Pusić: Put ka EU je rješenje za BiH koje etnički lideri ne žele

Bivša šefica hrvatske diplomatije, Vesna Pusić ističe kako je HDZ-ov prijedlog izmjena Izbornog zakona BiH usmjeren protiv Hrvata koji ne žive u kantonima sa hrvatskom većinom.

Sintagma 'političko Sarajevo' je opasna i štetna rabota kojoj se trebaju suprotstaviti pripadnici svih etničkih grupa u BiH, smatra Vesna Pusić (EPA)

Rasprave o izbornom zakonu u Bosni i Hercegovini imaju opstanak etničkih stranaka na vlasti za cilj, a prijedlog Hrvatske demokratske zajednice BiH nema veze sa Bošnjacima i Srbima već je u prvom redu usmjeren protiv bh. Hrvata koji nisu u tri hercegovačka kantona sa hrvatskom većinom, smatra Vesna Pusić, bivša hrvatska ministrica vanjskih poslova i europarlamentarka.

U razgovoru za Al Jazeeru ističe kako je najmanje loše rješenje za krizu u Bosni i Hercegovini nastavak puta ka članstvu u Evropskoj uniji jer to nijedan od tri glavna etnička lidera u ovoj balkanskoj državi ne želi. Što se tiče izbora, Pusić smatra kako se oni trebaju održati u oktobru, ali i da se odmah nakon njih treba pristupiti izmjenama Ustava i Izbornog zakona koji definira Bosnu i Hercegovinu kao građansku državu, s dodatnim garancijama kolektivnih etničkih prava.

  • Prije svega, kako komentirate trenutno stanje u Bosni i Hercegovini? Da li je priča o Izbornom zakonu realna ili paravan za ostanak na vlasti trenutnih stranaka?

– Stanje u Bosni i Hercegovini je prilično kaotično. Tome doprinosi toliko različiti čimbenika da bi već i sam njihov popis zahtjevao ozbiljni analitički napor, ali i predstavljao korak bliže rješenju.

Aktualne rasprave o Izbornom zakonu imaju za cilj isključivo ostanak ili dolazak na vlast etničkih stranaka i njihovih konkretnih čelnika, imenom i prezimenom. Primjerice, u javnosti se uvriježilo mišljenje da je smisao prijedloga HDZ BiH sprečavanje majorizacije bosanskohercegovačkih Hrvata od strane, u prvom redu, Bošnjaka i eventualno bosanskohercegovačkih Srba.

No, ako malo bolje pogledate taj prijedlog vidjet ćete da on nema mnogo veze s Bošnjacima i Srbima i da je u prvom redu usmjeren protiv Hrvata koji žive izvan tri hercegovačka kantona s većinskim hrvatskim stanovništvom. Ti Hrvati, iz srednje Bosne, Sarajeva, Tuzle, Posavine, zapadne Bosne, da i ne govorimo o drugom entitetu – Republici Srpskoj, po tom bi prijedlogu ostali bez političke reprezentacije. Oni također ni na koji način ne bi na izborima mogli konkurirati kandidatima HDZ BiH koji svoju izbornu bazu ima u tri hercegovačka kantona.

To je dovoljna ilustracija o čemu se ovdje radi.

  • Po Vama, koje je ispravno rješenje krize u Bosni i Hercegovini i hoće li se (i trebaju li biti) održati izbori?

– Najbolje, ili najmanje loše rješenje za Bosnu i Hercegovinu je nastaviti prekinuti put prema EU članstvu. Ne treba više okolišati: to je nešto što nijedan od tri glavna etnička lidera u Bosni i Hercegovini ne želi. Bez obzira na raznoliku retoriku, to je sada bjelodano jasno.

Istovremeno, to je nešto što ogromna većina građana Bosne i Hercegovine želi i već godinama pokazuje i vlastitim individualnim iseljavanjem u države EU. Istraživanje javnog mišljenja koje je koncem 2021. proveo NDI u cijeloj Bosni i Hercegovini, pokazuje da 85 posto građana želi članstvo Bosne i Hercegovine u EU, uključujući i 64 posto bosanskih Srba. I u tome je srž problema.

Članstvo država tzv. Zapadnog Balkana u međuvremenu je postalo i vrlo važno europsko sigurnosno pitanje. Zagovaram “Baltički model” – partnerstvo s individualnim državama članicama, srednje veličine, izvan našeg susjedstva, koje su stabilne demokracije.

