Posljednji voz za Bukurešt: Cijeli život spakovan u jedan kofer

Piše: Omar Havana

Dvadesetdva su sata na željezničkoj stanici u Suceavi, u Rumuniji, koja je udaljena manje od sat vožnje od graničnog prelaza Siret između Rumunije i Ukrajine.

Svaki dan na ovom graničnom prijelazu, stotine, a nekad i hiljade ljudi koji bježe od rata, prolaze u svojoj potrazi za sigurnošću.

Svaki dan se povećava i broj novinara i fotografa koji se nadaju da će zabilježiti njihove priče.

No, nekih 47 kilometara dalje, na stanici u Suceavi, atmosfera je drugačija – tiše je i mirnije.

Na samom ulazu na stanicu, dočekuju nas osmijesi mladih volontera koji pomažu izbjeglicama. Tišinu prekida samo udaljeni zvuk dječijeg smijeha. Pratimo te zvuke i dolazimo do prostora u kojem deseci ljudi s koferima čekaju.

Volonteri nam objašnjavaju da je taj prostor rezervisan za one koji dolaze iz Ukrajine. Nakon što pređu granicu i uđu u Siret, rumunske službe za hitne slučajeve i volonteri im pomažu da se smjeste u autobuse i druga vozila koja idu za Suceavu; tamo čekaju na jedan od pet vozova koliko ih dnevno vozi za glavni grad.

Večeras im se pridružujemo dok sat otkucava do dolaska voza u 23:30, posljednjeg za Bukurešt za taj dan.

Mnogi putnici, većinom žene i djeca, izgledaju iscrpljeno, ali pokušavaju sakriti nervozu i brigu oko situacije kod kuće, sudbine prijatelja i rođaka koji su ostali tamo, budućnosti njihove države.

No, većinom mirnija lica ovdje u suprotnosti su sa stresnim izrazima koje smo danima gledali na granici. Ovdje ljudi izgledaju opušteniji, neki čak i spavaju. Drugi drže djecu u naručju, dok mlađi, puni energije, trčkaraju po čekaonici i između klupa i prtljaga.

„Ovdje se konačno osjećam relaksiranije“, kaže Tatjana, 69-godišnja baka iz Irpinja na sjeveru Ukrajine, koja je došla na stanicu sa kćerkom Jaroslavom i unukom Angelinom. „Po prvi put otkako sam napustila svoju kuću u Irpinju, osjećam mir“, priča mi ona.

„Sada moram čekati voz nekoliko sati, ali barem smo sada sigurni.“ Ove tri žene planiraju putovati do Bresta u Francuskoj, gdje živi jedna od Angelininih tetaka.

Putovanje većine Ukrajinaca koji čekaju ovdje, kao i Tatjana, započelo je stotinama kilometara dalje. Prvo su napustili svoje domove i satima putovali do Černjivca na ukrajinskoj strani granice. Tu su se mnogi pozdravili sa muškim rođacima – koji moraju ostati ili da se bore ili da budu u pripravnosti ukoliko ih pozovu u borbu – prije prelaska u Siret.

Kada su prešli u Siret, gradić sa nekih 8.000 stanovnika, naišli su na znake podrške od stanovnika i volontera koji svojim komšijama žele dati osjećaj mira. Ali strahovi zbog nesigurne budućnosti Ukrajine i onoga što ih čeka dok putuju u drugu državu s nešto malo više od kofera su razlog zbog kojeg većina izbjeglica odlazi s osjećajem strepnje.

Po dolasku na željezničku stanicu u Suceavi, najbližem gradu Siretu, drugi volonteri im pomažu sa besplatnim kartama za voz da bi mogli otputovati u Bukurešt. Blizu 500.000 besplatnih karata izdato je širom Rumunije od početka sukoba, kako navodi gospođa Barascu, šefica odjela za izdavanje karata na željezničkoj stanici Suceava.

Željeznička stanica Suceava, poznata i kao Burdujeni, završena je 1902. Ova historijska zgrada dizajnirana je s baroknim utjecajima, inspirisana željezničkom stanicom u Fribourgu, u Švicarskoj.

Sama arhitektura vas vodi na putovanje kroz vrijeme; s vanjske strane je velika drvena kapija, zatvorena zbog hladnoće, koja vodi ka velikom četvrtastom hodniku sa hladnim, mramornim zidovima i podovima, koji prolazi kroz stanicu.

U centru ovog prostora je prostorija u kojoj dočekuju izbjeglice. Inače se koristi kao tranzitni prostor za sve putnike, a sada je rezervisan za one iz Ukrajine.

U sredini prostorije, ljudi sjede na desecima plavih, plastičnih stolica povezanih željeznim šipkama, dok djeca trče i igraju se između njih.

Većina odraslih čeka nepomično, uporno ponavljajući isto pitanje upućeno volonterima, kada će voz stići, zabrinuti da bi ga mogli propustiti.

