturu, okoliš i kvalitet života općenito”, ističe dr. Tijana Tufek-Memišević, arhitektica i urbanistica porijeklom iz Sarajeva koja se u Chicagu bavi naučnim istraživanjem u oblasti održivog urbanog razvoja.

Trenutno je angažovana u Komitetu za okolinu Američkog instituta arhitekata za sjeveroistočni Illinois, a na Politehničkom univerzitetu u Krakovu radi kao gostujuća predavačica na predmetima urbanog dizajna.

• Šta je to održivi urbani razvoj i kako ga postići?

– Održivi urbani razvoj je jedini ispravan pravac razvoja ljudskih naselja u cilju suzbijanja nepovoljnih posljedica velikih kriza koje prijete životnom okviru budućih generacija, a koji podrazumijeva harmoniziran balans između izgrađenog prostora, ljudskih aktivnosti, transporta, resursa i energije. Takav balans garantuje inkluziju svih stanovnika, otpornost u slučaju različitih akutnih nepogoda, te raznolik i uvezan transportni sistem. Ukratko, održiv urbani razvoj pruža zdrav, sadržajan i podjednako pristupačan život svim stanovnicima, neovisno o demografskim ili ekonomskim razlikama. Izvještaj neovisne grupe istraživača o ciljevima održivog razvoja za 2022. godinu, u pogledu cilja 11 (UN SDG11) koji se odnosi na urbani razvoj, pokazuje da Bosni i Hercegovini predstoje veliki i značajni izazovi u dostizanju održivosti, te zemlju postavlja u lošiju poziciju u odnosu na države regije, a naročito Evrope. Kao najveći od tih izazova navode se zračno zagađenje i neplanska gradnja.

• Kako će se posljedice nekoliko međusobno povezanih kriza odraziti na proces razvoja gradova u budućnosti? 

– Na nedavno održanom Svjetskom urbanom forumu WUF11 u Poljskoj na kojem sam aktivno učestvovala, doneseni su važni zaključci o posljedicama trenutno najvećih svjetskih kriza (triple C) – klimatske promjene, Covid-19 pandemija, te konflikti i ratna dešavanja diljem svijeta. Ove krize značajno su usporile, pa i djelomično zaustavile ostvarivanje Agende 2030. Gradovi su na prvoj liniji udara najvećih dešavanja jer već sada preko 50 posto stanovnika Zemlje živi u gradovima koji čine oko tri posto njene ukupne površine, pri čemu generišu oko 80 posto globalnog bruto domaćeg proizvoda (BDP). Kontinuiran je i trend rapidne urbanizacije pa se predviđa da će do 2050. godine oko 68 posto ukupne svjetske populacije živjeti u gradovima, što stvara pritisak na ekonomiju, saobraćaj, infrastrukturu, okoliš i kvalitet života općenito. Ukoliko se smjer razvoja prioritetno bazira na pametnom upravljanju i održivosti, ovaj “pritisak” može da se pretvori u potencijal, za stvaranje više radnih mjesta te pozitivan socio-ekonomski i urbani razvoj.

Klimatske promjene uzrokovane dugotrajnim antropogenim djelovanjima, naročito sagorijevanjem fosilnih goriva, uveliko se osjete i iziskuju hitre i lokalno-specifične klimatske akcije. Trenutna kriza s Ukrajinom u fokus je stavila energetsku i privrednu ovisnost velikog dijela svijeta, kao i posljedice nedostatka blagovremenog ulaganja u obnovljive i čiste izvore energije, rezultirala velikim prinudnim migracijama i neizvjesnoj ekonomskoj budućnosti. Gradovi su bili i epicentri pandemije koja je rezultirala i povećanim brojem siromašnog stanovništva globalno. Međutim, pandemija nam je ujedno ukazala na pozitivne aspekte urbanog života, odnosno značaj javnih gradskih prostora i integrisanja urbanog zelenila, mogućnost prioritiziranja pješaka na cestama u odnosu na vozila, mogućnost umanjenja dnevnih poslovnih migracija i drugo. Najznačajnije, ipak, pokazala nam je da su nagle pozitivne urbane promjene moguće. Pravi izazov je, međutim, napraviti pozitivne promjene dugoročnim. Bitno je naglasiti da su gradonačelnici i lokalne uprave bili na prvoj liniji tih promjena diljem svijeta. Stoga je važno uvidjeti značaj sinergijskog djelovanja na tom nivou uprave i u budućnosti.

• Kako biste ocijenili upravljanje prostorom u Bosni i Hercegovini?

