Bježeći od rata: Šta ukrajinska djeca nose sa sobom

Prema UNICEF-u, od 7,5 miliona djece u Ukrajini, dva miliona su prešla u susjedne zemlje kao izbjeglice, a 2,5 miliona ih je interno raseljeno.

Crtež koji je nacrtalo anonimno ukrajinsko dijete na kojem piše 'Volim Ukrajinu' [Omar Havana]

Piše: Omar Havana

Više od polovine ukrajinske djece sada je raseljeno.

Prema UNICEF-u, od 7,5 miliona djece u ovoj državi, dva miliona su prešla u susjedne zemlje kao izbjeglice, a 2,5 miliona ih je interno raseljeno.

Iza sebe su ostavili svoje domove, prijatelje, porodice, cijeli svoj život.

„Rat obustavlja djetinjstvo djeci; velika je promjena kada ostavite sve što vam je poznato i što volite i kada gledate kako se stvari zatvaraju i ruše“, kaže Ane Lemche, dječija psihologinja iz organizacije Save The Children, s kojom smo razgovarali preko videopoziva iz Danske.

„Djeca nekad pobjegnu s odjećom na leđima usred noći i izgubili su mnoge stvari koje su im bile normalan dio života“, kaže Lemce. „Dakle, kratkoročno, neka će djeca doživjeti anksioznost, stres i sigurno zbunjenost, neka od njih će izgubiti neka sjećanja, te sposobnost koncentracije i fokusa.“

„Znam da je u Ukrajini rat, ali nisam sigurna šta riječ rat znači“, kaže 11-godišnja Nastja koja je, zajedno s majkom i tetkom pobjegla iz rodnog grada na zapadu Ukrajine u susjednu Rumuniju, a zatim su nastavile dalje do Turske. „U Ternopolju je bilo sigurno, pripremile smo ruksak unaprijed u slučaju da trebamo brzo pobjeći. Jednog dana moja je porodica odlučila da je vrijeme za odlazak iz Ukrajine. Znam da ljude ubijaju“, kaže ona.

Iz UN-a kažu da 90 posto Ukrajinaca koji su pobjegli čine žene i djeca. Ukrajinska vlada ne dozvoljava većini muškaraca između 18 i 60 godina da napuste državu, jer su im potrebni da se bore u Ukrajini.

Deseci hiljada ljudi već su pobjegli u Rumuniju preko graničnog prelaza u Siret. Valerian, šestogodišnjak iz ukrajinske černjihivske regije, stigao je s majkom i prijateljima nakon trodnevnog putovanja. Na putu su za Njemačku.

„Volio bih biti vojnik kao moj djed“, dodaje on praveći pušku od LEGO kockica koje je pronašao dok je čekao nakon prelaska granice. „Volim se igrati LEGO kockicama i graditi stvari, nisam ponio igračke, pa sam veoma sretan što sam pronašao LEGO ovdje i što sam napravio ovu pušku.“

Valerian je proveo dva dana u podrumu stambene zgrade s porodicom nakon što je njihov dom bombardovan i komšijina kćerka ubijena. „U našem gradu je postojalo mjesto poput rafinerije, volio sam se tamo igrati, sada ne postoji, Rusi su ga bombardovali“, kaže on.

Sukob, nasilje i nesigurnost mogu imati velike psihološke efekte na djecu. Ukoliko ne dobiju prikladnu podršku, njihovo stanje potresenosti može potrajati i dugo po okončanju sukoba, kažu psiholozi.

Lemche kaže da su djeci koja su upravo pobjegla od rata potrebni veća struktura, mirno okruženje i ljubazni ljudi – sve će im to pomoći da budu uzemljeniji u svojim osjećajima.

„Također će im trebati nešto što mogu dotaknuti kao što su igračke ili nešto što mogu držati, jer će tako steći osjećaj da postoji nešto što mogu kontrolisati ili razumjeti“, dodaje ona.

