Brutalnost policije: Migranti dolaze, a onda ‘nestaju’ sa grčkih plaža

Uprkos brojnim dokazima da tražitelje azila brutalno vraćaju iz grčkih voda, vlasti i Frontex to poriču.

Nevladine i međunarodne organizacije prikupile su stotine svjedočanstava tražitelja azila koji su rekli da su brutalno vraćeni sa grčke teritorije [Julian Busch / Al Jazeera]

Piše: Katy Fallon

Pedesetogodišnja Naima* (označena imena su promijenjena radi zaštite identiteta) je prvi put došla u Istanbul sa dvojicom sinova u novembru 2019, da se pridruži mužu, oboljelom od raka. On je preminuo 10 dana po dolasku porodice. Prije građanskog rata u Siriji, Naima je radila kao frizerka i nastavnica arapskog u Idlibu. Nije ulazila u detalje onoga što se porodici tamo desilo, ali spominje bombardovanje i rat kao konačne razloge odlaska.

Nakon što je izgubila muža, pokušavala je naći posao u Turskoj. Odlučila je rizikovati i otisnuti se na opasno putovanje u Evropu kako bi zatražila politički azil, misleći da bi imala bolju šansu da se zaposli kako bi se njeni sinovi mogli školovati.

Naima se malo raspitala i nekoliko mjeseci kasnije pronašla je krijumčare koji su obećali da će je prebaciti u Grčku za 7.000 dolara, cijelu porodičnu ušteđevinu. No, tada nije znala da će je zamaskirani muškarci ilegalno pritvoriti i nasilno baciti na tanki čamac za spašavanje koji je otisnut u moru i usmjeren nazad prema Turskoj.

Patnja je započela kada su Naima i njeni sinovi, Hussein*, koji sada ima 14 godina i Abbud*, koji ima 16, otišli u grad Marmaris na jugozapadu Turske da se sastanu s krijumčarima. Čim su ih sreli, ova porodica je opet krenula na put u malom gumenom čamcu u ponoć 24. jula 2020. godine sa 25 drugih ljudi. To su većinom bili Palestinci i Sirijci, uključujući 15 beba i djece.

Grupa je stigla na grčki otok Rodos u vrijeme izlaska sunca. Naima kaže da su ih dočekali predstavnici vlasti u plavim uniformama. Govorili su engleski i grčki, a jedan od tražitelja azila joj je prevodio na arapski. Uniformisani muškarci su im kazali da će ih prebaciti u Atinu, dodavši: „Spasit ćemo vas i zaštiti.“

Umjesto toga, odveli su ih u kamp koji se sastoji od šatora okruženih bodljikavom žicom na Rodosu. Ostali su tu četiri dana dok drugi uniformisani muškarci nisu odveli grupu u luku i ispratili ih na dva čamca. Jednog muškarca koji im se pridružio na čamcima, Naima je posebno zapamtila. Nosio je crnu maramu preko lica i držao je pušku. Drugi muškarci koji su bili s njima na čamcima nosili su plave uniforme i oružje sa kratkom cijevi. Nakon dvosatnog putovanja, stigli su na grčki otok Kos.

Bacanje ljudi na narandžaste splavove za spašavanje

Naima se prisjeća da je Hussein koji je tada imao 12 godina, imao je loš osjećaj. „Sin mi je rekao: ‘Mama, osjećam da se vraćamo u Tursku'“.

Upravo to se i desilo. Ova grupa je raspoređena na dva čamca i odvedena u, kako ona smatra, turske vode. Naima kaže da su naoružani muškarci bacali ljude s čamca na dva polunapuhana narandžasta splava za spašavanje u vodi. Njen sin je izgubio naočale nakon što su ga gurnuli, i muškarci su je bacili na njega.

