Pad Srebrenice – procjene vojne situacije i analize američkih obavještajaca (V)

*Informacije, koje možete naći u ovom feljtonu, isključivo su procjene vojne situacije i analize koje su radili američki civilni i vojni obavještajci (‘Balkan Battlegrounds: The military history of the Yugoslav Conflict, 1990-1995’; Central Intelligence Agency, Office of Russian and European Analysis).

Pad enklave

Bila je to teška zora 11. jula 1995. godine. Iščekivanje. Nizozemski mirovnjaci su mislili da će do zračnih napada NATO-a doći u 6:00 ujutro.

„Situacija je ovog jutra neobična … Jutros nije bilo uobičajene kiše granata koje su obilježavala naša jutra. Jezivo je mirno i tiho. Na to gledamo kao na pozitivnu promjenu do koje je, bez ikakve sumnje, došlo nakon NATO-vog ultimatuma“, zabilježeno je u bataljunskom dnevniku. Čak su i Muslimani, tradicionalno skeptični glede UN-ovih obećanja, počeli vjerovati da će ih spasiti zračni napadi.

U Tuzli i u Srebrenici UN-ovi ljudi su bili uvjereni da će se uskoro čuti eksplozije. Nakon što se magla podigla u 8:00 ujutro Nizozemci su još jednom službeno zatražili zračnu potporu. Zapovjednik bosanske vojske, Bećirović, odbacujući savjete nekih suradnika, naređuje da nitko od pripadnika mirovnih snaga ne smije ozlijeđen, ne smije im se prijetiti ili ih uzeti kao taoce, da se oružje ne treba uzimati iz UN-ovog skladišta te da njegova 28. divizija ne treba koristiti topničku vatru zbog strahovanja da bi to moglo podrivati status sigurnosne zone za enklavu.

I Karremans i Bećirović su bili potpuno u krivu o NATO-vim zračnim napadima. Aviona nije bilo na vidiku, a nijedan jedini napad nije bio odobren. UNPROFOR-ovo zapovjedništvo nije vjerovalo da je nizozemski bataljun bio u situaciji u koja ispunjava rigidne kriterije o samoobrani, zato što nijedna od UN pozicija u enklavi nije bila napadnuta tog jutra. General Janvier je tako prepustio srpskim vojnicima i generalu Mladiću odluku o životu i smrti i za civile, i za mirovnjake, i za bosanske vojnike. To je bila jedna od najsramotnijih odluka svjetske organizacije od njenog postojanja. Ujedinjeni narodi su izdali vlastite vojnike i civile u istočnoj Bosni.

Nakon još jednog sata čekanja zamjenik potpukovnika Karremansa je upitao što se dogodilo? Razgovarajući, preko radio veze, sa zapovjednikom zračnih operacija u Tuzli, jednim pakistanskim pukovnikom, Nizozemci su saznali da je njihov zahtjev za zračnom potporom bio odbijen zato što je poslan u pogrešnoj formi. Nizozemci su zatražili zračni napad, a ne blisku zračnu potporu (CAS). Prije nego se njihov zahtjev mogao ponovno razmatrati trebalo je napraviti novi popis eventualnih ciljeva. Tako je birokracija Ujedinjenih naroda postala suučesnik u budućem genocidu.

UN-ov ultimatum nije imao učinka

Oko 9:30 sati uočeno je da su srpski vojnici napredovali za još jedan kilometar čime je postalo jasno da UN-ov ultimatum nije imao nikakvog učinka. Nizozemci su u 9:45 poslali novi zahtjev u traženoj formi, što su ponovili još dva puta sve dok UN zapovjedništvo u Sarajevu nije postavilo primjedbu na popis ciljeva, koji je priložen uz zahtjev. Tako je birokracija još jednom imala presudan utjecaj na situaciju na terenu.

Za to su vrijeme borbeni zrakoplovi NATO-a bili u zraku i to od 6:00 ujutro. Sada su se morali vratiti u bazu kako bi nasuli gorivo. Bila su potrebna još dva dodatna sata prije nego su napunjeni gorivom bili spremni za novo uzlijetanje. Napokon je i „korektni“ zahtjev nizozemskih mirovnjaka iz Srebrenice stigao na stol generala Janviera koji i tada nije bio spreman odobriti zračne napade, dijelom zbog toga što je izvještaj, po njegovom mišljenju, bio nepotpun i što on nije bio uvjeren da se Srebrenica nalazi u bliskoj opasnosti ili da su Srbi čak namjeravali zauzeti grad.

U vrijeme kada je Janvier imao na stolu zahtjev za zračne udare, Srbi počeli napadati nekoliko UN-ovih promatračkih postaja koristeći topništvo, minobacače i teške mitraljeze. Kada je dobio tu informaciju, general Janvier je opet gubio vrijeme konsultirajući se s posebnim izaslanikom Yakushijem Akashijem. Konačno, negdje oko podneva njih su dvojica potpisali naredbu nakon čega je NATO-vim avionima, stacioniranim u Italiji, trebalo skoro dva sata da dođu do Bosne.