Mnoge od porodica koje su pobjegle iz Ukrajine spakovale su samo najosnovnije stvari, neki od njih su zaboravili igračke i druge stvari koje pripadaju djeci. Ona djeca koja su uspjela pobjeći sa najdražim stvarima, grle ih kao da je čitav njihov život u toj omiljenoj igrački, knjizi ili predmetu. Taj predmet predstavlja ono što su tako mnogo voljeli i ostavili iza sebe. Oni koji nisu bili u stanju ponijeti nešto sa sobom, grle prvu igračku koju su im ponudili volonteri dočekavši ih po prelasku granice.

„Djeca koriste igračke i druge predmete za različite stvari kada bježe od rata“, kaže Lemche. „Jedan od načina na koji pomažu jeste da im daju osjećaj uzemljenosti i koherentnosti, to im odvlači pažnju od onog što su preživjeli, dovodi ih u situaciju u kojoj se mogu fokusirati na nešto drugo, ublaživši stres na neko vrijeme. Isto tako, podsjećaju ih na nekoga do koga im je stalo, a ko nije s njima, to može biti način da se osjete povezanim ili bliskim nekome ko im je potreban blizu, a nije tu.

U Suceavi, u Rumuniji, Al Jazeera se susrela s djecom koja bježe od rata u Ukrajini i razgovarala je s njima o dragocjenim predmetima koje nose sa sobom i njihovim uspomenama na stvari koje su ostavili iza sebe.

[Omar Havana]

Maša, 11-godišnja djevojčica iz Harkova

„Kada sam napustila Ukrajinu, ponijela sam omiljenu igračku, žutog patka po imenu Mickey. To je veoma popularna igračka u Ukrajini i sama sam mu isplela pulover. Bila sam sretna kad smo stigli ovdje i kada sam se mogla igrati s njim jer je tokom bijega patak bio u torbi. U svom gradu najviše se volim igrati sa svojim psom. Peti sam razred i mnogo volim matematiku.“

Maša je pobjegla iz Harkova zajedno sa četiri brata i oboje roditelja. Veći dio puta prešli su vlastitim automobilom, ali onda su ga ostavili na ukrajinskoj strani granice jer su smatrali da je ljudima u Ukrajini potrebniji. Prešli su granicu u Siretu pješke.

„Imali smo veoma dobar osjećaj kada smo prešli u Rumuniju jer smo se konačno osjećali sigurno, volonteri su nam od tada pomogli sa svim i sada putujemo u Njemačku jer smo veoma nesigurni u vezi budućnosti naše države“, kaže Maša.

[Omar Havana]

Jurij, šestogodišnji dječak iz Černjivca

„Napisala sam ime i broj telefona, kao i imena svakog djeteta na komadić papira još davno i stavila sam ga u džepove jakni moje troje djece. Nešto bi mi se moglo desiti i oni bi se mogli izgubiti“, kaže Jurijeva majka Tonja.

Dvadesetdevetogodišnja Tonja povela je šestogodišnjeg Jurija i njegovu dvojicu braće, devetogodišnjeg Eugena i trogodišnjeg Volodimira i pobjegla iz svog doma u Černjivcu, blizu granice s Rumunijom. Jurijeva tetka Oksana (29) također je pobjegla s njima. Ova porodica putuje za Portugal. „Malo ko od izbjeglica iz Ukrajine bira Portugal kao konačno odredište, pa smo ga mi zato odabrali. Mislim da će nam tamo biti lakše da nađemo stan i posao. Ja sam nastavnica engleskog“, kaže Tonja.

Jurij kaže „Volim crtati kod kuće i igrati se skrivača s bratom. Idem u predškolsko i dobar sam učenik. Crtam otkako smo otišli, a kako ne znam pisati zamolio sam majku da napiše ‘Molim vas, ne napadajte Ukrajinu’ na mojim crtežima.“

Iako je Černjivci bio relativno siguran, ovom gradu ponestaje zaliha, nema dovoljno hrane ili goriva i sve je poskupilo. „Tako da je došlo vrijeme da odemo“, kaže Tonja.

