‘Željezna kupola’ brani Izrael, ali i omogućuje dominaciju na Bliskom istoku
‘Iron Dome’ je najuspješniji i najpoznatiji izraelski raketni sistem; ima uspješnost obaranja protivničkih raketa od preko 90 odsto, što je najviše od bilo koga u svijetu.

Izrael spada u red zemalja sa najrazvijenijom vojnom industrijom, a takođe je i jedan od najvećih izvoznika u domenu odbrane – od aviona i dronova, preko ličnog naoružanja, sve do navođenih raketnih sistema.
Poslednjih godina Izrael ima i čitav niz veoma naprednih računarskih proizvoda, kako softvera, tako i specijalnog hardvera, koji omogućavaju nadzor gotovo svih vrsta mobilnih uređaja i bežičnih mreža – 4G, WiFi, pa i najnovijih Mesh i IPv6 mreža.
Krajem ‘80-ih i početkom ‘90-tih godina, pripadnici Hezbollaha u Libanu su promenili svoju taktiku napada na Izrael. Umesto napada na vojne punktove izraelske vojske i policije (IDF), počeli su da lansiraju rakete na naseljene gradove na severu Izraela. Ova taktika se nije mnogo promenila ni do danas.
Zbog toga se još 2004. počelo sa razvojem nove vrste protivraketnog sistema, koji bi bio u stanju da deluje na više desetina manjih meta u isto vreme. Dotadašnji sistemi, poput američkog Patriota, delovali su samo protiv aviona ili većih krstarećih raketa. Sistem je prvi put korišćen za vreme Prvog zalivskog rata, kada su snage pod komandom Saddama Husseina napale delove Izraela projektilima tipa Scud. Efikasnost Patriot sistema je bila oko 40 odsto, što je bilo neprihvatljivo, jer je više od polovine projektila ipak palo na izraelsku teritoriju, često i na naseljena mesta. Godine 1998. sistem je unapređen na verziju PAC-2, sa boljim sistemom detekcije pretnji iz neprijateljskog vazdušnog prostora. Patriot se danas koristi u verziji PAC-3, sa boljim radarima nove generacije, te lanserima koji imaju 16 raketa, umesto pređašnjih četiri. Veći deo Patriot sistema danas je razmešten oko grada Haifa.
‘Davidova praćka’ kao plod izraelsko-američke saradnje
Veoma sličan sistemu Patriot je i novi sistem “Davidova praćka” (David's Sling, heb. Kela David). Sistem su zajednički razvili izraelska kompanija Rafael ADS i američki koncern Raytheon. On može lansirati rakete srednjeg i dugog dometa, a raketa Stunner (Zaslepljivač) može da se univerzalno koristi sa kopna, mora ili u sistemu vazduh-vazduh. “Davidova praćka” je tako dizajnirana da uništava neprijateljske projektile u svojoj završnoj, terminalnoj fazi leta, za razliku od svih ostalih sistema ovog tipa koji to čine u najvišoj trajektoriji, tj. kada je projektil najviše udaljen od svog cilja. Nova unapređenja uključuju i najmoderniji softver za samostalno biranje meta, koji će moći da presreće i Iranske Fajr-5 i BM-25 rakete dugog dometa. Sistem se pokazao kao veoma efikasan i protiv projektila M-600 i Yakhont koji se na Izrael ispaljuju iz Sirije. Iako je sistem razvijen zajedno sa SAD-om (JMD-phase, joint military development), američki Kongres je ipak 2014. godine stavio veto na prodaju sistema Poljskoj, iz straha da bi Rusija to protumačila kao direktnu provokaciju.
Još jedan zajednički razvijen sistem je i ATS, poznatiji i kao Arrow (Strela). Prvo dizajniran od strane Israel Aerospace Industry (IAI), sistem je dalje unapredio američki veteran vojne industrije, kompanija Boeing. Postoje tri generacije “Strele” – prva je uvedena 1988, druga 2000. godine, dok je treća verzija trenutno u fazi završnog testiranja. Sve tri verzije omogućuju da Izrael ima “taktičke balističke mogućnosti” (ballistic theatre system) na gotovo celom području Bliskog istoka i u manjem delu Sredozemlja. Treća verzija ovog sistema je tzv. EXIM (atmosferski presretač), što u praksi znači da može da uništi i taktičke projektile koji dolaze iz zemljine orbite. Prvi uspešni test Arrow 3 sistema je izveden u februaru 2018. godine, a dalja testiranja se odvijaju na Aljasci, na poluostrvu Kodiak.
