Pad Srebrenice – procjene vojne situacije i analize američkih obavještajaca (IV)

*Informacije, koje možete naći u ovom feljtonu, isključivo su procjene vojne situacije i analize koje su radili američki civilni i vojni obavještajci (‘Balkan Battlegrounds: The military history of the Yugoslav Conflict, 1990-1995’; Central Intelligence Agency, Office of Russian and European Analysis).

Nedjelja, 9. juli 1995.

UNPROFOR više nije imao potpuni pregled situacije i promatrači nisu uopće znali što se dalje događa na terenu. Zato je Karremans odlučio poslati pripadnike snaga za brzu reakciju, na čelu s kapetanom Groenom, na dvije pozicije južno od Srebrenice, kako bi uvidjeli situaciji i vratili se u bazu. U međuvremenu su bosanski Srbi obnovili napade. Ovoga su puta opkolili promatračku postaju Sierra, posljednju od tri na južnom dijelu enklave. U devet sati ujutro nemoćni Nizozemci iz Sierre predali su se Srbima. Onda je zauzeta i postaja nazvana Kilo, zapadno od južnog dijela enklave. Mirovnjaci su zarobljeni i odvedeni u Miliće. Nakon što je postaja Kilo pala u srpske ruke, zapovjednik postaje Delta je, oko 19 sati, napustio poziciju prije nego su Srbi mogli zarobiti njegove ljude. Preko noći su ih zadržali bosanski vojnici, a pušteni su rano ujutro da nastave prema Srebrenici. Srbi su sada držali pet promatračkih postaja južno od rijeke Jadar.

Ujutro, 9. jula srpske snage su se počele napade na sjevernom dijelu enklave. Sredinom dana došli su do sela Pušmilići na pola puta između startne pozicije tog jutra i grada Srebrenice. Nakon niza bitki uzduž ceste Srbi su do rane večeri došli na dva kilometra do Srebrenice. U međuvremenu su srpske snage zarobile posadu još jednog nizozemskog oklopnog vozila. Ovoga puta riječ je bila o snagama za brzu reakciju. U tom su trenutku nizozemski zapovjednici iz Dutchbata postali uvjereni u ozbiljnost situacije. Nije ni čudo jer su srpske snage već stigle bile kod sela Bibići, što znači na kilometar udaljenosti od južnog dijela Srebrenice.

Branitelja nije bilo. Prijavljeno je da je „jedan tenk praćen s 50 srpskih vojnika napredovao na sjeveru“. Bili su bliže gradu nego što je itko iz mirovnih snaga toga bio svjestan. To je značilo da srpske snage napreduju na sjeveru, a ne zapadno prema rudniku boksita.

Istodobno je potpukovnik Karremans razgovarao s majorom Armije BiH, Ramizom Bečirovićem, koji je zapovijedao bosanskim snagama, kojem je ponudio da njegovi vojnici preuzmu oružje, koje je ranije bilo uskladišteno nakon što su ga branitelji predali Ujedinjenim narodima po sporazumu iz 1993. godine. Na Karremansovo iznenađenje major Bečirović je odbio tu ponudu uz objašnjenje da bi preuzimanje naoružanja dalo Srbima novi razlog da nastave s vojnim napredovanjem kao i da bi se time umanjili izgledi za eventualne zračne napade NATO-a, na koje bi pozvao UN, a što je Bečirović priželjkivao. S obzirom na loše stanje oružja i vojnog oruđa koje je bilo uskladišteno, Bečirovićev stav je vjerojatno bio razumljiv. Bosanske snage ni tada ni kasnije nisu pokušale preuzeti to oružje iz UN-ovog skladišta.

Zbivanja od 9. jula znatno su promijenila situaciju pa se potpukovnik Karremans ponovno bavio opcijom zračnih napada. Čak su i stroga UN-ova pravila o korištenju zračne sile jasno dopuštala legitiman poziv na zračnu potporu nakon što su Srbi tokom dana neupitno i namjerno ciljali na UN-ove promatračke postaje gađajući ih topničkom i minobacačkom vatrom. Iako je Karremansov zapovjednik, general Nicolai, koji se nalazio u Sarajevu, ponudio da zrakoplovi NATO-a barem prelete enklavu, Karremans nije promijenio svoje mišljenje i nije želio pozvati na zračne napade.

On se, navodno, plašio da NATO-vi napadi ne bi mogli postići mnogo i da bi samo stvorili dodatne probleme: “Korištenje zračnih napada još uvijek nije izvedivo. Oni bi isprovocirali bosanske Srbe na takav način da bi i Srebrenica i promatračke postaje i naša baza bili njihovi ciljevi … sve dok srpsko oružje ne bi moglo biti eliminirano u jednom zračnom napadu“.

Dakle, prema Karremansu, zračni napadi NATO-a bi trebali biti tako veliki da zaustave i srpsko napredovanje uz jako topništvo u isto vrijeme. Da je samo srpska pješadija mogla biti zaustavljena, Srbi bi bombardirali grad ili nizozemsku bazu UN-ovih mirovnih snaga. Ili oboje. Da je srpsko topništvo uništeno oni bi lako mogli preći nekoliko kilometara i zauzeti grad. Korištenje takozvanih „pin-prick“ zračnih napada, poput onih oko Goražda i Sarajeva 1994. godine samo bi antagonizirali vojsku bosanskih Srba i ne bi imali veliki vojni značaj.