„Rekla sam djeci da se igramo lova na blago kroz različite države, te da istražujemo nove teritorije. Također sam im objašnjavala o ratu: ‘U ratu postoje dobri i loši ljudi, ljudi mogu pokazati najgori dio sebe i uništavaju gradove, a to je pogrešno'“, objašnjava Tonja. „Spakovala sam osnovne stvari davno, lijekove, dokumente i vodu i nešto odjeće za putovanje. Sve je bilo spremno za slučaj da moramo hitno napustiti dom.“

[Omar Havana]

Radmila, 12-godišnja djevojčica iz Dnjepra

„Voljela bih reći svojim bakama (Olgi i Ljudmili) da se ne plaše; one su još u Ukrajini“, kaže 12-godišnja Radmila. „Molim vas, budite snažne obje. Ne paničite, situacija će uskoro biti dobra u Ukrajini.“

„Sedmi sam razred i volim učiti engleski. U slobodno vrijeme, bavim se plesom i pletenjem. Kira mi je najbolja prijateljica i volimo se družiti u našoj kući. Posljednji put sam s njom razgovarala kada sam prešla granicu. Volim isprobavati nove stvari, a kako više ne mogu ići u školu, pokušavam sama učiti, to je kao da učim plesti i sada to volim. Sada pletem odjeću za igračke koje imam. Volim biti kreativna“, kaže ona.

Radmila je doputovala u Rumuniju s majkom Ljudmilom (38).

„Otac nas je dovezao do granice i ostavio nas tamo, a on se vratio“, kaže ona. Muškarci između 18 i 60 godina ne smiju napustiti Ukrajinu jer su pozvani da se bore i brane Ukrajinu, ali Radmila tog nije svjesna. „Veoma sam tužna što moj otac nije s nama.“

Ova porodica, dok je bila u Dnjepru nije čula sirene, ali informacije koje su dobili na grupi na Telegramu podstakli su ih da odluče otići. „U toku je sukob između dvije države. Ne razumijem kako odrasla osoba može raditi stvari koje se dešavaju u mojoj državi, iskreno ne razumijem šta se dešava u njegovom umu. Drugi kažu da je Putinu dosadno pa je odlučio ovo napraviti“, kaže Radmila.

Ova porodica će otputovati u Bukurešt i ostati tamo kod prijatelja, u nadi da će se rat uskoro završiti i da će se moći vratiti kući.

„Prva stvar koju ću uraditi kada se vratim je ponovo vidjeti tatu i sresti se s prijateljicama koje su mi poput porodice.“

[Omar Havana]

Maksim, osmogodišnji dječak iz Kijeva

„Treći sam razred i volim matematiku. S mamom Anom sam napustio rodni grad drugog dana rata“, kaže osmogodišnji Maksim.

Tog dana je u 4 ujutro ruski dron oboren blizu njihovog doma i zvuk ih je prestrašio. „Zaista smo se uplašili. Premjestili smo se u dom naših roditelja gdje su se i mnogi naši rođaci sakrili. Svi smo zajedno odlučili da je vrijeme da napustimo državu.“

Ana (34), radi kao računovođa za njemačku kompaniju u Ukrajini; poslodavac joj je ponudio da se preseli u Njemačku gdje će otputovati s Maksimom nakon što pređe granicu i uđe u Rumuniju.

Maksim voli igrati fudbal na ulicama blizu omiljenog mjesta u Kijevu, „Parka partizanske slave“, i kaže kako je planirao početi se baviti klizanjem, ali započeo je rat i zaustavio njegove planove.

„Jasno mi je da je u Ukrajini rat, i da Rusija uništava naše kuće i ubija naše ljude, mnogo tog se sada dešava u Ukrajini, a ja bih volio da se ovaj rat završi“, kaže on.

