Veljanovski: Korijeni zla iz prethodnih decenija nisu iščupani

Srbija bi se mogla pridružiti sankcijama Rusiji isključivo ako se Vučić o tome dogovori sa Putinom, tvrdi Rade Veljanovski, profesor na Fakultetu političkih nauka u Beogradu.

Iracionalna, nezrela, ratna politika koju je započeo Slobodan Mlošević u Srbiji ima kontinuitet, tvrdi Veljanovski (Građanski demokratski forum / Medija centar Beograd)

Ako žele prosperitetniju budućnost, građani Bosne i Hercegovine, bez obzira na nacionalnost i religiju, ne trebaju čekati da im nego drugi riješi probleme, na području gdje se preklapaju različiti interesi, već se trebaju udružiti i sami stvoriti razumnu alternativu za bolju budućnost.

Riječi Radeta Veljanovskog, nekadašnjeg novinara i jednog od osnivača Nezavisnog udruženja novinara Srbije, sada predavača na Fakultetu političkih nauka u Beogradu, u potpunom su skladu sa njegovim građanskim opredjeljenjem, oružjem kojim se bori protiv aktuelne vlasti u Srbiji, zagovarajući demokratske principe i evropske vrijednosti.

No, kako sam kaže, klima u Srbiji potpuno je drugačija od onoga za šta se sam zalaže – vlast i moć su u rukama jednog čovjeka, koji nije predsjednik, već vladar, a zalaganje za evropski put i vrijednosti Srbije je samo verbalno.

  • Srbija je, mnogi tvrde, na raskrsnici – Evropska unija ili Rusija. Kako biste opisali aktuelnu poziciju Srbije, odnosno, predsjednika Aleksandra Vučića, nakon ruskog napada na Ukrajinu?

– Srbija je u potpuno nezavidnoj situaciji. Prvo, jer nema demokratske kapacitete i institucije koje bi donosile promišljene odluke koje su u interesu svih građana, a drugo jer je sva vlast skoncentrisana u rukama jednog čoveka, koji jedini ima realnu moć. Razume se, nije dobro ni to što se svet ponovo čini bipolarnim i što se od svih država očekuje da izaberu stranu. Jugoslavija je nekada mogla da sarađuje i sa zapadom i sa istokom, a da bude nesvrstana, ali nijedna država nastala njenim raspadom to danas ne može. Srbija jeste na raskrsnici jer odavno ne drži svoju sudbinu u svojom rukama, ma kako Vučićevi manevri uspevali da neobaveštene uvere u suprotno.

  • Dogovor o plinu s Putinom vrh Srbije predstavio je velikom Vučićevom pobjedom u jeku ‘neviđenih pritisaka na Srbiju’ i njenu ‘principijelnost’. Ako uzmemo u obzir okolnosti u Evropi i odricanje EU-a od ruskih energenata, koliko se ovo može zaista nazvati pobjedom za Srbiju?

– Na jedan potpuno paradoksalan način Rusija, ali i Zapad, čine Vučića jakim i on se tako ukorenio kao čovek koji može sve i kome za svaku dobru stvar Srbija treba da bude zahvalna. Moglo se znati da će Putin udovoljiti Vučiću, da bi ga održao jakim u razgovorima sa Evropom i Amerikom, ali više zbog interesa Rusije. Pošto sadašnju vlast Evropa istinski ne interesuje, uprkos drugačijim izjavama, ovo jeste trenutna pobeda za Srbiju, možda Pirova pobeda.

  • Postoji li mogućnost da je Vučić za taj dogovor o plinu morao pristati na neke uslove iz Moskve?

– Nema sumnje da je Vučić obećao da neće uvoditi sankcije Rusiji. Uostalom, on to ne krije ni pred domaćom, ni pred međunarodnom javnošću. Njemu je u svakom trenutku i kad bilo šta radi u glavi Kosovo, jer ga ta tema održava tu gde jeste. On zna da će od Putina u vezi s tim imati podršku, opet zbog interesa Rusije, a ne Srbije.

  • Vidite li mogućnost da Srbija konačno prelomi i pridruži se sankcijama, što EU i SAD očekuju od nje i, ako uvede, kakve bi posljedice snosila u odnosu s Moskvom?

– Srbija bi mogla da se pridruži sankcijama koje su uvedene Rusiji isključivo ako se Vučić o tome dogovori sa Putinom i ako se ovaj saglasi. Radi se o dva vladara, a ne predsednika, koji nikoga ni za šta ne moraju da pitaju. Srpske sankcije Rusiji zaista ne bi imale neku veliku težinu, pa možda u nekom trenutku Putin to dopusti. Ipak, radi se o ljudima izuzetne sujete i samoljubivosti da se tako nešto teško može očekivati.

  • A šta bi Srbija mogla očekivati od EU-a ukoliko bi odlučila suprotno?

– Sadašnja vlast, ali i dobar deo opozicije, učinili su jako mnogo na tome da se u Srbiji raširi negativan odnos prema Evropskoj uniji. Ono što većina građana Srbije sada očekuje od EU-a je da Srbiju ostavi na miru, da je ne pritišće i da je pusti da ostane u zagrljaju Rusije i Kine. Možda se to i dogodi od strane EU-a, a to onda znači dugu besperspektivnost Srbije, udaljavanje od savremenog, demokratskog sveta i vraćanje u prošlost, što već i inače traje više od 30 godina. Moguće je da EU uvede i nove sankcije Srbiji što bi bio dodatni teret, a mnogi građani nisu dovoljno obavešteni da je EU glavni investicioni, trgovinski i razvojni partner Srbje.

