Vučetić: Krvavi rat u Ukrajini će trajati još mjesecima

„Kako trenutno stvari stoje, Sjedinjene Američke Države će dok kraja ove godine Ukrajini poslati vojnog naoružanja u vrijednosti od pet milijardi dolara. To je otprilike ukupna suma novca koju je Bosna i Hercegovina dobila od međunarodne zajednice tokom prvih pet godina postdejtonske rekonstrukcije. Ali predsjednik Joe Biden od samog početka rata decidno govori da Sjedinjene Američke Države neće i ne smiju vojno intervenisati. Čak je nedavno naredio svojim obavještajcima da prestanu dijeliti s Ukrajincima obavještajne podatke o položajima ruskih generala i brodova“, ukazuje dr. Srđan Vučetić, profesor na Visokoj školi za javne i međunarodne poslove Univerziteta u Ottawi. Njegovi istraživački interesi uključuju američku i kanadsku vanjsku i odbrambenu politiku te međunarodnu sigurnost.

• Kako iz ugla stručnjaka za međunarodnu sigurnost komentirate rat u Ukrajini?

– Najtiražniji kanadski dnevnik, The Toronto Star mi je postavio isto pitanje već prvog dana ruske agresije. Otprilike stojim iza svega što sam tada rekao tamo: zemljotres, seizmički val, tektonski pokret i slične geološke metafore koje komentatori prečesto koriste u geopolitičkom diskursu mi se po prvi puta čine sasvim prikladnim. Rat direktno utiče na globalnu sigurnost u svim poljima, od sigurnosti opskrbe energijom u Evropi preko opskrbe hranom u Africi do naglog porasta svjetskih cijena osnovnih proizvoda.

Što se tiče situacije na bojnom polju moram priznati da sam potcijenio postojanost i efikasnost odbrane ukrajinske vojske. Rusija je izgubila kako prvu fazu rata, tako i onu stratešku, ali krvave oružane bitke će trajati još mjesecima. Tu leži neizvjesnost.

Velika prednost Vladimira Putina je što ima nekoliko teorija pobjede, a Ukrajinci samo jednu – istjerati Rusiju sa svoje teritorije, uključujući i Krim. Ne zaboravimo ni to da je između 13 i 15 miliona Ukrajinaca pobjeglo iz svojih kuća, a od toga je najmanje pet miliona otišlo van granica Ukrajine. Ova vrsta depopulacije zemlje je zapravo najveća dugoročna prepreka za njenu uspješnu odbranu od daleko jačeg agresora.

• Kako ocjenjujete reakciju i sankcije zapadnih sila, prije svega Sjedinjenih Američkih Država i Evropske unije?

– Prošlog mjeseca Brisel je donio svoj šesti paket sankcija, koji je istovremeno poznat po zabrani uvoza ruske nafte te po izuzecima za nekoliko država članica Evropske unije. Sedmi paket sankcija je već u pripremi, a slične mjere su već uvele Sjedinjene Američke Države. Dugoročno to je jako značajno, no kratkoročno bitnija je vojna i novčana pomoć Ukrajini s obzirom na to da je rat ušao u fazu uzajamnog iscrpljivanja. Po tom pitanju Ukrajinci su najviše zahvalni Sjedinjenim Američkim Državama, a tu su i Velika Britanija, kao i baltičke zemlje, uključujući naravno i Poljsku.

Potez Brisela da i Ukrajini i Moldaviji da status zemalja kandidata za članstvo je iznenađujući za mnoge, ali je u svakom slučaju dobra vijest za sve proevropske snage. Ukrajinci su istovremeno prilično kritični i podozrivi prema Francuskoj i Njemačkoj, jer smatraju da lideri tih evropskih sila, odnosno Emmanuel Macron i njemački kancelar Olaf Scholz, žele postići neko diplomatsko rješenje s Vladimirom Putinom koje bi išlo preko leđa Ukrajine i Ukrajinaca. Zato čujemo da postoji i novi izraz na ukrajinskom za prazna obećanja: „scholziranje“ ili „scholzovanje“.

• U čemu se najviše ogleda američki pragmatizam kada je riječ o ratu u Ukrajini?