– Historijski gledano upravljanje prostorom u Bosni i Hercegovini ima samo jednu konstantu zvanu kontinuirani diskontinuitet. Ovaj oksimoron objašnjava uvjete nastale uslijed ratova, migracija, čestih izmjena u režimima vlasti koji su stvorili različite fragmentacije urbanog tkiva kao i posljedice na socio-ekonomski razvoj i na politiku upravljanja prostorom. Smatram da trenutno upravljanje prostorom u Bosni i Hercegovini iziskuje urgentno usmjeravanje prema isključivo planskoj gradnji s naglaskom na očuvanje okoliša, uz značajne sankcije za kršenje istih, te strateškom razvoju i politici korištenja zemljišta baziranim na smjernicama Evropske unije i međunarodne zajednice koje su vrlo jasno definisane kroz niz direktiva, deklaracija i agendi.

Jedan od vodećih problema predstavlja nedostatak koordinacije na državnom nivou, što je naprimjer vrlo očito na urbanim tkivima oko entitetskih linija. Razvoj urbanog prostora se ne može tretirati isključivo unutar administrativnih granica neobazirući se na širi kontekst i slojevitost tog razvoja. S druge strane, fragmentirana lokalna vlast s isuviše ingerencija nad razvojnim projektima, u trenutnoj političkoj klimi, rezultira nadmetanjem različitih interesnih skupina koje sprječavaju održivi urbani razvoj. Predstavnici lokalne vlasti moraju prioritetno da donose odluke u interesu cijelog grada, a ne isključivo u interesu pojedinačnih dijelova kojima upravljaju bez razmatranja širih posljedica tih odluka na cijeli grad. Primjetan je pomak u shvaćanju važnosti građanske participacije u procesu donošenja odluka o prostoru, ali je još uvijek ta participacija u praksi nedovoljno zastupljena. Upravljanje prostorom mora biti podjednako bazirano na pristupima odozdo prema gore (bottom-up) i obrnuto (top-down).

• Kakve posljedice može uzrokovati bespravna gradnja i kako je spriječiti?

– Bespravna gradnja jedan je od najvećih uzroka neodrživog razvoja koji za sobom nosi niz nepovoljnih posljedica u više sfera. Konkretno u Kantonu Sarajevo višedecenijski razvoj bespravno formiranih naselja, naročito na padinskim dijelovima, stvorio je pritisak na gradsku infrastrukturu, saobraćaj, postojeća klizišta, te povišeno zračno zagađenje. Ovakva naselja nastala su velikim dijelom tokom nagle urbanizacije u periodu bivše Jugoslavije, a zatim uslijed naglih internih migracija uzrokovanih posljednjim ratom.

Legalizacija ilegalne gradnje je usvojen način mitigacije, ne samo u Bosni i Hercegovini nego i u drugim zemljama Zapadnog Balkana. Međutim, takav pristup pokazao se kao loša strategija jer nije demotivisalo daljnju bespravnu gradnju, čak naprotiv. Pored individualnih bespravnih objekata, zabrinjavajući je sve veći broj višespratnih stambenih, poslovnih i komercijalnih objekata sa sumnjivim dozvolama građenja i suprotno principima održivog planiranja.  Tako naprimjer imamo komplekse zgrada koje na jednoj mikrolokaciji kreiraju značajnu gustinu naseljenosti, a nisu praćene osnovnim sadržajima koji su neophodni da podrže količinu novih stanovnika, kao što su ambulante, dječje obrazovne ustanove, dovoljan broj parking mjesta i slično. Pri tome, pozicioniraju se bez mnogo razmatranja na pritisak koji će prouzrokovati na saobraćaj i infrastrukturu grada. Ukratko, bespravna gradnja velika je i višeslojevita prijetnja zdravom, održivom, inkluzivnom i otpornom urbanom razvoju.

• Kako iz ugla arhitektice i urbanistice gledate na Sarajevo i koje su to specifičnosti gradnje u glavnom gradu Bosne i Hercegovine?

– Sarajevo, po meni, je linearan grad, te kao takav bio je i tema moje doktorske disertacije u cilju iznalaženja potencijala održivog urbanog razvoja istog. Sarajevo teži ka policentričnom urbanom razvoju uz neophodno rebalansiranje zoninga, te integraciju padinskih naselja putem više vrsta javnog gradskog prijevoza. Smatram da je historijski razvoj Sarajeva, uvjetovan geomorfološkim karakteristikama prostora, stvorio veliki potencijal za kreiranje 15-minutnog grada, značajnog koncepta održive urbane transformacije koji stremi ka omogućavanju pristupa osnovnim životnim sadržajima bez nužne upotrebe automobila.

Moje nedavno istraživanje bazirano na Space Syntax analizi upućuje na mogućnost bolje integrisanosti padinskih naselja kroz kreiranje dodatnih centraliteta i pješački dostupnih sadržaja. Neophodno je jačanje javnog gradskog saobraćaja kroz raznolikost, veću distribuciju i frekventnost, te limitiranje saobraćaja u uskom jezgru grada za individualna i teretna vozila.

Također smatram da Sarajevo može da uzme za primjer rješenja drugih gradova sa sličnim problema integracije neformalnih padinskih naselja, ali i savremenih rješenja razvijenih gradova, kroz vertikalne vrtove, površinske i zračne vrste kablovskog prijevoza. U cilju mitigacije zračnog zagađenja od najvećeg značaja je urgentno ulaganje u energetsku efikasnost prije svega postojećih objekata, zajedno sa energetskom tranzicijom na čiste i obnovljive izvore energije, te pojačana integracija urbanog zelenila.

