Neočekivano prijateljstvo: Kopači grobova iz Buče

Piše: Nils Adler

Vlad Minčenko, čvrsto građen, direktan 44-godišnji tattoo umjetnik koji je postao kopač grobova, zna ponešto o bivanju pod pritiskom.

Dok kopa suhu, prašnjavu zemlju uz blagu svjetlost sutona, priča o nasilnim ispitivanjima, teškom granatiranju i razaranju koje je preživio tokom više od mjesec boravka pod ruskom okupacijom.

U takvim situacijama, koje karakterizira visoki pritisak, “važno je imati uz sebe ljude kojima vjerujete“, kaže Minčenko dok se naginje prema Sergeju Matuku, visokom, grubom 43-godišnjem penzioniranom nogometašu, i Artemu Mihajlovu, tihom 44-godišnjem bivšem pizza majstoru i honorarnom građevinskom radniku, koji su obojica sada dobrovoljci kopači grobova.

Jeziva tišina ispunjava zrak

Dvojica muškaraca zahvataju zemlju u ujednačnom ritmu, savršeno usklađeni dok pune pažljivo iskopan grob. To je fizički zahtjevan posao, ali oni jedva da se uopće znoje.

Kraj je maja i ovaj trio popravlja stari grob na groblju u Buči, gradu 25 kilometara sjeverozapadno od Kijeva, koji je oštećen granatiranjem tokom višesedmične okupacije predjela koji okružuju ukrajinski glavni grad nakon što je Rusija pokrenula sveobuhvatnu invaziju na Ukrajinu 24. februara.

Postojeći željezni križ je uništen i nekoliko slojeva tla je pomjereno.

Matuk, koji je šef grupe, s poštovanjem obilazi oko groba kako bi se uvjerio da popravke teku po planu.

Poravnava tlo, a potom uzima lopatu i nastavlja raditi.

Blagi udarci lopata o suhu zemlju ispunjava groblje, koje je okruženo pojasom raskošne zelene šume.

Dok kopači grobova nakratko pauziraju, jeziva tišina ispunjava zrak, da bi je prekinulo graktanje vrane koja je sletjela na jedan od nadgrobnih spomenika.

‘Neko je i ovo morao raditi…’

Groblje je prazno, izuzev dva starija ožalošćena, koji stoje nad grobom u daljini.

Matuk zabija lopatu u tlo i naslanja se na nju dok pali cigaretu.

Muškarci potom počinju zezati jedan drugog, ali ispod zaigranog hvalisanja leži nivo familijarnosti i povjerenja koji se obično viđa među prijateljima.

Trojica muškaraca su se srela prije svega nekoliko mjeseci, jednog jutra početkom maja, kada su požurili da ugase niz požara uzrkovanih ruskim trupama kada su ponovo ušle u Buču, nakon što su ih istjerali na samom početku rata.

Matuk stavlja ruku na dršku lopate dok se prisjeća haotičnih prizora s mnogim autima u plamenu blizu Gradske vijećnice.

“Vidio sam dim i otrčao tamo; svako ima svoju dužnost, neko je i ovo morao raditi, pa smo to bili mi“, kaže on.

Minčenko, koji ima veliku tetovažu raspeća na jednoj od podlaktica, ne može tačno odrediti trenutak kada su se ova trojica muškaraca upoznala, jer su se borili da kontroliraju pakao koji je prijetio da se proširi na obližnje zgrade i uništi veći dio njegovog voljenog grada.

Rusi ga oteli i stavili mu vreću preko glave

Međutim, sjeća se da je uskočio u Matukov auto i da su se vozili okolo pokušavajući prikupiti bilo koju tečnost do koje su mogli doći, uključujući boce “Coca-cole” iz lokalnih radnji.

Požari su na kraju ugašeni, ali ruski vojnici su bili posvuda i opasnost je i dalje bila prisutna.

