Plenkovićeva lakoća vladanja: Spoj rutine kadroviranja i zamjenjivosti

Andrej Plenković je nedavno postao najdugovječniji hrvatski premijer, ali je u šest godina u Banskim dvorima zamijenio ili bio prisiljen zamijeniti čak 19 ministara.

Osim što je zbog više sile ostajao bez ministara, Plenković se nekih riješio svojom voljom (Pixsell)

Kada je hrvatski ministar financija Zdravko Marić iznenada, bez ikakvih naznaka i najava, nedavno dao neopozivu ostavku javnost je ostala zatečena. Po anketama najpopularniji i po općoj ocjeni najbolji ministar u Vladi Andreja Plenkovića otišao je, kako sam reče, iz “osobnih razloga”. Ali, učinio je to u najdelikatnijem trenutku u kojemu se Hrvatska nalazi u posljednjih 20 godina: uoči zamjene kune eurom, što izaziva mnogo dilema i nepoznanica; u okolnostima najveće inflacije otkako Državni zavod za statistiku vodi podatke o tome (u lipnju je dosegla 12,1 posto i izvjesno je da će rasti i dalje); na pragu dramatične jeseni i zime u kojima, zbog sankcija Rusiji, prijeti daljnje poskupljenje i nestašica energenata; a moguće su i nove restrikcije zbog pandemije koja još traje. Trenutak je to kada odlazak ministra koji je proteklih godina prilično dobro upravljao državnom blagajnom izaziva dodatne strepnje građana.

No, ako je Hrvatska ostala bez vrlo dobrog ministra, i dalje ima vrhunskog isporučitelja anestetika. To je sam predsjednik Vlade Andrej Plenković koji je i ostavku ministra Marića, posljednju u dugom niz kadrovskih promjena u svome kabinetu, odradio rutinski kao što vrsni anesteziolog rutinski uspava pacijenta prije zahtjevne operacije. Već sljedećeg dana nakon Marićeve ostavke, Plenković je istresao iz rukava ime novog ministra – Marka Primorca, mladog profesora s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu i navodno vrsnog stručnjaka za javne financije. Primorcu je prošloga petka glatko izglasano povjerenje u Hrvatskom saboru, a sam Plenković to je popratio patronizirajućom izjavom: “Mlade zamjenjujemo mlađima, a jednako pametnima. Sve će biti dobro. Fin čovjek, dobro izgleda, dobro govori, razumije se u to što govori”.

Neupućeni čitatelj stekao bi dojam da je to još jedna rutinska zamjena, nešto kao zamjena svjećica ili ulja u automobilu.

Upravo to je i modus operandi hrvatskog premijera: rutina kadroviranja i lakoća zamjenjivosti. Ako je itko od političara na ovim prostorima postao u tome majstorski vješt, onda je to aktualni predsjednik hrvatske vlade.

Plenković je u svibnju postao i najdugovječniji hrvatski premijer, nadmašivši ozloglašenog Ivu Sanadera. Na dužnosti je od listopada 2016. godine i uskoro će na čelu Vlade, a time i države, biti punih šest godina. Ono što je pritom kuriozitet, jest da je Plenković u tom razdoblju zamijenio ili bio prisiljen zamijeniti čak 19 ministara. Od njih je jedino bivša ministrica vanjskih poslova Marija Pejčinović Burić otišla iz Vlade “bez repova” – u ljeto 2019. imenovana je glavnom tajnicom Vijeća Europe u Strasbourgu. Sve ostale kadrovske promjene bile su posljedica ili političkih razmirica ili korupcijskih afera. Čak je i ova najnovija, odlazak ministra Marića, poprilično zamagljena jer su razlozi njegove ostavke ostali nedorečeni.

Desetoro ministara otišlo zbog afera

Čak desetoro ministara napustilo je Plenkoviću vladu od 2016. naovamo zbog raznih afera koje su im razotkrili mediji ili postupanja istražnih tijela. Primjerice, dan nakon Marićeve ostavke, policija je na zahtjev Ureda europskog javnog tužitelja u Hrvatskoj uhapsila bivšeg ministra poljoprivrede Tomislava Tolušića, zbog sumnje da je malverzacijama s novcem iz EU fondova financirao izgradnju vinarije kada je se bacio u vinarske vode nakon što je otplovio iz političkih upravo pod pritiskom sumnji u nezakonite poslove.