„Ostavio sam jednu igricu na računaru kada sam otišao iz kuće (Minecraft) i jedva čekam da se vratim i ponovo je igram, ali prvo što ću uraditi kada se vratim je posjetiti baku i djeda i igrati se s njima.“

[Omar Havana]

Miša, 11-godišnji dječak iz regije Hmeljnicki

„Svaki put kada držim ove novčiće, mislim na oca koji je u Ukrajini“, kaže 11-godišnji Miša. „Novčići čine da se osjećam bliži njemu, držao sam ih sve vrijeme tokom bijega.“

Miša je pobjegao iz Ukrajine zajedno s majkom Oksanom (38) i bakom Tatjanom (72). Prešli su u Rumuniju i sada se planiraju prebaciti do Francuske gdje imaju prijatelje.

„U Ukrajini više nigdje nije sigurno. Uprkos [činjenici] da oko nas nije bilo bombardovanja, uspaničili smo se, naša država je u ratu, mnogo smo se uplašili“, objašnjava njegova majka. „Od početka rata, Miša nas je počeo štititi i brinuti mnogo oko tog kako se osjećamo. On razumije šta se dešava u našoj državi.“

„Volim se čuti s prijateljima preko računara, ali ne razgovaram s njima otkako smo otišli. Volim trčati ulicama blizu mog doma, posebno s najboljim prijateljem Sašom. Nisam baš dobar učenik (peti je razred), ali volim pjevati“, kaže Miša.

„Ovu kolekciju novčića naslijedio je moj otac od svog oca, a ja od njega. Nisam ponio sve, ali jesam omlijeni, 100 rumunskih leja iz 1943.“

„Mnogo mi nedostaje otac…prvo što ću uraditi kada se vratimo u Ukrajinu je čvrsto zagrliti oca.“

[Omar Havana]

Zahar, jedanaestogodišnji dječak iz Černjivca

„Plakat ću i biti tužan u Belgiji jer su moji otac i djed još u Ukrajini, a oni su najbolje što imam u životu“, kaže jedanaestogodišnji Zahar.

„Šah sam počeo igrati sa sedam godina, ali volim i druge društvene igre i karte. Obično igram s bratom ili tatom. Imam nekoliko prijatelja, ali nemam mnogo pravih.“

Zahar je pobjegao iz Ukrajine s majkom Ivanom (36), bratom Nazarom (7) i rođakom Igorom (13). Zajedno čekaju voz na željezničkoj stanici Suceava kojim će ići u Bukurešt, a odatle će otputovati za Belgiju, gdje živi Zaharova baka.

„Volim gledati TV i igrati se vani; engleski mi teško ide, ali matematika je sjajna. Nisam siguran šta ću biti kada porastem ali volio bih nešto graditi. I dalje pohađamo školu online svako jutro preko telefona.

„Prva stvar koju ću uraditi kada se vratim u Ukrajinu je posjeta svim rođacima tamo.“

[Omar Havana]

Jura, šestogodišnjak iz Černjivca

„Volim se igrati s autićima, ali ovaj narandžasti tenk sada mi je omiljeni“, kaže šestogodišnji Jura, koji putuje s majkom Irinom (32).

„Zamolila bih evropske države da pomognu Ukrajini da uskoro opet bude mirna država. Voljeli bismo se vratiti u našu domovinu uskoro“, kaže Irina. Njihov grad je udaljen svega nekoliko kilometara od granice. „Jučer nije bilo mnogo ljudi u redu, pa smo prešli veoma brzo, ali Jurin otac je ostao tamo. Prvobitno smo željeli ići na poljsku granicu, ali tamo su veoma dugi redovi i prelazak traje danima. Idemo u Bukurešt, a odatle u Rim. Madrid u Španiji naše je krajnje odredište, jer tamo imamo rođake.“

Jura kaže: „Volim matematiku i rješavanje problema. Prvi sam razred i najviše volim igrati fudbal. Volim i skejtati po ulicama svoga grada. Imam mnogo prijatelja, ali najbolji mi je Vlad. Ne razgovaramo otkako sam napustio Ukrajinu.“

[Omar Havana]