Međutim, bosanski vojni civilni lideri u Srebrenici su do tada zaključili da pomoć nikada neće doći. Zapovjednik Bećirović koji nije imao plan, nije imao dovoljno boraca, nije imao odgovarajuće oružje … zatražio je instrukcije od zapovjedništva Armije BiH u Tuzli, ali Drugi korpus Armije BiH nije bio u poziciji pomoći Bećiroviću, jer je i sam bio istrošen u neuspjelom pokušaju probijanja opsade oko Sarajeva. Drugi korpus nije bio sposoban dopremiti oružje i opremu za Srebreničane ni prethodnih godina, a kamoli sada. Čak nisu bili u stanju dati Bećiroviću smjernice što da čini. Ta siva realnost je imala poguban utjecaj na borce u Srebrenici, a preživjeli su godinama optuživali političko i vojno Sarajevo uz razne konspiracije i navodne tajne sporazume. Obrana Srebrenice je postala konfuzna, a na hiljade izbjeglica se okupilo u središtu grada. Mirovnjaci su nastojali biti između njih i srpskih napadača. Uskoro je 25.000 izbjeglica opkolilo UN-ovu lokaciju u Potočarima.

Mladić imao plan o etničkom čišćenju i genocidu

Za to vrijeme, iznad Jadranskog mora, 18 zrakoplova NATO-a se pripremalo za let u Srebrenicu. Treba znati da je obaranje američkog aviona F-16, kojeg su 2. juna oborile srpske protuzračne snage, dovelo do uvođenja strožijih pravila za borbene operacije iznad Bosne. Tako se moralo osigurati potpora dva EF-111 obrambena aviona, dva EA-6B aviona s elektronskom opremom, pratnja za borbene mlažnjake, dva AWACS radar zrakoplova, zračno zapovjedništvo, kontrola letenja i dva aviona cisterne. Ovaj karavan na nebu trebao je pružiti veću sigurnost za borbene mlažnjake u neprijateljskom srpskom okruženju, a koji imaju ciljeve na zemlji. To zapravo znači da je samo šest od 18 zrakoplova, bilo u mogućnosti pogoditi srpske ciljeve na zemlji.

Uglavnom, borbeni zrakoplovi NATO-a pojavili su se na nebu iznad Srebrenice oko 14:30. Srpski vojnici iz Prve zvorničke brigade, Vukovi s Drine, 10. sabotažne jedinice, Druge romanijske brigade te Prve biračke brigade već su ušli u južni dio grada. Dva F-16 aviona Kraljevskog nizozemskog zrakoplovstva nisko su letjela radi napada na dva vozila srpske vojske na cesti južno od Srebrenice. Pilotkinja prvog aviona ispustila je bombu na jedan tenk. Nekoliko minuta kasnije drugi nizozemski zrakoplov je također ispustio bombu na istoj cesti. I to je bilo sve?!

Punih pet dana nakon prvog zahtjeva nizozemskog bataljuna UN-ovih mirovnih snaga u Srebrenici za izvođenje zračnih napada na srpske položaje i teško naoružanje bačene su dvije bombe i avioni su otišli? Za to su vrijeme dva američka F-16 aviona tražili srpsko topništvo na sjeverozapadu enklave, ali nisu ih pronašli. Odletjeli su nakon što je jedan srpski vojnik s raketom lansiranom s ramena gađao te letjelice. Promašio je, ali američki piloti su napustili područje Srebrenice. Teško je procijeniti koliku su štetu nanijeli NATO-vi napadi. Prva je bomba vjerojatno oštetila jedan srpski tenk, a druga je vjerojatno oštetila nekoliko kamiona na cesti prema Srebrenici. Praktični su rezultati bili mizerni, čista nula!

Nakon prvog, neuspjelog, zračnog napada zapovjednici UNPROFOR-a morali su odlučiti hoće li izvesti drugu, veću operaciju. Srpska strana je, preko radio veze sa nizozemskim bataljunom u Srebrenici, poručila da, ako se zračni napadi odmah ne obustave, da će svih 30 zarobljenih vojnika iz mirovnih snaga, biti ubijeno. Srpski su topovi, također, naciljali zgradu UN-ova zapovjedništva oko kojeg je bilo na tisuće bosanskih izbjeglica. Ukoliko dođe do novog zračnog napada, vojska bosanskih Srba je zaprijetila da će mitraljezima pobiti mirovnjake i civile. NATO-vi avioni su se vratili u bazu u Italiji.

Sat nakon toga srpska vojska, između 1.000 i 1.500 vojnika, ušli su u Srebrenicu sa sjevera odakle su okupirali cijeli grad. Oko 16:00 sati tog dana UN-ov eksperiment o sigurnosnim enklavama doživio je potpuni poraz. General Mladić je već imao plan o etničkom čišćenju i genocidu.

Zaklana svinja

Nakon neuspješnog zračnog odvraćanja UN-a i okupacije Srebrenice od strane srpskih snaga, tamošnji zapovjednik UN-a morao je pregovarati s Ratkom Mladićem. Navečer 11. jula, potpukovnik Karremans primio je naređenja iz stožera UN-a da pregovara s bosanskim Srbima.

Trebao je pregovarati o prekidu vatre s vojskom RS-a, nije smio predati ništa od oružja ili opreme, trebao je zaštititi civilno stanovništvo najbolje što može, pružiti medicinsku skrb za otprilike 25.000 izbjeglica koje su okružile UN-ovo zapovjedništvo te braniti svoj bataljun od napada svim raspoloživim sredstvima.

Bio je šokantan nagovještaj noćne more koja se dogodila oko 20:00 sati 11. jula kada je general Mladić pozvao potpukovnika Karremansa. Na podu sobe ležala je živa, zavezana svinja.

Srpski general ponudio je Karremansu čašu šljivovice – koju je nizozemski zapovjednik jedva mogao odbiti. I dok su njih dvojica podizali svoje čaše u zdravici za fotografiranje, Mladić je naredio srpskom vojniku da zakolje svinju ispred njih.

Kada je vojnik prerezao svinjski grkljan i kada se krv počela slivati na pod, Mladić je pogledao Karremansa i rekao: “Ovo je ono što mi radimo našim neprijateljima”.