  •  U Srbiji su sve oči uperene u Vučića i njegove saveznike, a opozicija ga kritikuje zbog svega i svačega, u posljednje vrijeme i radi toga što je Rusiji ‘zabio nož u leđa’ osudom napada na Ukrajinu. Šta bi opozicija radila u postojećim okolnostima?

– Sadašnja politika, pa i politička situacija u Srbiji ima svoje korene u drugoj polovini osamdesetih i u devedesetim godinama prošlog veka. Iracionalna, nezrela, ratna politika koju je započeo Slobodan Milošević ima kontinuitet, pred kojim najveći broj političkih aktera, ali i opozicionara i nezavisnih intelektualaca zatvara oči. Prenaglašeni populizam pretvorio se u radikalni nacionalizam sa vidljivim primesama fašizma. U takvim okolnostima, za koje su, manje više, odgovorne sve vladajuće garniture od 2000. do danas, dogodilo se da i Vučić zavapi kako su poslednji izbori pokazali da Srbija skreće udesno. Drugim rečima na delu je pristup da nisu svi đavoli jednako crni, pa oni koji su se prvi ustoličili proizvode druge đavole koji su crnji, ekstremniji, a zapravo iz iste retorte. Vučiću veoma odgovara da ga neko napada i s desna, jer je tako prihvatljiviji za sve manji građanski deo Srbije, ali i za Zapad. Za unutrašnju situaciju on ne brine jer su sve poluge moći u njegovim rukama, pa i ta opozicija koja ga napada. Ipak, kada se znaju stavovi opozicije, koji su u poslednje vreme potpuno ogoljeni, moglo bi se pretpostaviti da bi bar dve trećine opozicije, kada bi došla na vlast, vodilo još goru politiku, vrlo verovatno proizveli sukob povodom Kosova i definitivno se priklonili Rusiji.

  • Ruski napad na Ukrajinu drastično je promijenio situaciju na Zapadnom Balkanu, koji je sada više pod pažnjom i Zapada i Rusije. Na koju bi stranu mogla prevagnuti ta borba?

– Svako nedovoljno stabilno područje uvek je na meti zlonamernih centara moći, koji kada imaju sopstveni problem postaju akteri i u tim nestabilnim sredinama, ne zbog njih nego zbog sebe i ne da bi pomogli i doprineli stabilizaciji, već da bi opravdali svoju neprimerenu aktivnost. Rusija zna kakve probleme ima Bosna i Hercegovina i da se ti problemi ne mogu jednostavno rešiti, a da zbog trodelne etničke podele i naslaganja u prošlosti ta zemlja može dugo da bude krizno žarište i to Rusiji odgovara. Rusija ne želi da jedina problematična tačka na međunarodnom planu bude ona koju je proizvela napadom na Ukrajinu. Znajući da je [bosanskohercegovački entitet] Republika Srpska produžetak Srbije i njene politike u Bosni i Hercegovini, Rusija igra na tu kartu krize na Balkanu da bi, kada zatreba, skretala pažnju sa sebe ili u nekakvim analogijama tražila rešenje koje joj odgovara. Epilog takvog ponašanja Rusije, nažalost, može da bude izazivanje novih sukoba na Zapadnom Balkanu, čije bi se posledice sručile na sve nas koji ovde živimo, a ne na Evropu i Rusiju. Mada, ako potpuno izostane razum, ni to nije isključeno.

  • Kako to spriječiti?

– U sadašnjim okolnostima i kada se zna istorija ovog područja, ona dalja, ali pogotovo ona skorija, jasno je da je sve moguće. Koreni zla iz prethodnih decenija nisu iščupani. Nacionalna homogenizacija, odustajanje od građanskog društva, jednakosti, demokratskih principa, tolerancije i razumevanja, nefunkcionalna država, čine “bosanski lonac” stalno ugrejanim. Milorad Dodik je najekstremniji akter, ali ima i drugih koji se trude da mu pariraju. U Bosni i Hercegovini, nažalost, u ovom trenutku nije moguće voditi autentičnu, sopstvenu politiku. Prejaki uticaji i interesi dolaze spolja. Ako išta može da pomogne u takvim okolnostima, to je da se građani Bosne i Hercegovine, bez obzira na nacionalnost i religiju, udruže i stvore razumnu alternativu. Nema druge. Ako iko spolja hoće da pomogne, neka to čini, ali bez ikakvog nametanja bilo čega, već ohrabrivanja građana Bosne i Hercegovine da zajedno rade za svoju sudbinu.

  • Kakve su šanse da Vučić u cilju približavanja EU-u, promijeniti svoju regionalnu politiku, najviše prema Bosni i Hercegovini i Kosovu? Je li moguće da u nekom scenariju odbaci Dodika i prizna Kosovo, za neke moguće ustupke?

-Takva mogućnost eventualno može da se pojavi u trenutku u kome bi Vučić odlučio da se više ne bavi politikom, a za sada takvih indicija nema. On je mlad, ima dovoljnu podršku koja nije samo izmanufakturisana, već i realna, jer je to dominantan oblik svesti današnjeg srpskog društva. Vučić voli vlast, mitove, rituale. Zna kako da razgovara sa onima koji su ga svojevremeno i proizveli zajedno sa njegovom strankom, a unutar zemlje je proizveo kult ličnosti koji, kao i svaki kult jednog dana mora da padne, ali kada i po koju cenu, to se sada ne može reći. Ipak, postoji okolnost u kojoj bi Vučić mogao da bude pacifikovan. Ako bi Evropa i Amerika uspeli da ubede Kosovo da prepusti Srbiji sever Kosova, odmah bi se promenio odnos prema Rusiji i Bosni i Hercegovini. Naravno, za to se pita i albanska strana na Kosovu, a za njen pristanak takođe nema naznaka.

Izvor: Al Jazeera