Ova trojica muškaraca su vidjeli jedan u drugom sposobnost da ostanu mirni i podrže jedan drugog u kritičnoj situaciji, pa su se složili da se nađu na istoj lokaciji dva dana kanije, kada će razgovarati o tome kako mogu biti od koristi tokom okupacije njihovog grada.

Matuk priča da su ga, dok se pokušavao odvesti kući, ruski vojnici oteli, stavivši mu vreću preko glave i svezavši mu ruke ljepljivom trakom, nakon čega su ga odveli na nepoznatu lokaciju.

Nakon što se uspio osloboditi, vojnici su postali agresivniji i svezali su mu cijelo tijelo za stolicu, pa je izgledao “kao mumija“.

Matuk kaže da su ga ispitivali otprilike 24 sata o potencijalnim vezama s vojskom prije nego što su mu smrskali telefon i pustili ga.

U potrazi za ‘nacionalističkim’ simbolima

To je iskustvo kroz koje je Minčenko doživio nekoliko dana ranije, kada je desetak ruskih vojnika upalo u kuću njegovog prijatelja u kojoj je odsjeo, naredivši mu da skine odjeću i klekne na koljena.

Njegov prijatelj je bio pripadnik ukrajinskih vojnih snaga i ostavio je ključeve kod Minčenka kada je otišao da se bori tokom prvih dana rata.

“Nisu pokucali na vrata; samo su ih razbili. Mora da su imali spiskove adresa vojnika“, kaže on.

Vojnici su pretraživali njegove višestruke tetovaže, u potrazi za “nacionalističkim“ simbolima, dodaje.

Prisjeća se da su ga udarali dok su ga ispitivali i da je jedan od njih, za kojeg Minčenko kaže da je Čečen, bio posebno agresivan i rekao ostalima da ga ubiju.

Međutim, drugi vojnik, za kojeg je Minčenko rekao da je “mnogo mirniji“, pronašao je dokumente koji pokazuju da stan ne pripada njemu i uvjerio je ostale da ga ostave na miru.

Ali, kaže Matuk s nestašnim osmijehom, vojnicima je nešto promaklo.

Samo nekoliko dana nakon što je Rusija napala Ukrajinu 24. februara, kaže da je Minčenko obavijestio lokalne vlasti o položaju dugačke kolone ruskih vozila u blizini njegove kuće, koju je ukrajinska vojska kasnije uništila.

‘Evo lopate, sad idi kopaj grob’

Matuk je radio nekoliko neobičnih poslova od kako se povukao iz nogometa u tridesetim godinama i bio je zaposlen kao kopač grobova šest mjeseci prije nego što su ruske snage ušle u regije oko Kijeva.

Sada, s povećanim opterećenjem, trebali su mu ljudi s psihičkom i fizičkom upornošću da preuzmu takav zadatak.

Dakle, kada su se muškarci ponovo sreli, Matuk je upitao žele li mu se Mihajlov i Minčenko pridružiti u prikupljanju leševa koja su ležala na ulicama Buče i da pomognu u njihovom sahrani.

Minčenko kaže da su on i Mihajlov shvatili da je to “posao se koji treba uraditi“, pa su pristali.

Međutim, bez prethodnog iskustva, pogrešno su pretpostavili da će im Matuk pokazati osnove.

Minčenko se nasmijao dok se priseća šta im je Matuk rekao prvog dana: “Evo lopate, sad idi kopaj grob.“

Minčenko se prisjeća kako je zvuk granatiranja ispunio zrak dok su radili.

Između porasta adrenalina i bijesa koji je osjećao, kaže da je jedva registrirao težinu mrtvih ljudi koje je nosio.

Spaljena žena koja je imala oko 150 kilograma

“Svi viču, bombe padaju; ne osjećate čak ni svoje tijelo“, objašnjava on.

Mnoga tijela su bila u užasnom stanju, a on priznaje da su često povraćali od smrada.

