Srebrenica dan poslije: Političari ostavljaju lažnu nadu

Srebrenica je kolateralna šteta; omladina nam odlazi, odlaze i stari… Srebrenici se crno piše, kaže novinar Marinko Sekulić.

U Srebrenici je do 1991. godine živjelo oko 36.000 stanovnika, a sada je taj broj spao na tek nešto više od 13.000 (Pixsell)

Admir Halilović je imao 11 godina kada je napustio Srebrenicu 1995. godine, zajedno sa hiljadama drugih izbjeglica, ostavljajući iza sebe srušen grad i tijela ubijenih na ulicama. Danas živi oko 30-ak kilometara od Sarajeva.

Halilović je u ponedjeljak, na 27. godišnjicu srebreničkog genocida ponovo bio u Potočarima, gdje je ukopao posmrtne ostatke amidže, uz kosti drugih članova porodice. Njegove misli su često razapete između trenutne adrese u Visokom i Srebrenice, ali za sada ne vidi ni najmanji izgled da se vrati u Srebrenicu.

„U Visokom sam osigurao egzistenciju za porodicu i sebe; u Srebrenici ne bih imao dovoljno dobar posao, a moja djeca bi morala ići nekoliko kilometara do prve škole“, rekao je Halilović Al Jazeeri.

„Znam mnogo ljudi koji bi se vratili u Srebrenicu, u svoje prijeratne domove – moj otac među prvima – ali ljudi ne mogu živjeti samo od želje, potrebni su barem minimalni uslovi za pristojan život, na prvom mjestu fabrike sa dobrim radnim mjestima“.

Mezarovi u mjestu Potočari gdje su ukopane žrtve srebreničkog genocida iz jula 1995. godine (Reuters)

Kao najveće stratište na tlu Evrope nakon Drugog svjetskog rata, gdje je policija i vojska bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska u nekoliko dana jula 1995. godine ubila više od 8.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka, Srebrenica je jedna od ključnih tačka prijepora srpskih i bošnjačkih političara.

I 27 godina nakon zločina srpski političari odbijaju prihvatiti presude Međunarodnog tribunala, koji je zbog genocida u Srebrenici osudio najviše vojno i političko rukovodstvo tog entiteta.

S druge strane, iako još ne postoji sudske presude, medijski izvještaji ukazuju na netransparentane utroške doniranih sredstava za bošnjačke povratnike. O toj temi rijetki govore otvoreno, iz pijeteta prema žrtvama. Među posljednjim slučajevima je tužba zbog sumnje na zloupotrebu donacija za obnovu kuća u Srebrenici iz projekta koji je finansirala Saudijska Arabija, vrijedan oko million eura.

Velike riječi, malo djela

Iz Memorijalnog centra u Potočarima domaći i strani političari svake godine šalju velika obećanja i poruke nada: Srebrenica je sramota demokratskog svijeta, koji se mora iskupiti za grijeh.

Nizozemska ministrica odbrane Kasja Ollongren na komemoraciji u ponedjeljak jasno je uputila izvinjenje, jer nizozemski vojnici iz UN-ove mirovne misije nisu zaštitili Bošnjake u srebreničkoj enklavi od srpske vojske, iako su imali obavezu to uraditi.

Za Bakira Izetbegovića, čelnika vladajuće Stranke demokratske akcije (SDA), ohrabrenje za Srebreničane treba biti to što „na putu do Srebrenice nema više inat objekta”. Izetbegović je mislio na srušenu nelegalno sagrađenu crkvu u Konjević Polju u dvorištu Fate Orlović. “Stvari se polako riješavaju i mijenjaju u pozitivnom smislu”, rekao je Izetbegović.

Šefik Džaferović, član državnog predsjedništva Bosne i Hercegovine na istoj komemoraciji govorio je o obavezi da „uradimo sve što je potrebno za nove generacije u Srebrenici“.

„Borba protiv genocidne namjere bit će uspješna samo ako mladi ljudi odluče ostati i živjeti ovdje”.

Ali, prate li konkretna djela velike riječi političara upućivane uglavnom svake godine baš 11. jula?

U tom gradiću na istoku Bosne do 1991. živjelo je oko 36.000 stanovnika, prema popisu iz 2013. godine živi ih nešto više od 13.000. Prema etničkom sastavu, nešto više od 7.000 su Bošnjaci, dok se oko 6.000 Srebreničana izjašnjavaju kao Srbi. Preostali Srebreničani uglavnom žive od rodbine iz dijaspore, pomoći vladinih i nevladnih organizacija, dok manji broj njih radi u rijetkim privatnim firmama ili u javnoj administraciji. Početkom godine u Srebrenici je zatvorena fabrika za preradu kompira, što je bio težak udarac za oko 80 radnika.

Žena povratnica pored njene kuće u Srebrenici (Reuters)

Marinko Sekulić, novinar iz Srebrenice kaže da velike riječi koje upućuju političari svakog 11. jula ne prate konkretna djela. Srebrenica ne dobiva pomoć koja joj se obećava, dok sami političari vrlo često više otežavaju nego što pomažu život u tom gradu.

„Ljudi [svih etničkih pripadnosti] ovdje normalno komuniciraju, zaokupljeni svojim svakodnevnim problemima. Onda dođu političari i svojim izjavama poremete te odnose. To je licemjerno od njih“, rekao je Sekulić.

“Bošnjački političari plaću zbog Srebrenice kada im to treba, a srpski političari bi najradije da Srebrenica ne postoji”.

„Srebrenica je kolateralna šteta; omladina nam odlazi, odlaze i stari… Srebrenici se crno piše“, rekao je Sekulić.

Izvor: Al Jazeera