Zelene milje: Kome teku naše rijeke

U selu Pljeva, na izvoru rijeke Plive, razgovarali smo s mještanima, ribarima i turistima o tome šta im ova rijeka znači i kako je tako čistu sačuvati.

Veza između ljudi i Plive je puna poštovanja, a svako narušavanje tog sklada je ravno svetogrđu (Almir Kljuno / doku.ba)

Ostat će potpuno neznano kada se ovo desilo. Oni koji su tome svjedočili davno su umrli, a oni koji su nam to prepričali pozivaju se tek na kazivanja svojih očeva i djedova. Pisanih tragova nema.

Poplavilo je te godine Glamočko polje. Žitni usjevi su ostali pod vodom. Ljuščice žitnog zrna su se otkidale i izranjale na površinu. Na vodi su se formirali gusti oblaci pljeve i nestajali su u dubokim kraškim ponorima. Voda je odlazila u jame, u velika podzemna jezera, odakle će opet naći put do ljudi. A svijet, koji je te godine čekao žetvu, čekala je gladna i duga zima.

Nekoliko dana poslije i pedesetak kilometar sjevernoistočno, u podnožju tamošnjeg brda nadomak Šipova, neki su ljudi naišli pored izvora. Kad su vidjeli da iz pećine ne teče samo voda, već ona bljuje nešto, ostali su u čudu. Prišli su bliže da zahvate rukom vode i tad im se između prstiju zalijepiše ljuščice žitnog zrna. Vikali su – pljeva, pljeva, pljeva. Primijetiše te ljuščice što se kovitlaju na vodi mještani nizvodno i počeše tući – pliva, pliva, pliva.

Tako su mjesto i rijeka koja tu izvire dobili ime – Pljeva i Pliva.

Jedini preostali mlin

Aleksandar sjedi u hladu porodične vodenice u selu Pljeva, tristotinjak metara nizvodno od lijevog izvora Plive. Preko puta je njegova porodična kuća, a ispred kuće još jedan manji izvor. Voda udara u lopatice vodenice koja se u ovoj porodici održava, s kratkim prekidima izazvanim uglavnom ratom i poraćem, već šest generacija.

Pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća, priča Aleksandar, ovdje je Pliva pogonila 23 vodenice.

Aleksandar Vasić (Almir Kljuno / doku.ba)

Prenosi kazivanja svojega oca i djeda; ljudi iz Glamoča, Duvna, Livna, Mrkonjića, Šipova, Kupresa su dolazili i mljeli brašno ovdje.

„Tada nije bilo struje. Na jesen, kad se pokrenu mlini, nisu se gasili. U jednom domaćinstvu je bilo po dvadeset članova, mljeli su po dvije-tri tone da bi prehranili porodicu preko zime, da imaju brašna do proljeća. Tada su bile jake zime. Imali smo četiri kamena, dan i noć se radilo… Samo se prekidalo da se podsječe mlin, mor'o se podsjeći, istupi se mlin…“

Danas u ovom selu žito melje samo njegova vodenica. Neke je voda odnijela, neke su izgorjele, a neke, čije je drvene grede dobrano najela trulež, našli smo zarasle u korov. Sada su to samo spomenici dugoj čvrstoj vezi između ljudi i rijeka.

Rijeka nam je sve, govori Aleksandar, sve nam je rijeka bila.

„Moj otac i pokojni djed su imali cirkular na vodu. Rezale su se drvene grede na vodeni pogon. Od njih su se pravile kuće, vodenice i staje. Moj djed je ovdje napravio i turbinu, imali smo struju, ljudi se ibretili kad su to vidjeli. U čudu ostali.“

Kuće se između izvora redaju nizvodno. Vode iz izvora se sastaju nakon jednog kilometra i formiraju jedinstveni tok, rijeku koja meandrira niz polja prema Šipovu. Gdje god poželiš, kažu nam, možeš se vode napiti.

Upućuje nas na drugi, ovdje kažu desni, izvor Plive. Taj desni izvor je pećina i iz nje velikom silinom navire voda. Temperatura vode na izvorima je osam stepeni, bez obzira koje je godišnje doba, i tako je sve do tridesetak kilometara udaljenog Plivskog jezera.

Nema više nikoga

Aleksandar kaže da njegova vodenica melje sto kila žita nekoliko sati, dok savremeni električni mlinovi za to vrijeme samelju do nekoliko tona.