Miron, sedamnaestogodišnji mladić iz Donjecka

„Volio bih da sam ostao i borio se za svoju domovinu, ali imam tek 17 godina, a ne 18“, kaže Miron. „Sjećam se da sam mnogo puta tokom bijega poželio ostati i pridružiti se vojsci da branim svoju državu, ali nisam želio sekirati majku pa sam je slijedio, shvatio sam da je porodica važnija od države u takvim danima.“

„Majka je bila veoma uplašena, posebno kada je u blizini našeg doma eksplodirala raketa i uništila nam prozore. U tom trenutku [smo odlučili] napustiti državu. Dva dana smo putovali do Rumunije. Putovao sam sa sestrom, majkom i bakom iz našeg grada Donjecka. Bio je to veoma težak put, gotovo je nemoguće bilo spavati, djeca su plakala, psi lajali posvuda.“

Veliko dio Mironovog života čini i muzika.

„Rep je moj život otkako sam imao 15 godina kada sam upoznao momka u našem gradu koji me uveo u tu vrstu muzike. Sada pišem pjesme koje govore o ljubavi, mom životu, autima, novcu…nisam siguran hoću li pisati o trenutnoj situaciju, zaista moram o tome dobro razmisliti“, kaže on.

„Muzika mi je pomogla da se nosim s ovom situacijom, pomogla mi je da pobjegnem od svega uključujući i ovaj rat, muzika me zaista preobrazi i smiri mi živce, puno mi pomaže psihološki“, dodaje on.

A što se tiče rata, kazao je: „Nismo to htjeli; Rusija je napala moju državu.“

„Naravno, voljeli bismo se vratiti jednog dana u Ukrajinu, ako od nje nešto ostane. Sada razmišljam da bih trebao ostati ovdje u Rumuniji i ići u školu… želim mir u svojoj domovini, sve je to zbog politike i zbog tog miroljubivi, normalni ljudi ginu u Ukrajini.“

[Omar Havana]

Matvej, šestogodišnji dječak iz Lavova

„Ne znam gdje su mi prijatelji, nisam razgovarao s njima otkako smo otišli, znam samo da su svi otišli u različite krajeve svijeta“, kaže šestogodišnji Matvej.

Matvej ide u predškolsko i voli igrati fudbal na igralištu blizu svog doma. Njegova majka kaže da je u školi veoma pristojan, a da se kući drugačije ponaša.

„Nismo ponijeli mnogo stvari kada smo krenuli jer smo mislili da ćemo se brzo vratiti. Preselili smo se u Černjivci s mojim roditeljima davno, a sada napuštamo zemlju a da ne nosimo gotovo ništa iz našeg doma. Ponio sam svoju ovcu; volim se igrati s njom“, kaže Matvej.

Matvej je došao u Rumuniju s majkom, rođakom i dvojicom braće. Odatle će zajedno putovati za Njemačku, gdje im živi tetka.

„Volio bih biti vojnik jednog dana“, kaže on.

[Omar Havana]

Crtež 11-godišnjeg Marka

„Mislim da igračke predstavljaju ono što [su djeca] ostavila iza sebe. Mogu predstavljati sigurnost, nešto poznato u jednom uistinu nepoznatom mjestu gdje ne znaju šta će se desiti“, kaže Georgina Campbell, savjetnica za mentalno zdravlje i psihosocijalnu podršku u Međunarodnom medicinskom korpusu. Provela je neko vrijeme na granici između Ukrajine i Poljske i kaže da je bila dirnuta vidjevši veliki broj djece koja putuju noseći male kofere sa dragocjenim igračkama ili predmetima.

Campbell kaže kako je također važno voditi računa o tome čemu su djeca izložena zbog njihove mašte, što se vidi na nekim crtežima koje je vidjela, na kojima su bombe i tenkovi.

Ali, „to nešto izražava“, dodaje ona. „Crtež govori nešto o tome kako se oni osjećaju, kako stoje. Mislim da odrasli požele sjesti s njima i biti im siguran prostor.“

„Mislim da kada bilo ko osjeti sukob… svi traže bolji osjećaj kontrole, bolji osjećaj sigurnosti i bolji osjećaj poznatog.“

Izvor: Al Jazeera