Mislim da se izbori u Bosni i Hercegovini trebaju održati, ali nakon toga treba pristupiti izradi kako Ustava, koji ne može više biti 4. dodatak Dejtonskog mirovnog sporazuma, tako i izbornog zakona koji definira Bosnu i Hercegovinu kao građansku državu, s dodatnim garancijama kolektivnih etničkih prava. U datim okolnostima zaštita kolektivnih etničkih prava je nužna, ali ne pod cijenu građanskih prava svake osobe.

  • U posljednje vrijeme smo svjedoci istupa predsjednika Republike Hrvatske Zorana Milanovića koji jako naginje politikama Milorada Dodika i Dragana Čovića i prilično je radikalan prema ‘političkom Sarajevu’. Kako komentirate njegove istupe kada je riječ o Bosni i Hercegovini (posljednji komentar je bio njegov osvrt da je i ‘Amerika napravljena na genocidu’, komentirajući politiku Republike Srpske)?

– Ne razumijem sintagmu “političko Sarajevo”. Sarajevo je glavni grad cijele Bosne i Hercegovine i kao takvo naravno da je političko. Kakvo bi trebalo biti? Geografsko?

Pretpostavljam da je ono što se pod time misli zapravo “etničko Sarajevo”, grad u kojem bez obzira na njegovu multietničnost i dugu tradiciju multikonfesionalnosti, de facto svu vlast imaju Bošnjaci. Time bi se Sarajevo htjelo izjednačiti s regionalnim centrima – Banjom Lukom i zapadnim Mostarom i negirati Bosni i Hercegovini da ima glavni grad.

To je opasna i štetna rabota kojoj se trebaju suprotstaviti pripadnici svih etničkih grupa u Bosni i Hercegovini koji žele dobro sebi i svojoj zemlji. Što se predsjednika Milanovića tiče, mislim da je njegov pristup pogrešan, iako pretpostavljam da on misli da time pomaže Hrvatima u Bosni i Hercegovini. Mislim da velikoj većini njih odmaže.

Što se komentara o genocidu tiče, nema ni jedne države koja nema i tamne strane vlastite povijesti. Razlika je samo u tome da li se njima ponosi i ugrađuje ih u svoj suvremeni identitet ili ih osuđuje i odriče ih se.

  • Stiče se dojam da je politika Milanovića i SDP-a dosta radikalnija prema Bosni i Hercegovini od one koju zagovara premijer Andrej Plenković i HDZ. Da li je to, iz Vaše vizure, zaista tako?

– Nemam pojima kakva je politika SDP-a prema Bosni i Hercegovini niti vidim ikakve naznake te politike. Što se predsjednika Milanovića tiče, on zaista svoje stavove iznosi vrlo agresivno i često ekstravagantno, ali u biti oni nisu različiti od stava HDZ-a.

  • Blokada članstva Finske i Švedske u NATO-u i njihovi odgovori u stilu da ‘veto može doći i sa druge strane’, aludirajući na evropska sredstva koja dolaze Hrvatskoj. Šta mislite o ovoj situaciji i generalno širenju NATO-a kako na sjeveru, tako i na jugu Evrope?

– Mislim na nema realne opasnosti da bi Hrvatska blokirala ulazak Švedske i Finske u NATO. Odluka je u konačnici na Hrvatskom saboru i tu nema dileme da će ishod glasanja biti pozitivan. Iz očitih razloga ulazak Finske i Švedske je u sigurnosnom interesu svih država članica NATO, pa tako i Hrvatske.

NATO je obrambeni vojni savez, koji je u godinama prije ruske agresije na Ukrajinu naglašeno razvijao i svoju političku dimenziju. Nakon 24. veljače 2022. u velikoj mjeri se vratio u svoje sigurnosno-obrambene okvire.

U današnjim okolnostima cilj proširenja je dvostruk: stabiliziranje slabijih država na jugu i jačanje saveza uključivanjem jakih demokracija na sjeveru. Interes država i društava za članstvo u NATO-u u posljednje vrijeme je motiviran strahom od ruske agresije i/ili destabilizacije drugim sredstvima. Nitko nikoga ne tjera u NATO i svaka članica može slobodno izaći iz NATO-a ako tako sama odluči. Razlog novog interesa za članstvo je strah, u prvom redu društava, što zorno pokazuju istraživanja javnoj mišljenja.