Plenkovićeva vlada ostat će zabilježena i po neslavnoj činjenici da je prva čiji je jedan ministar uhićen dok je bio na dužnosti. Zimus se to dogodilo ministru graditeljstva i prostornog uređenja Darku Horvatu, osumnjičenom da je proračunski novac za razvoj malog i srednjeg poduzetništva davao “odabranim” tvrtkama koje nisu ispunjavale kriterije.

Osim što je zbog više sile ostajao bez ministara, Plenković se nekih riješio svojom voljom. I to vrlo autoritativno, gotovo autokratski. Kada stranka Most – koalicijski partner HDZ-a s početka mandata prve Plenkovićeve vlade – nije htjela dati podršku ministru financija Mariću, za kojeg je opozicija tada pokrenula postupak izglasavanja nepovjerenja u Saboru, Plenković je trojicu ministara iz te stranke smijenio na sjednici vlade u prijenosu uživo. Nakon što su se izjasnili da neće stati iza Marića, Plenković je hladno naredio: “Molim tajnicu Vlade da pripremi odluku o razrješenju tri Mostova ministra”.

S Plenkovićem je od samog početka u listopadu 2016. godine do danas ostalo samo troje ministara. Da nije podnio ostavku, Marić bi bio četvrti koji je s njim od prvoga dana. Mnogi su komentatori ovih dana primijetili da ovo troje najdugovječnijih ministara zapravo dolazi iz “sporednih” resora: ministrica kulture i medija Nina Obuljen Koržinek, ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved te ministar prometa Oleg Butković.

Kada su potonjeg, ministra Butkovića, nakon smjene uhapšenog ministar Horvata novinari zimus upitali hoće li preuzeti i njegov resor, ovaj im je posve iskreno odgovorio: “Moje intelektualne i političke sposobnosti su srednje razine, ne bih mogao više ništa preuzeti”.

‘Ne morate biti nobelovac da biste bili ministar’

No nakon odlaska Marića, premijer Plenković je Butkovića imenovao i potpredsjednikom Vlade, slijedeći valjda obrazac po kojemu “mlade zamjenjuju mlađi”, a sposobnije oni koji sami priznaju da su manje sposobni.

“On (Butković, nap.a.) to govori jer hoće valjda biti pristojan. Međutim, nije toliko pitanje u intelektualnim kapacitetima. Zaista ne morate biti nobelovac da biste bili ministar”, kaže politički analitičar Žarko Puhovski.

Po njemu, biti ministrom u vladi podrazumijeva ispunjavanje triju uvjeta, odnosno to “ovisi o povjerenju premijera i parlamentarne većine, o administrativnim sposobnostima da se vodi jedan resor i o elementarnom poznavanju sadržaja tog resora”.

“Ne moraju ministri biti eksperti. U Sloveniji je, recimo, bilo barem troje ministara zdravstva koji nisu bili liječnici, što je u Hrvatskoj nezamislivo, jer radi se o upravljanju, ne o liječenju. Vani je posve uobičajeno da netko bude ministar vanjskih poslova, a nakon toga i unutarnjih poslova. Zapravo postoji samo jedna vrsta stručnjaka za ministra – političar ili političarka. To su jedini stručnjaci za ministarska mjesta. Vlada se ne bavi stručnim pitanjima – za to ima stručnjake koji mogu biti savjetnici ili suradnici – nego se bavi političkim pitanjima”, dodaje Puhovski.

A u hrvatskoj vladi, u kojoj je već skoro šest godina prometno kao na kolodvoru – jedni odlaze, drugi dolaze – primjer kontinuiteta nisu ono troje ministara koji su s Plenkovićem od prvoga dana, nego sam Plenković. Iako je nominalno riječ o dvije vlade, jer je nakon pobjede HDZ-a na parlamentarnim izborima 2020. Plenković dobio mandat za sastavljanje nove vlade, praktički je riječ o istoj vladi koja djeluje u kontinuitetu od jeseni 2016. godine.

Kao Triggerova metla i Lincolnova sjekira

Ima u popularnoj britanskoj humorističnoj seriji Mućke (Only Fools and Horses) čuvena scena kada Trigger (u ovdašnjem prijevodu domišljato nazvan “Brzi”), koji inače sporo konta stvari, objašnjava prijateljima kako godinama radeći kao čistač ulica još uvijek koristi istu metlu kao i prvog dana. Kada mu ovi kažu da je to nemoguće, jer metla je nova, Trigger im objašnjava: “To je ista metla, samo sam joj 17 puta promijenio četku, a dršku 14 puta”. Isto je i s Plenkovićevom vladom.