Prisjeća se svoje najteže sahrane.

“Bila je to žena koja je imala oko 150 kilograma i pronađena je u svom dvorištu; bila je gola, a tijelo joj je bilo potpuno izgorjelo; miris je bio veoma jak“, kaže on.

Mihajlov se prisjeća tijela s ranama od metaka, “bez ruku“ i nekih koja su bila “tučena tvrdim predmetom“.

Nakratko zašuti, prije nego odmahne glavom i vrati se poslu.

Trojica muškaraca radila su od jutra do mraka za vrijeme okupacije.

Kažu da bi ih ruske trupe puštale da putuju do groblja i nazad, ali kada bi borbe bile previše intenzivne da bi došli do groblja, ponekad bi pribjegavali zakopavanju tijela u masovnu grobnicu u vrtu pored Crkve Svetog Andreja sa zlatnom kupolom u centru Buče.

Više od 10 masovnih grobnica sa 1.000 tijela

Ruske snage su se od tada povukle iz tog područja i zvuk artiljerijske vatre zamijenjen je zvucima prirode, ali njihovi dani su još dugi.

Uvijek rade u timu, s lakoćom prolaze jedni pored drugih i pokazuju izuzetnu efikasnost u poslu.

Trojica muškaraca također isto izgledaju – u zelenim ukrajinskim vojnim majicama, koje je proslavio predsjednik zemlje Volodimir Zelenski tokom brojnih televizijskih obraćanja.

Oni su jedini kopači grobova koji su dodijeljeni groblju u Buči i dok sunce počinje zalaziti oni su sami.

Matuk objašnjava da je za vrijeme okupacije zabilježio više od 200 ukopa u dnevnik koji su, kako kaže, preuzele ruske trupe kada su se povukle iz tog područja krajem marta.

Više od 10 masovnih grobnica i više od 1.000 tijela otkriveno je u kijevskoj regiji od početka rata.

Nakon ruskog povlačenja, dobrovoljci kopači grobova poput Minčenka i Mihajlova također su dobili zadatak da ekshumiraju tijela kako bi ih kijevska policija i međunarodni forenzički timovi mogli ispitati zbog potencijalnih ratnih zločina.

‘Sumnjam da će život ponovo biti isti’

Dvojica muškaraca su dovršili popravljeni grob, tapšući vrhovima svojih lopata po površini zemlje.

Mihajlov podiže kitnjasti križ u zrak prije nego što zabije šiljatu podlogu u svježe iskopano tlo.

U osam uvečer završavaju smjenu.

Minčenko odlazi do starog saniteta, koji su pretvorili u improvizirana mrtvačka kola.

Posegne u vozilo i izvuče tri piva, vrhom lopate skine čepove od flaša i dva od njih preda kolegama.

Zatim izvlači ukrašenu ploču i kutiju s alatima prije nego što sjedne za mali stol na ograđenom zemljištu okruženom nizovima nadgrobnih spomenika.

Svoje vještine tetoviranja koristi dok ugravira ime pokojnika na ploči.

Kaže da će se na kraju vratiti staroj profesiji, ali sliježući ramenima, priznaje da “sumnja da će život ponovo biti isti“.

‘Obojica su mi sada kao braća’

Matuk i Mihajlov s poštovanjem kruže oko popravljenog groba, pazeći da je sve uredno prije nego što otpiju gutljaj hladnog piva.

Minčenko vjeruje da je njihovo zajedničko iskustvo na groblju stvorilo snažnu lojalnost među trojicom muškaraca.

“Ovaj posao nas povezuje; ako neko od nas nazove i nešto zatraži, mi ne postavljamo pitanja. Mi to jednostavno radimo“, kaže on.

Mihajlov kaže da im je zajednički rad omogućio da ubrzaju mnoge faze neophodne za izgradnju dugotrajnog prijateljstva.

“Rekao bih da su mi obojica sada kao braća.”