• Kako osloboditi zakrčene trotoare i riješiti problem nedostatka parking mjesta posebno u gradovima poput Sarajeva?

– Primjer koji navodite savršeno predstavlja podijeljenu odgovornost građana i vlasti. Odgovornost vlasti jeste da osigura kapacitet, lokacije, te pametno i funkcionalno upravljanje parking prostorima uz sve prednosti tehnologije (monitoring, senzori, mobilne i web aplikacije), kao i sprovođenje strožeg nadzora i kažnjavanja prestupnika. Također, odgovornost vlasti jeste da ulaže u raznovrstan, frekventan i uvezan javni gradski prijevoz čije jačanje će zasigurno značajno umanjiti potrebu za individualnim kretanjem vozila, samim tim i parkiranja istih.

S druge strane, građani imaju odgovornost saobraćajne kulture i treba da snose posljedice u nedostatku iste. Naposljetku, uzurpiranjem trotoara vozilima i nedostatkom odgovornog djelovanja s obje spomenute strane, najviše su ugrožene ranjive skupine društva, odnosno djeca, stariji i osobe s različitim vrstama invaliditeta kojima se kretanje ograničava ili su uvjetovani da se kreću kolnim saobraćajnicama što ih dovodi u rizik od povreda.

• Kako izgradnja visokih zgrada utiče na kvalitet zraka u Sarajevu?

– Sarajevo je nažalost jedan od vodećih gradova u Evropi po pitanju zračnog zagađenja. Glavni uzroci su izvori grijanja iz stambenog, javnog i industrijskog sektora zajedno sa izduvnim gasovima iz saobraćaja, naročito u zimskom periodu kada je dodatno otežano temperaturnim inverzijama u kotlini. Nedavna studija o ventilacionim koridorima koje je usvojena i od strane Kantona Sarajevo pokazuje upravo značaj pravilnog donošenja odluka kada je riječ o visini i spratnosti objekata u zavisnosti od strujanja vazduha unutar grada, te zaštiti i unapređenju ventilacionih koridora.

Za daljnje ublažavanje zračnog zagađenja i eliminisanje toplotnih ostrva, važno je integrisati i unaprijediti zelenu infrastrukturu grada. Sudeći prema graditeljskim tendencijama investitora kao i političkim izjavama, čini se, međutim, da u javnom i političkom mnijenju Bosne i Hercegovine prevladava uvjerenje da se nivo urbanog razvoja gradova ogleda kroz broj visokih objekata i modernih nebodera po uzoru na centralne poslovne distrikte velikih svjetskih metropola. Međutim, takvo razmišljanje u potpunoj je suprotnosti s istinskim mjerilima urbanog razvoja, a naročito principima održivosti.

• Ima li politika sluha za struku u Bosni i Hercegovini i kakva su Vaša očekivanja u budućnosti?

– Ne. Na određenim nivoima djeluje da ima pomaka, ali nedovoljno da bi došlo do fundamentalnih promjena u pogledu održivog urbanog razvoja. Političari na svim nivoima u Bosni i Hercegovini prije svega moraju posjedovati osnovno poznavanje problema i izazova održivog razvoja u zemlji. S druge strane, struka je širok pojam, naročito po pitanju urbanizma koji iziskuje različite specijalizovane stručnjake ali i interdisciplinaran pristup održivom urbanom razvoju. Lokalna vlast treba biti svjesna da nije dovoljno okružiti se nekolicinom ljudi s odgovarajućim diplomama nego saslušati i uključiti akademsku zajednicu, razmatrati integrisane solucije, te odluke bazirati na naučnim studijama, statistikama i podacima uz upotrebu pametne tehnologije i inovacija.

Bosna i Hercegovina ima izvrsne stručnjake koji rade na održivom razvoju u različitim sferama, a naročito po pitanju energetske efikasnosti i energetske tranzicije. Međutim, politika ili nije dovoljno sposobna ili nema interes da prati njihove aktivnosti i upute. Politika u Bosni i Hercegovini se, između ostalog, služi vrlo naivnim i populističkim poređenjima gradova u Bosni i Hercegovini sa svjetskim. Takve izjave odražavaju zabrinjavajući nedostatak suštinskog razumijevanja principa urbanog razvoja. Sarajevu ne treba da “bude kao” neki drugi grad. Sarajevo treba da bude najbolja verzija Sarajeva. I ako bi se poredilo onda to treba činiti studiozno kroz primjere sličnih izazova i problema urbanih sredina te učiti na osnovu primijenjenih rješenja, kao naprimjer gradovi koji imaju problem zračnog zagađenja dodatno pogoršanog temperaturnim inverzijama, ili problem neintegrisanih padinskih naselja i slično.