Njemačka je pomirenje počela 25 godina nakon rata – dokle je došao Balkan?
Ratovi na prostoru nekadašnje Jugoslavije završeni su prije dvije i po decenije, ali regija i dalje čeka političara koji će osuditi ‘naše zločince’.
Vladajuće političke partije u njemačkom Bundestagu izradile su rezoluciju o Bosni i Hercegovini, prema kojoj “posebno zabrinjava činjenica da školski historijski udžbenici, u kojima su ratni zločinci prikazani kao heroji, namjerno indoktriniraju mlade ljude i na taj način sprečavaju pomirenje”, u jeku rastuće tenzije i secesionističke politike u toj zemlji.
Rezoluciju, čiji je primarni cilj pojačati njemačko i alarmirati veće zapadno prisustvo u regiji Zapadnog Balkana, izradili su zastupnici stranaka SPD-a, Saveza 90/Zeleni i FDP-a.
“Komemorativna politika […] koja bi mogla mnogo doprinijeti pomirenju do sada se odvijala suviše rijetko”, naveli su zastupnici.
Historijsko izvinjenje Willya Brandta
Pomirenje u Evropi nakon Drugog svjetskog rata također je išlo dosta sporo i uz brojne prepreke, ali su se našli političari koji su smogli snage odreći se vlastitih zločinaca i graditi bolju budućnost. Poznat je historijski trenutak kada je Willy Brandt kleknuo u Varšavi i otvorio put pomirenja između Poljaka i Nijemaca. Klečao je samo 30 sekundi, ali je taj socijaldemokrat zbog tih pola minute iz decembra 1970. godine ušao u historiju.
Njemački kancelar najprije je izazvao otpor u vlastitoj zemlji. Poljaci dugo nisu saznali za tu gestu njemačkog kancelara. Fotografija nije objavljena u poljskim novinama. Partijska propaganda nije prestala proizvoditi negativnu sliku Nijemaca ni nakon Brandtove geste. Tek na dužu stazu, kako je pisao njemački javni servis Deutsche Welle, Brandtova politika je pokazala rezultate.
Od kraja Drugog svjetskog rata do Brandtovog traženja oprosta za njemačke grijehe trebalo je proći 25 godina. Ratovi na prostoru nekadašnje Jugoslavije završeni su također prije nešto više od dvije i po decenije, ali regija i dalje čeka političara koji će osuditi “naše zločince”.
Prema kulturologinji Aleksandri Bosnić Đurić, “dekonstrukcija nacionalističkih paradigmi”, “po prirodi stvari” trebala bi se desiti najprije u Srbiji, jer je “konstrukcija nacionalističkih paradigmi predratnih, kasnih osamdesetih u Srbiji, kao što znamo, izazvala čitav niz lančanih reakcija i u drugim zemljama bivše Jugoslavije”. Nekad zajednička država raspala se u krvi; samo je u Bosni i Hercegovini tokom četverogodišnjeg rata ubijeno oko od 100.000 ljudi.
Gdje je danas proces pomirenja u zemljama nastale raspadom Jugoslavije? Ubistva više od 8.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka u Srebrenici, koje je Međunarodni sud za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji presudio kao zločin genocida, član predsjedništva Bosne i Hercegovine iz bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska Milorad Dodik i dalje naziva “bošnjačkim mitom”.
Hrvatski premijer Andrej Plenković apriori je prošle sedmice odbio optužnicu iz Srbije protiv četvorice hrvatskih pilota, koje Beograd sumnjiči za ubistva srpskih civila u operaciji Oluja 1995.
“Vlada Republike Hrvatske, kao što je i ranije postupala, iskoristit će sve mehanizme da zaštiti hrvatske pilote, zaštiti dignitet Domovinskog rata”, rekao je Plenković.
Valom kritika prekoren je i aktivista Edin Ramulić, jer je na 30. godišnjicu masovnih zločina nad Bošnjacima i Hrvatima u Prijedoru 31. maja 1992. godine spriječio javno obraćanje entitetskog premijera Fadila Novalića. Ramulić je poslije Al Jazeeri rekao da na komemoraciji nije želio političare koji komemoriraju žrtve samo jednog naroda u Bosni i Hercegovini.
“To nije u duhu bosanskohercegovačkog društva”, rekao je Ramulić.
‘Naši zločini’
Vesna Teršelič iz Centar za suočavanje s prošlošću Documenta rekla je da su predstavnici vlada “naših zemalja” vrlo rijetko spremni na priznanje patnje svih žrtava i preživjelih.
“Umjesto da u javnim raspravama grade povjerenje među ljudima i zajednicama, izražavajući žaljenje u vezi stradanja, posebno zbog ubijenih civila i djece, ubiru jeftine političke poene”, rekla je Teršelič.
“Bez samokritičnog pristupa i preuzimanja odgovornosti za pamćenje zločina počinjenih od strane pripadnika vojnih postrojbi s ‘naše’ strane ratova, vodeći političari teško mogu ponuditi napredak našim podijeljenim društvima”.
Napori bivših predsjednika Hrvatske, poput Ive Josipovića i Stjepana Mesića, ili srbijanskog predsjednika Borisa Tadića, na koje podsjeća i Terselič, napravili su pozitivne pomake ka pomirenju postjugoslovenskih društava, ali su vrlo brzo zaboravljeni nakon njihovog odlaska iz aktivne politike.
Glasovi rijetkih opozicionih političara koji danas govore o “našim zločincima” su nedovoljni.
Pripadnici nekad zaraćenih strana Armije Republike Bosne i Hercegovine, Hrvatskog vijeća obrane i Vojske Republike Srpske posjetili su 24. maja Trusinu, Bradinu i Stupni Dol, i poklonili se žrtvama iz tri etnička naroda u Bosni i Hercegovini. Čak i takvi hrabri potezi veterana također ostaju u sjeni teških političkih riječi.