„Više ne sijemo žito i ne meljemo brašno. Isplativije je u tržnim centrima kupiti gotovo. Ali zato pregrađujemo rijeke da bi pravili struju. I Plivu su pregradili, na pola puta od Pljeve prema Šipovu. Napravili su neku malu hidroelektranu dolje. Mi obični pojedinci ne možemo ništa protiv toga, država nema sluha ili neće da nas čuje, sve se danas svodi na to – ako imaš para, imaš sve“.

Jedan stari potrošeni mlinski kamen naslonjen na zid vodenice – kada li je i ko li ga je isklesao? – sad je tek stvar dekora. Najteže je bilo naći majstora da ti kamen uredi, pa su vodeničari uzimali tek izbrušen kamen da probaju i platili bi ga tek ako melje dobro. Priča se da su ljudi, kad žita ne bi rodila, dolazili ovdje raditi po cijeli dan za dva kilograma mliva.

Pregrijava. Sunce je u zenitu. Čuju se cvrčci i zrikavci. Vjetar povremeno donese svježine s vode. Nema ljudi ovdje. Zaključani katanci na magazama, šupama, štalama, kućama. Tek starci što sjede ispred svojih kuća, gledaju u rijeku i jedva čuju što ih pitamo. Pokoji turist naiđe, kupi brašna i okrijepi se u seoskom domaćinstvu gdje im nude krevete, ribu i puru.

Selo Pljeva (Almir Kljuno / doku.ba)

Druže, nastavlja Aleksandar, nigdje nikoga nema, samo su stari ostali.

„Za pet-deset godina, kad oni pomru, sela će nam ostati pusta, nećeš nigdje vidjeti kravu, ovce, pa ni ljude, to je katastrofa. Ovdje, u ovih desetak kuća, bilo je naroda, preko stotinu pedeset ljudi. Danas nema nikoga, raselili se po svijetu, samo dođu na godišnje odmore. Sela će nam ostati sama s ovakvom politikom. Za deset godina, upamti.“

A Pliva teče, veli on, ne mogu se načudit’, ne možeš se načudit’ odakle to toliko teče, da je veliki okean – presušio bi.

„Dolaze ovdje i Arapi. Ostave koju paru, a nama dobro. Oni su oduševljeni ovim krajem. Trebalo je ovo zaštititi, ovaj sliv, da bude neka zaštićena zona. Ovo nema u svijetu što mi imamo. Dolaze i ribari, dolaze sa svih strana svijeta. Iz Francuske, Njemačke, Austrije, Engleske… Nema tamo ovako sačuvanih rijeka. Ribe ima dosta. Ovdje je dozvoljen samo fly fishing ribolov. To je sportski ribolov, uhvatiš ribu, poljubiš je i vratiš u Plivu. Ima dolje Želja, on je u Plivi od kada znam za sebe, on ih voda i upoznaje ih s rijekom i ribama.“

Hidrolozi su šezdesetih godina istraživali vode kraških polja, pa su u Glamočkom u ponore prolili boju i ta boja se pojavila na izvorima Plive i Sane.

Aleksandar je ostao u hladu svoje vodenice. Renovirao ju je nakon rata i ona je na istom mjestu preko četiri stoljeća. Od nje se i danas živi. Ona je jedini živi svjedok čvrste i duge veze između ljudi i Plive.

Evropski prvak

A Želja je Željko Prpić. Rođeni Pljevanin, fly fishing majstor i evropski prvak iz 2010. Kaže da je gornji tok Plive zaštićeni fly fishing revir i da se u vodi kriju autohtone vrste ribe, lipljen i pastrmka. Bio je i takmičio se na mnogim evropskim, čak i američkim rijekama, i tvrdi da je rijetkost naići na tako čistu i tako bogatu vodu kakva je Pliva.

Riba koja se nalazi u Plivi je autohtona, nije ubačena, nije iz bazena, priča Željko, već joj je ovo prirodno stanište, od začeća do formiranja.

Od ovoga bi Slovenci napravili El Dorado, ovo bi bila dolina zlata. Da je u njihovim rukama ili u Švicarskoj. Čovječe, mi se moramo na nekoga ugledati, ne trebamo biti pametni, odemo kod njih i samo prepišemo što su ljudi uradili i ovdje pretvorimo u realnost.“

Željko Prpić (Almir Kljuno / doku.ba)

Željko je navikao na Plivu. Kaže da su svi navikli na nju. Ona se u njihovim životima podrazumijeva. Koliko god da si umoran, priča, kad dođeš na rijeku i gledaš njenu bistrinu, odmorit ćeš se. Ona brige odnese.