U potražnji za rješenjem general Nicolai, šef UNPROFOR-a u Sarajevu, udružio se s, također Nizozemcem, pukovnikom Harm De Jongeom, koji bio prvi čovjek UNPROFOR-a u Zagrebu. Njih su dvojica odlučila uspostaviti „blokirajuće pozicije“. Ukoliko blokirajuće pozicije budu funkcionirale, Srbi bi trebali zaustaviti svoje napredovanje. Ukoliko Srbi ne budu poštovali UN-ove prepreke na cestama to će uzrokovati jasno zadovoljavanje pokretanja zračnih snaga NATO-a.

Nakon što su dobili odobrenje za svoju ideju od generala Janviera, glavnog zapovjednika UN-ovih vojnih snaga te vodećeg UN-ovog civilnog dužnosnika, predstavnika glavnog tajnika Yasushi Akashia, Nicolai je poslao Karremansu novu zapovijed. On je trebao razmjestiti svoj mirovni bataljon na svim glavnim cestovnim pravcima koji su vodili do Srebrenice. U isto vrijeme kada je Dutchbat dobio nove zapovijedi u istočnoj Bosni, UN-ovo zapovjedništvo u Zagrebu dalo je ultimatum Srbima. Ultimatum su dali general Janvier i Akashi, a u njemu se od bosanskih Srba tražilo ne samo da zaustave napredovanje nego da se vrate na početne pozicije srebreničke enklave. Ukoliko odbiju, bit će izloženi zračnim napadima.

Onda se dogodilo nešto što je doprinijelo srebreničkoj tragediji. Nesporazum.

Slijedeći razgovore i dogovor, general Nicolai u Sarajevu i potpukovnik Karremans u Srebrenici imali su potpuno drugačije razumijevanje o tome što bi zračne snage NATO-a trebale učiniti idućeg dana. Iz bilo kojeg razloga Karremans je, i pored pisanog dokumenta koji mu je bio faksiran, vjerovao da je NATO bio spreman pokrenuti masovne zračne napade diljem enklave već slijedećeg jutra. Nakon što je Karremans prenio te informacije svojim časnicima pogrešno shvaćanje situacije preneseno je na cijeli bataljon. Karremans se čak sreo s muslimanskim liderima u Srebrenici oko ponoći informirajući ih da će NATO u zoru izvesti velike zračne napade. Ohrabreni građani Srebrenice otišli su na spavanje vjerujući da će NATO-vi borbeni avioni uskoro izvesti napade.

Od ključne je važnosti što su svi, osim Karremansa, odmah ocijenili da je fraza koja je korištena u pisanom ultimatumu glasila NATO Close Air Support (NATO bliska zračna potpora), bez spominjanja NATO airstrikes (NATO zračnih napada). Fraze pisane velikim slovima snažno su implicirale većini lidera UN-a i vojsci bosanskih Srba da će njihovi napadi biti pojedinačni potporni letovi za obranu nizozemskih trupa od prijetnji od specifičnih srpskih napada vatrenim oružjem ili tenkovima. Ograničena priroda mogućih zračnih napada bila je u potpunoj suprotnosti od velikih taktičkih napada iz zraka koje je Karremans podrazumijevao kao neophodne za ušutkivanje srpskog oružja oko Srebrenice. Na kraju je bilo vidljivo da su se bosanski Srbi našli pred prijetnjom zračne potpore, a ne zračnih napada.

Unatoč ideji o „blokiranim pozicijama“ i prijetnjom zračnom snagama, UN jednostavno nije bio spreman vojno se suprotstaviti Drinskom korpusu vojske bosanskih Srba. Nije bilo ni vremena niti dovoljno pripreme za uspostavu obrambenih pozicija. Ukoliko plava UN zastava ne uspije zaustaviti srpsko napredovanje nije bilo jasno što bi mirovnjaci uopće mogli učiniti. Mladićev šef obavještajne službe, general Zdravko Tolimir odbacivao je sva traženja UNPROFOR-a jednostavno demantirajući da su postojale bilo kakve srpske vojne snage u enklavi.

Ponedjeljak, 10. juli 1995.

U rano jutro 10. jula mirovne snage su postavile četiri cestovne blokade na kojima je bilo 50 vojnika uz četvoricu zračnih kontrolora koji su bili istrenirani da navode NATO-ve avione na neprijateljske ciljeve na zemlji. UNPROFOR je sada bio u vrlo delikatnom položaju pokušavajući obraniti civile u zaštićenoj zoni Srebrenica, ali da sve ne izgleda kao pomoć bosanskim vojnicima. Bila je to gotovo nemoguća zadaća, ali Nizozemci su pokušali istaći tu razliku što je više moguće. Zapovjednik raspoređenih snaga za brzu reakciju, kapetan Groen, eksplicitno je naredio da njegovi vojnici koji su blokirali ceste (blocking troops) ne otvaraju vatru na snage vojske bosanskih Srba sve dok ne budu izravno napadnuti od njih.