„Djeci sam rekla da idemo u lov na blago kroz različite države, te da istražujemo nove teritorije“, kaže Tonja, nastavnica engleskog iz Černjivca, i majka troje djece. Njeni sinovi, devetogodišnji Eugen, šestogodišnji Jurij i trogodišnji Volodimir, su s njom. „Dakle, ova željeznička stanica je dio igre o lovu na blago i imat ćemo mnogo vremena za igru dok ne stignemo u Portugal, gdje bismo mogli ostati i kada se završi rat u Ukrajini“, priča ona, pojašnjavajući da je porodica planirala tamo otputovati i ostati.

„Također sam im objasnila stvari vezane za rat, da u ratu postoje dobri i zli ljudi, da mogu pokazati svoje najgore lice i da uništavaju stvari u našim gradovima i da je to pogrešno“, dodaje ona. Tonja kaže da je napisala svoje ime i broj telefona na komadiće papira i stavila ih u džepove jakni svoje djece, u slučaju da se nešto desi u putu.

Na stanici je svaka mala distrakcija odmak od monotonije čekanja. Djeca gledaju naše fotoaparate radoznalo. Neki odrasli zure s prozora i posmatraju snijeg koji je zabijelio sve, ili zure u daljinu, dok vrijeme prolazi. Unutra je prohladno, nema grijanja, ali barem su zaštićeni od polarnog zraka vani. Samo najhrabriji pušači izlaze vani.

Koferi zauzimaju najveći dio prostora na podu u prostoriji – ali stvari koje nose su svedene na minimum; samo ono što je dovoljno da oni koji su pobjegli iz svojih domova ponesu osnovne stvari jer su pobjegli u žurbi. Utješno je vidjeti mališane kako grle svoje omiljene igračke, ili kako se odnose prema ljubimcima koje su poveli sa sobom.

Na dugim hodnicima željezničke stanice, među izbjeglicama, pojedini lokalni putnici miješaju se s gomilom dok čekaju na druge vozove. Na licima nekih izbjeglica vidi se čežnja dok posmatraju rumunske parove kako se drže za ruke ili se pozdravljaju kroz prozore vozova koji napuštaju stanicu.

Mnoge Ukrajinke nam tužno govore kako ne znaju kada će ponovo zagrliti svoje muževe. „Kada ćemo vidjeti svoje muževe, braću, očeve … naše muškarce?“ sa žalom se pitaju.

Vrijeme prolazi. Noć i hladnoća preovladavaju. Putnici gledaju u prazan peron u potrazi za vozom koji će ih odvesti u novi, privremeni život daleko od kuće.

„Bukurešt, Bukurešt!“, jedan od volontera iznenada je povikao. Za par sekundi, oni koji su sjedili žure da prikupe nekoliko svojih stvari i djecu dok se drugi redaju, žureći da dođu do vrata gdje volonter vodi ljude do izlaza iz zgrade. Sav mir i tišina zadnjeg sata sada su se pretvorili u buku i nervozu, dok se ljudi guraju da dođu do perona na koji će uskoro stići voz.

„Ali, ne vidimo voz, gdje je on?“ pitaju ljudi vidjevši prazan peron. „Voz će doći, molim vas idite na platformu tri, voz stiže za nekoliko minuta“, stiže odgovor.

Nekoliko minuta kasnije, svi su zbijeni u tami platforme; u daljini se vidi svjetlost svjetiljke. „Evo ga, stiže“, ljudi u gomili ponavljaju. Ali približava se samo jedna lokomotiva; mnogima je jasno da to nije pravi voz, ali neko svejedno pita „Je li ovo naš voz?“ Nekolicina drugih blizu nas se smije.

„Voz, voz dolazi, ne približavajte se ivici perona, SKLONITE SE!“, bez prestanka viču uposlenici stanice.

Naposlijetku, voz stiže.

Svi brzo traže svoj vagon. Neki su se izgubili, lutaju od jednog do drugog mjesta iako ne znaju gdje da idu, dok deseci drugih prave gužvu na vratima, brzo stavljajući kofere i dječija kolica unutra – svi se plaše da ne propuste voz.

Samo nekoliko minuta nakon prvog poziva ‘Bukurešt!’ i gomile ljudi već su se gurale kroz peron i u voz, da je postalo gotovo nemoguće popeti se u voz i fotografisati taj poduhvat.

Isto tako smo shvatili da je sada važnije da im pomognemo da ponesu i ukrcaju svoje stvari i da smjeste djecu na sjedišta, nego da stojimo sa strane i slikamo. Oni nam uporno traže pomoć i šta možemo nego pomoći im.

Za svega nekoliko minuta, trenutaka zapravo, kroz velike prozore vagona, opraštamo se od onih koje smo upoznali.

Želimo im sretan put i nudimo im naše posljednje osmijehe, u nadi da će ovaj isti voz jednog dana biti prvi nazad za Ukrajinu.

Ali, za sada je 23:30 i u daljini blijedi obris posljednjeg voza za Bukurešt.