Voda je polako počela prodirati u čamce, podigavši nivo nakon nekoliko sati. „Nakon tako mnogo sati, mislili smo: ‘U redu, umrijet ćemo ovdje’,“ kaže ona. „Djeca su stajala … jer je bilo (tako mnogo) vode u čamcu.“

Turske vlasti su ih na kraju spasile i odvele u, kako kažu, ustanovu za karantin od COVID-a za izbjeglice i migrante u Turskoj. Nakon što je ostala tamo gotovo dvije sedmice, kaže da su joj vlasti rekle: „Jedino rješenje za tebe je da se vratiš u Siriju“. Naima i njeni sinovi su se sa malo novca što im je preostalo vratili u Istanbul gdje su i ostali.

Grčki premijer Kyriakos Mitsotakis često je poricao da vlasti vraćaju tražitelje azila, rekavši da Grčka ima „oštru ali poštenu“ migracionu politiku.

Ali grčki otoci, koji su udomili stotine hiljada stranaca u bijegu od rata i nemira otkako je počela masovna migracija 2015, u centru su priča tražitelja azila koji dolaze, a potom „nestaju“ s plaža, da bi ih turska obalska straža kasnije pokupila sa narandžastih splavova za spašavanje. Već duže od dvije godine, mediji i nevladine organizacije izvještavaju o vraćanjima i u tim pričama se pojavljuju Frontex, agencija Evropske unije za graničnu i obalsku stražu, kao i čamci grčke obalske straže koji ostavljaju ljude ili prisiljavaju čamce da se vrate u turske vode.

Nevladine i međunarodne organizacije kao što su Visoki komesar UN-a za izbjeglice (UNHCR) i Human Rights Watch prikupile su stotine svjedočanstava tražitelja azila koji kažu da ih brutalno vraćaju s grčke teritorije. Medijski izvještaji su pokazali obilne fotografske i druge dokaze o maskiranim muškarcima koji vraćaju izbjeglice.

Komesarka Evropske unije za unutrašnja pitanja Ylva Johansson takva vraćanja je nazvala „kršenjem temeljnih evropskih vrijednosti“. Johansson je u obraćanju Evropskom parlamentu u oktobru 2021. kazala da očekuje „brzu i temeljitu“ istragu navoda o takvoj praksi.

U aprilu tekuće godine, Fabrice Leggeri, izvršni direktor Frontexa, dao je ostavku nakon što je Agencija Evropske unije za borbu protiv prevara preporučila disciplinske postupke protiv njega i dvojice drugih neimenovanih zvaničnika Frontexa jer su zataškali kršenja ljudskih prava kao što su pomenuta vraćanja. Ostavka je uslijedila nekoliko dana nakon objavljivanja izvještaja konzorcija medijskih grupa u kojima su pokazali kako su zvaničnici Frontexa sakrivali vraćanja tražitelja azila u internoj bazi podataka o incidentima.

U internom e-mailu osoblju Frontexa, Leggeri je kazao kako mu se čini da je Frontex od agencije za zaštitu granice postao tijelo koje prati „temeljna prava“.

Frontex i grčke vlasti i dalje poriču da se dešavaju vraćanja tražitelja azila.

Iz Frontexa su na Al Jazeerin zahtjev za komentarom odgovorili: „Temeljna prava su u suštini svih aktivnosti ove agencije. Frontex svaki navod o kršenjima temeljnih prava shvata veoma ozbiljno.“

Stanje je takvo uprkos brojnim dokazima koje su prikupili advokati i humanitarni radnici na terenu, u obliku videa koje su snimili preživjeli i svjedočanstava, kao što je Naimino.

Vraćanje tražitelja azila

Amelia Cooper je službenica za zagovaranje u Pravnom centru Lesbos, koji nudi besplatne pravne savjete tražiteljima azila. Ona je ispričala Al Jazeeri da je njena organizacija čula za vraćanja koja uključuju splavove za spašavanje u martu 2020, sa grčkog otoka Symija.