Oko 11 sati srpski tenk je otvorio vatru na jedno vozilo mirovnih snaga, a jedan je vojnik lakše ranjen. Nakon toga su napustili svoj položaj. Posada drugog vozila nije ni stigla do njega, još su spavali kada je srpski tenk T-55 stigao do vozila plavih kaciga. No, bosanski komandosi su oštetili srpski tenk ručnim bacačem. Za taj tenk i njegovu posadu ofenziva je bila gotova. Kapetan Mido Salihović, koji je predvodio napad, pozvao je pojačanje čime se pojavila nada da će branitelji odraditi ono što UNPROFOR nije bio u stanju.

No, ta bitka na Kozlju ukazala je još jednom na limite s kojima su bili suočeni bosanski vojnici. Bili su hrabri, imali su samo vatreno oružje, moment iznenađenja i nešto sreće. Gotovo 100 vojnika je uspjelo, ne samo zaustavili srpsko napredovanje, nego su ih natjerali na povlačenje, zajedno s dva tenka. Ali, kao i mnogo puta ranije, Srbi su bili u mogućnosti uzvratiti, jer su imali ogromnu prednost u teškom naoružanju. Gađali su Kozlje i Živkovo brdo, a bosanski vojnici nisu se satima mogli pomaći jer su bili pod ubitačnom topničkom paljbom. Imali su i dosta žrtava. Zapovjednik Ramiz Bečirović grozničavo je pokušavao naći pojačanje i poslati ga na jug enklave. Imao je nekih 3.000 boraca pod svojom komandom, ali vjerojatno je manje od trećine njih bilo naoružano. Oni su morali braniti 50 kilometara bojišnice. Sredinom popodneva 10. jula bosanska vojska je imala veliki broj ubijenih na brdu Kožljak. Od 100 branitelja ostalo je samo njih 10. Srbi su navalili s 1.600 vojnika i jednim tenkom. Branitelji ništa nisu mogli učiniti. To je razvoj događaja u 16 sati.

Oko 18 sati bosanski vojnici su se počeli povlačiti, a pripadnici UNPROFOR-a su se vratili u Srebrenicu gdje su im branitelji zaprijetili da će ih napasti ako se ne odupru Srbima. Mirovne snage su sada bile u sendviču – prijetili su im i napadači i branitelji. U 19 sati mirovne snage su poslale još jednu službenu peticiju za zračnu potporu. Prvi čovjek UNPROFOR-a u BiH, general Janvier je utrošio naredni sat vremena u konsultaciji o Karremansovom zahtjevu iz Srebrenice. Nakon brojnih kontakata s najvišim dužnosnicima nizozemske vlade, ministar obrane Voorhoeve je objavio da su spremni preuzeti rizik i dopustiti da NATO izvede zračni napad sa ciljem zaštite nizozemskog bataljona i enklave Srebrenica.

Na terenu je oko 20 sati zavladalo zatišje. Zbog čega su Srbi stali s granatiranjem? Uskoro je dobiven odgovor: srpska strana je postavila ultimatum i UNPROFOR-u i Armiji BiH u kojem su naveli da od sutra ujutro u šest sati nizozemski bataljon i građani Srebrenice imaju 48 sati da se evakuiraju i napuste enklavu. Vojska bosanskih Srba je jamčila siguran prolaz za sve koji budu poštovali ultimatum, ali nije rečeno što će biti s onima koji to ne učine.

U noći 10. jula potpukovnik Karremans je ponovno pozvao za izvođenje snažnog zračnog napada protiv bosanskih Srba. Ima je popis 38 pozicija gdje se nalazilo srpsko oružje koje je trebalo gađati iz aviona. Nizozemcu su vjerovali da će, ako se do sutradan ujutro Srbi nisu povukli, biti izloženi zračnim napadima NATO-a. Potpukovnik Karremans je otišao na spavanje uvjeren da će NATO ujutro početi veliku zračnu kampanju protiv srpskih tenkova i topništva koji su napadali i njegove vojnike i civile u Srebrenici.

Karremans je tragično pogriješio. Njegov nadređeni general Janvier je stavio veto na njegovo traženje za izvođenje zračnih akcija. Janvier je bio jasan: napadi će se izvesti jedino ako Srbi nastave napredovanje prema gradu. Smatrao je sveobuhvatne zračne napade suviše opasnim čime je odbacio mišljenja svih svojih suradnika. Nekoliko mjeseci ranije Janvier je, u privatnom razgovoru, izjavio da je enklava bila vojno neobranjiva te je 24. maja pozvao svoje nadređene da povuku mirovne snage iz tri istočne enklave. Janvier nije bio jedini koji je tako razmišljao tako da je bilo vidljivo da masovni zračni napadi NATO-a nikada nisu dolazili u obzir. Kako se čini, svi, osim potpukovika Karremansa i bosansko muslimanskog vodstva unutar enklave, trebali su znati da zračni napadi nisu bili u igri.