“Gvozdena kupola” (Iron Dome, heb. Kippat Barzel) je daleko najuspešniji i najpoznatiji izraelski raketni sistem. On ima uspešnost obaranja protivničkih raketa od preko 90 odsto, što je najviše od bilo kog sličnog sistema u svetu. Sastoji se iz tri komponente, koje su svaka na svoj način ključne za uspešno presretanje i obaranje projektila koji stižu iz Libana, Sirije i Pojasa Gaze. Radar tipa DTR je proizvod kompanije Elta, i može da prati 30 meta odjednom, na udaljenosti do 70 kilometara. Glavni komandni sistem (BMC) je proizvod kompanije Rafael/mPrest i koristi softver sa mogućnošću “učenja” trajektorija dolazećih raketa. Na osnovu ovakvog računarskog modela koji se “unapređuje” više puta u minuti, sistem relativno lako otkriva položaj sa kojeg se vrši napad, kao i putanje svih drugih dolazećih projektila.
Lanseri raketa, nazvanih “Tamir”, imaju 20 raketa po jedinici, što znači da u tipičnom sistemu odnos raketa napada i odbrane je 1:3. Nova verzija “Kupole” koristi radare ELM-2084, koji imaju mogućnost trodimenzionalnog skeniranja neba (MMR, multimode radar). Jedna “Tamir” raketa, u zavisnosti od konfiguracije, košta od 20 do 70 hiljada dolara. Raketa putuje brzinom do 2,5 maha (dva puta brže od zvuka), a kada se dovoljno približi protivničkom projektilu izaziva detonaciju i na taj način se neprijateljski projektil uništava bez njegovog aktiviranja. Pre pet godina je sistem dodatno unapređen dodavanjem raketa “Tamir Adir”, koje se mogu koristiti i u pokretu, sa kamiona-lansera ili sa broda. U martu prošle godine, IDF je saopštio da se radi na novom unapređenju mogućnosti “Gvozdene kupole”, pa će sistem moći da deluje i protiv neprijateljskih dronova.
Savršeno nesavršeno oružje
Iako je “Kupola” daleko najefikasniji sistem ovog tipa u bilo kojoj zoni konflikta u svetu, u samom njegovom dizajnu leži i njegova najveća slabost.
Iako je sistem efikasan preko 90 odsto, to ipak znači da osam do 10 odsto neprijateljskih projektila, naročito onih koje lansira Hezbollah, stigne do svog cilja. Iako ovaj procenat ne zvuči posebno visok, treba imati u vidu da je Hezbollah u nekim napadima lansirao i više hiljada raketa za nedelju dana, što znači da 200 do 300 njih ipak prođe kroz “Kupolu”. Takođe, te rakete su bile spore, bez sistema za navođenje, obično M-81, zasnovane na starom sovjetskom dizajnu “Kaćuša”. Uz ovo, rakete su obično imale bojevu glavu MZD-2, koja je bila “lak plen” za izraelske “Tamir” rakete.
Međutim, poslednjih godina snage Hezbollaha su počele da se snabdevaju naprednim projektilima, sa infracrvenim ili termovizijiskim navođenjem, poput iranskih Zelzal-2 i sirijskih Fateh-110. Procenjuje se da Hezbollah trenutno poseduje najmanje 150.000 ovakvih raketa, uz još barem 30.000 starijih raketa Fajr-3 i Falaq-2. U praksi to znači da čak iako “Gvozdena kupola” deluje u svom punom kapacitetu, 10 do 12 hiljada raketa će ipak pogoditi svoj cilj unutar Izraela.
Takođe, Hezbollah je iz ranijih napada naučio i da što se više raketa ispali odjednom, to je uspešnost “Kupole” sve niža, nekada i samo 50 odsto. Prošle godine Hezbollah je za tri dana uspeo da ispali oko 200 raketa dnevno, a najmanje 80 njih je pogodilo cilj – što je neprihvatljivo i za IDF, i za vladu Izraela. Tu je i pitanje tačnosti procena i informacija koje ima Mossad (izraelska obaveštajna služba). Njihove procene o “manje od stotinu raketa koje potencijalno mogu ugroziti Tel Aviv i druge veće gradove” pokazale su se kao potpuno netačne.
Zbog svega navedenog, izraelska vlada je naredila brzo unapređenje celog sistema “Kupole” novim oružjem “Gvozdeni laser” (Iron Beam, heb. Keren Barzel). Proizvod američke kompanije Raytheon, ovo oružje pete generacije je prvi put prikazano u avgustu 2020. godine. Sa unapređenjima izraelskog Rafaela, sistem može da gotovo u potpunosti neutrališe rakete srednjeg dometa, artiljerijske granate i aviobombe. Laserski zrak deluje do visine od 4,5 kilometara, upravo onog dela neba koji “Gvozdena kupola” ne pokriva. Prosečno vreme za uništenje neprijateljskog projektila je oko četiri sekunde, a laser je ponovo spreman za korišćenje za manje od pet sekundi. Glavne prednosti ovog sistema su daleko niža cena korišćenja, te lakše održavanje sistema uz manji broj potrebnih operatera, ali i neograničeno korišćenje, budući da je u pitanju FLA (fiber-laser array) koji ima “životni vek” od oko 140.000 korišćenja – u teoriji dovoljno za uništavanje celog arsenala koji Hezbollah poseduje.