Od tada su slični izvještaji počeli pristizati „u velikom broju“ iz cijele egejske oblasti, kaže Cooper. Tipičan obrazac je sljedeći: one koji pristižu na otoke presreću oni za koje vjeruju da su pripadnici obalske straže, policije i neidentifikovani muškarci koji rade s njima. Novopridošlima potom oduzimaju imovinu kao što su mobiteli, novac, isprave i zdravstvena dokumentacija koja bi mogla poslužiti kao razlog za traženje azila.

Cooper kaže kako ljudi tvrde da su držani u pritvoru u nezvaničnim ustanovama, kao što je lučko predvorje, do dva dana, a potom su ih slali nazad u Tursku. Postoje i „vraćanja na moru“, pri čemu čamac grčke obalske straže namjerno ošteti gumeni čamac koji stiže u grčke vode, a zatim ga tegli prema turskim vodama.

Druga taktika uključuje ukrcavanje izbjeglica i migranata na čamac grčke obalske straže, koji se vraća na pomorsku granicu i zatim ih izbacuje na čamac za spašavanje. „U izvještajima se službenici u čamcima uvijek opisuju kao maskirani, obično u uniformi, tamnoplavoj ili crnoj, ali često bez ikakvih simbola za identifikaciju“, kaže ona.

Kada se ukrcaju na čamce obalske straže, izbjeglice tjeraju da skoče ili ih bacaju na čamce za spašavanje, obično sa visine od dva do tri metra. „Do nas su stizali izvještaji o članovima porodice koji skaču prije nego što ih gurnu jer su se plašili da im djecu ne bace u vodu i da ne promaše čamac“, kaže Cooper.

Cooper kaže da se ovim prisilnim deportacijama krši niz zakona koji važe u državama članicama Evropske unije. Među njima su Povelja o temeljnim pravima Evropske unije, Ženevska konvencija, Evropska konvencija o temeljnim pravima, Evropska konvencija o ljudskim pravima, UN-ova konvencija o zakonu na moru iz 1982, i Međunarodna konvencija o potrazi i spašavanju na moru iz 1979.

„Možete birati pravni okvir koji želite i unutar njega su zabranjeni“, kaže ona.

U decembru 2021, nakon prijava iz njenog centra i drugih pravnih organizacije u Grčkoj, Evropski sud za ljudska prava je najavio da će ispitati osam incidenata vraćanja koji uključuju 32 osobe. Sud bi mogao presuditi u ovim slučajevima možda već ovog ljeta.

Naoružani muškarci

Turska obala jasno je vidljiva sa mnogih obala koje okružuju grčki otok Samos. Na najbližoj tački, udaljen je manje od dva kilometra od Turske.

Ali*, 23-godišnji Palestinac, kaže da je 13. maja 2020, dok mu je ovo ostrvo bilo na vidiku, vraćen iz grčkih voda na motornom gumenom čamcu koji je pošao iz Izmira u četiri ujutro prevozeći veliku grupu, uključujući mnoge žene i djecu. Ali se nadao da će stići do Evrope kako bi se pridružio supruzi u Nizozemskoj i zato što nije mogao dobiti nikakvu zakonsku boravišnu dozvolu u Turskoj.

„Bili smo veoma blizu Samosa i helikopter nas je snimio“, kaže. Potom je vidio kako pristiže čamac s muškarcima obučenim u crno i naoružanim pištoljima. Ali je mislio da je to policija, ali nije mogao to tvrditi sa sigurnošću.

Priča da su ih ti muškarci oteli iz gumenog čamca, uzeli im novac, a nekima i mobitele, i pretukli ih. Ali je uspio sakriti mobitel u donji veš. Onda su pokušali odvući Alijev čamac nazad u turske vode, nastavlja. „Počeli smo govoriti ljudima [na drugom čamcu] da smo imigranti, da dolazimo u miru i da nam je potrebna pomoć“, prisjeća se. Muškarci u crnom su umjesto odgovora gestikulirali rezanje grkljana.