– Kako trenutno stvari stoje, Sjedinjene Američke Države će dok kraja ove godine Ukrajini poslati vojnog naoružanja u vrijednosti od pet milijardi dolara. To je otprilike ukupna suma novca koju je Bosna i Hercegovina dobila od međunarodne zajednice tokom prvih pet godina postdejtonske rekonstrukcije. Ali predsjednik Joe Biden od samog početka rata decidno govori da Sjedinjene Američke Države neće i ne smiju vojno intervenisati. Čak je nedavno naredio svojim obavještajcima da prestanu dijeliti s Ukrajincima obavještajne podatke o položajima ruskih generala i brodova.

• Koliko je rat u Ukrajini promijenio geopolitičku kartu svijeta i koja bi zemlja mogla najviše profitirati?

– Ukrajina na bolan način potcrtava proces rađanja takozvanog multipolarnog svijeta. Već dugo godina je na djelu relativno opadanje moći Amerike, kako kolokvijalno zovemo Sjedinjene Američke Države. Sve predsjedničke administracije, od Drugog svjetskog rata naovamo, su insistirale na provođenju ideje i prakse neke vrste globalne hegemonije, odnosno američke dominacije u međunarodnom poretku. Ta aspiracija je sve više upravo to – aspiracija. Jedan od glavnih razloga je uspon Kine jer nikad nijedna zemlja nije doživjela takav uspon, tako brzo i kroz toliko standardnih indikatora geopolitičke moći. Države koje počivaju na drugim principima od zapadnih demokratija sada imaju jednu ili više opcija izlaska iz američkog sistema prema alternativama koje nude sile poput Kine. Štaviše, takvu opciju imaju i neke demokratske države. Primjer toga je činjenica da većina zemalja učesnica prvog Samita demokratije, koji je predsjednik Joe Biden sazvao u decembru prošle godine, odbija da uvede sankcije Rusiji.

Američki odgovor na kineski kontrahegemonijski izazov je jasan i glasan: strateško ili geopolitičko nadmetanje u cilju promovisanja onog što je ostalo od takozvanog liberalnog međunarodnog poretka, odnosno poretka utemeljenog na pravilima. Taj odgovor se u suštini neće promijeniti što god da se desi u Ukrajini, pa čak i ako Donald Trump ili neki njegov simpatizer dođe na vlast 2024. godine. Činjenica da sve manje američkih zemalja saveznica (a ovo se prvenstveno odnosi na vladajuće elite), vjeruje u retoriku liberalizma i međunarodnih pravila je ovdje irelevantna.

Što se tiče rata u Ukrajini, po meni najveće geopolitičke dividende ubire upravo Amerika. Istina, savezništvo Vladimira Putina i Xi Jinpinga je u skladu za zajedničkom borbom za „multipolarni svijet“, za šta se Peking i Moskva formalno i otvoreno zalažu još od daleke 1997. godine. Ali ovakva djelomično izolovana i sve slabija Rusija dugoročno nije od prevelike koristi Kini.

• Šta bi značio ulazak Finske i Švedske u Sjevernoatlantski savez (NATO) i kakvi su američki pogledi na proširenje Alijanse?

– To je još jedan strateški poraz za Rusiju. Svi relevantni politički akteri u Sjedinjenim Američkim Državama podržavaju ovaj potez, a Turska, koja se načelno protivi proširenju, će dobiti neke koncesije iz Washingtona, odnosno ponovni prijem u program proizvodnje F-35 lovca, recimo, pa će ubrzo promijeniti priču.

• Kako će se rat u Ukrajini odraziti na zemlje Zapadnog Balkana?

– Neke ekonomske i sigurnosne teme koje sam spomenuo ranije se dakako odnose i na Zapadni Balkan. Ali možda najneposredniji efekt je nagli sunovrat proruskih politika i političara, prvenstveno u Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori. No ponavljam da smo tek u drugoj fazi rata.

• Šta Rusija želi na Zapadnom Balkanu?

– Rusija uvijek gleda da „troluje“ Zapad, da bocka i podbada, sve iz želje da izazove haos. Zapadni Balkan je plodno tlo za ovakvu vrstu vanjske politike zato što nije deficitaran s proruskim politikama i političarima.