„Ona to mora uraditi, mora učiniti da se tako osjećaš. A kad bi samo na jedan trenutak stala, tek bismo tada shvatili koliko je vrijedna.“

Rijeka je bistra. Vidiš ribe kako love baje u travi, a trava pleše u vodi. Uz obalu su livade, a prema horizontu visoka brda i ta se brda zrcale na vodi. Na vodi se ogleda i traktor što balira sijeno na njivi u podnožju brda.

I onda, visoki betonski zid umjesto prirodne obale, a s druge strane zida privatna kuća.

Obalu sve češće narušavaju privatnici, objašnjava Željko, i to je problem s kojim ne možemo da se nosimo.

„Riječni pojas od deset metara se ne poštuje. I kad to prijaviš inspekciji, ti ljudi se brane pričom o poplavama, tvrde da se time štite od riječnih bujica. A kad neko ovdje spomene poplave, odmah se svi prepadnu. Kod nas se taj zakon primjenjuje kome kako treba. To je začarani krug, možda taj krug tjera ljude odavde, za nekoga ima pravde, za nekoga nema.“

Željko kaže da je vodostaj nizak za ovo doba godine i da je obično tako nizak tek u drugoj polovini augusta i septembru.

„Vodostaj je bio još manji prije posljednje kiše. Dolazi do nekih promjena. Da li su to trenutne promjene, sezonske, ne znam. Moramo da sačekamo neki period, da pratimo, da vidimo šta je.“

Slovenac na Plivi

Tomaž Modic je iz Ljubljane. Radi u Zavodu za ribištvo Slovenije. Cijeli radni vijek se bavi istraživanjem morskih i slatkovodnih riba. Na Plivu dolazi radi fly fishinga. Kaže da deset godina redovno pohodi ove krajeve. Tragom priča o za ribolov atraktivnim rijekama, putovao je na razne strane svijeta. No, na Plivu se vraća jer ono što tu ima drugdje nije našao. A našao je mir.

Tomaž Modic (Almir Kljuno / doku.ba)

Ovdje je priroda u svojoj apsolutnoj punini, priča Tomaž, i ovdje nalazim insekte, mušice, koje nisam vidio preko deset godina.

„Voda je hladna i s dosta kisika, čista je, vidi se na insektima. Ima ribe, zdrava je. Ovdje viđam vrste kojih kod nas više nema i bitno je da se to očuva. Možda narod ne shvata da je to dosta vrijedno i kad dođe do nekih elektrana i jačih utjecaja na vodu, ovo se može brzo promijeniti.“

U Sloveniji je praksa izgradnje malih hidroelektrana živa i mnoge rijeke su pregrađene. Tomaž kaže da je to umnogome utjecalo na ekologiju rijeka.

„Mislim da je korist od takvih objekata koncentrirana na jednu malu šačicu ljudi, a štetu trpi većina. Ta većina se treba organizirati i stati u odbranu rijeke. To je način.“

Ljudi koji žele ovo, divlju prirodu, kaže, oni će ionako dolaziti i svi eksperimenti na vodi, koji nisu u skladu s prirodom, na kraju se ne isplate.

Nije ti dosta koliko god da boraviš uz Plivu. Ona je ovdje više od rijeke i ljudima koji su odrastali je svojevrsno božanstvo. Veza između ovih ljudi i rijeke je puna poštovanja, i svako narušavanje tog sklada je ravno svetogrđu.

Kao jedan od bogatijih izvora pitke vode u Evropi, Plivu smo obavezni zaštititi, barem njen gornji tok. Onako kako su odnedavno zaštićeni izvori njene sestre Sane. Ako je ne zaštitimo, njeno bi korito, kad više ne bude ljudi koji su rasli uz nju, mogli pregraditi i preusmjeriti u cijevi i turbine. Tek tada bismo svi shvatili koliko je vrijedilo ono što smo imali.

(Priča iz autorskog serijala “Zelene milje: Reportaže i video priče o stanju i perspektivama ekološke svijesti u BiH“, nastala je uz podršku Fonda otvoreno društvo BiH.)

Izvor: Al Jazeera

Pregled vijesti, tema, mišljenja, blogova sa Balkana i iz svijeta u samo jednom kliku
Pročitajte sada