Ali kaže da su muškarci u crnom uništili motor čamca udarajući ga „nekom vrstom štapa“ i natjerali su ovu grupu da pređe na dva narandžasta čamca za spašavanje. Odvukli su ih nasred mora i prerezali užad. Ali je pokazao Al Jazeeri video njihove muke, na kojem se jasno vidi čamac grčke obalske straže.

Ali kaže da je potom uslijedio obračun između čamaca grčke i turske obalske straže koji su bili blizu njegovog čamca za spašavanje. Činilo se da su i jedna i druga obalska straža čekale da ih ona druga spasi. „Ljudi su mahali rukama – ‘spasite nas ili nam pomozite’ – a oni nisu ništa uradili“, priča. „Ljudi su povraćali i nakon šest sati kruženja u vodi čamac obalske straže iz Turske došao je da nas spase.“

Ali kaže da su ga u Turskoj držali u pritvornom centru. Izašao je nakon 18 dana, nakon što je dao lažno ime i potpisao nalog za deportaciju uz pristanak da će napustiti Tursku.

Alijev slučaj jedan je od onih koje su istraživali Lighthouse Reports, Der Spiegel i drugi mediji i objavili u aprilu 2022. Pokazali su kako je Frontex spazio Alijev gumeni čamac i zatim zataškao taj slučaj zabilježivši incident netačno u bazi podataka organizacije.

‘Šta smo čuli, duhove?’

Dimitris Choulis, imigracioni advokat sa otoka Samosa kaže da migrante vraćaju već duže vrijeme, ali su ti incidenti postali češći u aprilu 2020, nakon što je turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan najavio da njegova vlada neće sprečavati izbjeglice i migrante da napuste Tursku i krenu ka Evropi.

„Nećemo zatvoriti kapije izbjeglicama“, kazao je Erdogan u obraćanju 29. februara 2020. „Evropska unija mora održati svoja obećanja“, dodao je referirajući se na sporazum sa Evropskom unijom iz 2016. U tom sporazumu, Turska koja je udomila milione izbjeglica, pristala je da će spriječiti one koji su već u državi da krenu prema Evropi u zamjenu za finansijsku pomoć. Turska kaže da EU nije ispoštovala svoj dio sporazuma.

Prvo vraćanje kojeg je Choulis postao svjestan na Samosu desio se početkom aprila 2020. kada je lokalni reporter našao napušteni čamac na plaži Mourtia na istoku otoka i nije mogao locirati ljude koji su bili unutra. O ovom incidentu pisano je na blogu, zajedno sa fotografijama napuštenog čamca, ali bez vijesti o ljudima koji su došli.

„Šta smo čuli, duhove?“, komentator na web-stranici je citirao mještanina koji je rekao o nestalim ljudima.

Kriminalizacija solidarnosti

Dokumentovanje slučajeva vraćanja postaje sve izazovnije. Medijsko izvještavanje o vraćanju izbjeglica proglašeno je netačnim ili je etiketirano kao „lažna vijest“.

Natalie Gruber radi za Josoor, nevladinu organizaciju koja pruža podršku izbjeglicama i migrantima  i onima koji su preživjeli vraćanja, uključujući kratkoročni smještaj i hranu, prvoj pomoći i liječničkom tretmanu. Ova organizacija također dokumentuje slučajeve vraćanja i jedna je od niza nevladinih organizacija koje su predmet krivičnog slučaja u Grčkoj jer su „pomagali ilegalni ulazak“ u državi.

Gruber kaže da iako je njena grupa svjesna krivičnih postupaka, tek trebaju dobiti formalnu obavijest od grčkih vlasti. Vidjeli su samo saopštenje za medije i pismo od vlasti s Lezbosa za atinsku policijsku upravu, u kojem se spominje Josoor. Ali Gruber smatra da će se u nekom trenutku morati pojaviti na Lezbosu.

„Svjesni smo da je ovo politička kampanja“, kaže Gruber.