  • Građani često u reakcijama na istupe i politiku hrvatskih čelnika spočitavaju kako se daleko više priča (i možda radi) na vanjskopolitičkoj sceni od lokalne. Spominju obnovu nakon potresa na Baniji, izborne zakone, manjak radne snage i odlazak mladih. Da li se slažete sa ovim mišljenjem?

– Ne slažem se jer Hrvatska u ovom trenutku praktički ništa ne radi ni na vanjskopolitičkim temama. Možda se u Bosni i Hercegovini može dobiti takav dojam jer se hrvatski državni vrh stalno petlja u pitanje Izbornog zakona i općenito raspravlja o bosanskohercegovačkoj politici. No, to je ujedno i jedina vanjskopolitička tema na dnevnom redu. Okolnosti su takve da ponovno, neočekivano, Hrvatskoj otvaraju mogućnost igranja značajnije uloge na međunarodnom planu. Pitanje je hoće li se i kako to iskoristiti.

Što se unutrašnje situacije tiče, tu ima mnogo nagomilanih problema. Za HDZ standarde premijer Plenković je politički umjerena figura i mislim da je to za Hrvatsku dobro i korisno. No, Vlada, u kojoj usput rečeno stalno mijenja ministre, mu je katastrofalna. Ne razumijem koji je razlog tome: je li to stroga stranačka politika, ili kvalitetniji ljudi ne žele u politiku i vladu, ili se zahtjeva određeni tip servilne lojalnosti koji odbija sposobnije ljude. Ne mogu reći da to do kraja razumijem.

U svakom slučaju stavljanje interesa vlastite političke stranke ispred interesa države ima neke veze s tim. To je rezultiralo mnogim problemima koje imamo na unutrašnjem planu. Izostanak obnove kako na Baniji, tako i u Zagrebu, usprkos velikim sredstvima koje nam je EU stavio na raspolaganje, je samo najnoviji, bolni primjer toga.

  • Regija Balkana i EU, koliko je to realna priča? Možda je realnija Macronova o ‘Evropskoj političkoj zajednici’? 

– Projekt ulaska šest država regije u EU je onoliko realan koliko ga mi učinimo realnim. Pod “mi” mislim na države članice EU-a, ali i države aspirantice iz regije. I jedna i druga grupacija je pravila greške i utjecala na odugovlačenje tog procesa. U međuvremenu, mijenjale su se okolnosti kako na globalnoj sceni, tako i na domaćem planu i u jednim i u drugim državama.

Model baziran na pretpostavci velike privlačne sila koju EU ima za društva Zapadnog Balkana, koja onda pritišću svoje političke elite da idu u tom pravcu, više ne funkcionira. Hrvatska je vjerojatno posljednja država koja je ušla po tom modelu. Danas je članstvo država Zapadnog Balkana u EU u prvom redu europsko sigurnosno pitanje. U ovoj regiji, za razliku od država “Istočnog  partnerstva”, Rusija nema teritorijalne aspiracije. Jedini cilj ovdje je destabiliziranje EU-a. Zato je geostrateški i politički interes EU konsolidacija vlastitog teritorija, a Zapadni Balkan je nedvojbeno europski teritorij.

S druge strane, s izuzetkom Sjeverne Makedonije koja je napravila ogromne napore i ispunila sve što se od nje očekivalo i Crne Gore koja se, nakon dramatičnog političkog otklona, čini se ponovno vraća na europski put, druge države iz regije nisu napravile nikakve značajne napore na svom EU putu.

Vidim komentare građana iz tih zemalja kako im se godinama obećava Europa, a od te Europe ništa. Istina, ali to je pitanje za njihove vlasti koje u svom javnom govoru koketiraju s članstvom u EU, a istovremeno rade sve što je u njihovoj moći da do toga nikada ne dođe.

Dakle, mislim da svi ovi “zamjenski projekti” ne postižu ni svrhu, ni smisao, ni rezultat koje ima punopravno članstvo u EU. To je djelomično i razlog zašto se takvi prijedlozi često prihvaćaju ili oponašaju od autoritarnih lidera u regiji. Naravno, možemo raspravljati o najefikasnijim strategijama da se postigne taj cilj, ali cilj nam mora biti zajednički i samo jedan: Balkan – slobodan, demokratičan i u EU.

Izvor: Al Jazeera