Govoreći o tome i Puhovski poteže sličan primjer, ali iz drugog miljea.

“Plenkovićeva fiksacija na stabilnost vlade održana je kao ljuštura, ali je sadržaj promijenjen. To podsjeća na priču da u jednom američkom muzeju postoji sjekira Abrahama Lincolna kojoj su šest puta mijenjali oštricu, a četiri puta držak, ali nikad istovremeno, pa je onda to formalno ista sjekira. To je tako i s ovom vladom. Svodi se na Plenkovića i 15-ak patuljaka (precizno: 17 je članova Vlade uz njega, nap.a.) jer svi oni su očito drugorazredni i nevažni u odnosu na njega. To je doista jedna vlada sve dok je on premijer, bez obzira na sva imenovanja u međuvremenu”, kaže Puhovski.

Je li tajna dugovječnosti i “stabilnosti” hrvatske Vlade samo u njenom svemoćnom predsjedniku? Komunikacijski stručnjak i politički analitičar Petar Tanta smatra da nije.

“To manje govori o Plenkoviću, a više o opoziciji. Jasno je da u Hrvatskoj ne postoji konsolidirana opozicija. Plenković kao premijer nema prirodnog protivnika i zato može tako djelovati. Nema nekoga s druge strane koji mu može parirati, pa je proširio pipke i lijevo i desno. Praktički, on je jedini pravi član vlade s varijantom da se okruži politički slabijima od sebe. I nema nikoga da skine tu vladu. Opozicija je razmrvljena, SDP praktički ne postoji, a Most je unutar svojih 10 posto i to je to. U tome je tajna”, kaže Tanta.

‘Plenković se ponaša kao faraon’

Slično govori i Puhovski.

“Vrlo važan razlog Plenkovićevoj dugovječnosti leži u opoziciji koja je potpuno nesposobna i bezopasna za vlast i potpuno neatraktivna za biračko tijelo, posvećena sukobima unutar vlastitih redova, kao u slučaju SDP-a i desnih stranaka. No također je važno i to da HDZ ima učvršćeno, stabilno biračko tijelo koje je potpuno imuno na sve što mediji pišu ili govore o HDZ-u i o vladi”, ističe Puhovski.

Čak je osmero Plenkovićevih ministara moralo otići s dužnosti (spomenutog Horvata “odveli” su policajci) ili zbog sumnji na korupciju i protuzakonite radnje ili zbog već pokrenutih kriminalističkih istraga. Na toj razini ima sličnih primjera, a najčuveniji je onaj rumunjski. Tamo je u protekloj dekadi desetak bivših ministara završilo u zatvoru zbog korupcije, ali tamošnje su vlade zbog toga i padale. Na čelu antikorupcijskih procesa bila je državna tužiteljica Laura Kövesi, koja je sada javna tužiteljica EU i čiji Ured europskog javnog tužitelja u Hrvatskoj istražuje i neke bivše minsitre poput spomenutog Tolušića i Gabrijele Žalac, Plenkovićeve miljenice koja je bila na čelu Ministarstva regionalnog razvoja i EU fondova. Puhovski podsjeća da je 70-ih i 80-ih Italija imala i po četiri vlade u jednoj godini, ali kad bi one padale opet bi dolazio isti premijer s novim sastavom. U Hrvatskoj, međutim, uza sve afere vlada postojano stoji, stabilna jer njen šef rutinski hladnokrvno obavlja sve “zamjene” kad iskoči kakva afera ili zaprijeti neki skandal.

“Kao političar i komunikator Plenković je nedodirljiv”, kaže Tanta. “Na prošlim izborima ponizio je Davora Bernardića (tadašnjeg predsjednika SDP-a, nap.a.), dobar je i u verbalnoj i u neverbalnoj komunikaciji. On se ponaša kao faraon jer to može i jer nema nikoga tko bi mu se suprotstavio. Ranije smo na političkoj sceni imali dvije jake suprotstavljene osobe, recimo Ivicu Račana i Ivu Sanadera. Sada toga nema. Na političkom spektru u Hrvatskoj nema jake osobe koja bi trenutno bila nasuprot Plenkoviću. Moram dvaput razmisliti o tome tko je lider opozicije. Uz takvu opoziciju Plenković može biti na čelu vlade, HDZ-a i Hrvatske do kraja života”.

Izvor: Al Jazeera