• Koliko dugo će Srbija moći balansirati između Istoka i Zapada?

– Ova vrsta balansiranja je izazovna i za veće, jače i neevropske zemlje, kao što je recimo Južna Afrika. Zapadni pritisak na Srbiju će samo rasti. Prednost autokrate Aleksandra Vučića leži u tome što nema neku posebnu ideologiju, a ima gotovo potpunu kontrolu medija. On time može da definiše i redefiniše značenje balansiranja, što mu dalje olakšava da napravi zaokrete u vanjskoj politici kad zatreba. Podrška evropskim integracijama u Srbiji je trenutno nikad niža, na ispod 40 procenata, dok Vladimir Putin i Rusija uživaju prilično visoku podršku u odnosu na recimo Grčku, Crnu Goru ili Bugarsku. Ali Vučićeva propagandna mašina je u principu sposobna da promijeni ove procente u nekom relativno kratkom roku.

• Koliko je uspješna američka vanjska politika u Bosni i Hercegovini?

– Treba shvatiti da u Washingtonu postoji opće prihvaćena teorija o nacionalnom interesu i hijerarhiji prijetnji koje ugrožavaju američku sigurnost. Na vrhu te hijerarhije, takozvanoj A listi, su Kina i Rusija. Na B listi su manje, ali značajne prijetnje tipa nuklearno oružje Sjeverne Koreje. C lista je sve ostalo – od Kosova, Bosne i Hercegovine, Somalije, Ruande, Haitija… da parafraziram jedan od radova na ovu temu objavljen krajem ‘90-ih godina. Čak su i tada neki značajni teoretičari insistirali da uspješnost američke vanjske politike treba mjeriti sposobnošću fiksiranja na prijetnje s A lista, protiv iskušenja da se interveniše svugdje gdje mediji, prije svega iz moralnih razloga, kažu da Sjedinjene Američke Države treba da intervenišu. Danas je ova vrsta vanjskopolitičkog realizma, ili kako ste rekli ranije pragmatizma, u modi. Iz ove perspektive je i Afganistan na C listi, a da ne govorimo o Bosni i Hercegovini.

• Kakav rasplet bosanskohercegovačke krize predviđate?

– Dejtonska Bosna i Hercegovina se bazira na tri uzajamno antagonističke etnonacionalističke ideje. One su ukorijenjene davnih dana, ali su procvjetale tokom i poslije rata. Tu isto tako imamo opće prihvaćene ideje partijske države, oligarhije, kleptokratije i burazerskog kapitalizma. Zajedno, te ideje funkcionišu gotovo simbiotski, a dnevna politika koja proizlazi iz njih se već pokazala kao vrlo uspješna tehnologija vladanja. Konstantna proizvodnja kriza i tenzija od druge polovice 2000-ih godina je po meni samo simptom. Većina građana to prihvata ili toleriše i zbog toga ne vidim da se situacija može promijeniti iznutra, bar ne u dogledno vrijeme. Štogod da se desi u Ukrajini u narednim mjesecima, put ka učlanjenju u Evropsku uniju će ostati zakrčen, a šansa da se desi neka „big bang“ intervencija izvana je poprilično mala.

Vratio bih se na još jednu paralelu s Ukrajinom, odnosno na početak ovog intervjua. I u Bosni i Hercegovini je na djelu jedna enormna depopulacija. Njen uzrok naravno nije ruska invazija i okupacija, ali su posljedice na neki način slične. Govorim o urušavanju kapaciteta države u oblasti zdravstva, obrazovanja, penzija i svih pratećih sistema i institucija. Mehanizam ove transformacije je jednostavan – manje ljudi znači i manje onih koji pune budžet, uključujući i kroz doznake iz inostranstva, ali je špekulisanje o političkim ramifikacijama prilično komplikovano. Sličnu situaciju imamo i u širem regionu, gdje ne vidim skoro nikakve strategije i vizije razvoja populacijske, a time i društvene, i ekonomske politike. Strahujem da je budućnost Bosne i Hercegovine i Balkana dalja periferizacija i samoperiferizacija.