Zabilježeno je nekoliko primjera nevladinih organizacija da donesu dokaze pred grčke sudove, ali to je iznimno teško jer su žrtve često izolovane u izbjegličkim kampovima u Turskoj, kaže Pavlos Eleftheriadis, profesor javnog prava na Univerzitetu u Oxfordu. „Nažalost, koliko znam, sve ove slučajeve su odbacili grčki tužitelji i nisu nikada došli do faze saslušanja na sudu“, kaže.

Njega „posebno uznemirava“ rezonovanje suda. Navodi jedan slučaj gdje su podnosioci žalbi iz NVO-a predočili poruke s WhatsAppa u kojima su izbjeglice podijelile svoju lokaciju preko Google Mapsa. Koordinate su pokazale da je čamac s izbjeglicama bio u grčkim teritorijalnim vodama u relevantnim periodima, što se kosilo sa zvaničnim objašnjenjem grčke obalske straže. To su bili materijalni dokazi.

Ipak, tužitelj je odbacio dokaze o geografskoj lokaciji bez komentara. Nije tražio da govori sa izbjeglicama uključenim u ovaj slučaj, iako su na kraju bili spašeni i u stanju da daju dokaze u izbjegličkom kampu na Lezbosu. Tužitelj je prihvatio verbalna razuvjeravanja obalske straže, pa je čak i novčano kaznio NVO koji je podnio prijavu.

Eleftheriadis je dodao da je tužitelj odbranio svoju odluku na temelju činjenice da se Grčka suočava sa stranom teorijom zavjere da se dovedu hiljade ljudi u ovu državu iz Turske i da je obalska straža imala pravo da zaštiti svoje granice od trgovine ljudima i „nasilnog“ kretanja ljudi.

„Sve i da je to istina, to ne bi opravdalo ugrožavanje ljudskih života na moru“, dodao je Eleftheriadis. „[Ovo] je potpuno nerelevantno za zakon o potrazi i spašavanju i za krivični zakon. Time se pokazuje gotovo potpuno zanemarivanje grčkog zakona o izbjeglicama i azilu.“

Na Al Jazeerin zahtjev za komentarom, iz Ministarstva vanjskih poslova su u izjavi poslanoj e-mailom odgovorili: „Obavještavamo vas da grčke političke vlasti nemaju moć da komentarišu i osporavaju odluke grčkih sudova, jer je grčko pravosuđe nezavisno.“

Odgovor vlasti

Grčka Agencija za nacionalnu transparentnost (NTA) objavila je saopštenje za medije 29. marta 2022. razriješivši grčke vlasti odgovornosti u slučajevima vraćanja izbjeglica navedenim u medijskim izvještajima. Navedeno je da njihova istraga u saradnji sa policijom „nije otkrila nikakve dokaze koji bi potvrdili ove navode“. Dvadeset pet nevladinih organizacija u Grčkoj objavilo je otvoreno pismo u kojem izražavaju „duboku zabrinutost“ jer Agencija nije pronašla dokaze. Iz organizacija su kazali da NTA nije zadovoljila kriterije da provede nezavisnu istragu.

UNHCR, Agencija UN-a za izbjeglice, izjavila je u februaru da su se najmanje tri tražitelja azila utopila u Egejskom moru nakon što su bačeni u more ili ostavljeni na čamcima za spašavanje.

„Nasilje, loše postupanje i vraćanja redovno prijavljuje na različitim ulaznim tačkama na kopnenim i morskim granicama, unutar i van Evropske unije“, izjavio je Filippo Grandi, UN-ov visoki komesar za izbjeglice. Naveo je 540 prijavljenih incidenata neformalnog povratka na grčkim kopnenim i pomorskim granicama sa Turskom i pozvao je grčke vlasti da istraže i poduzmu preventivne mjere.

Grčki ministar za migracije Notis Mitarachi, odbacio je Grandijevu izjavu. „Duboko je zabrinjavajuće da turska propaganda i lažne vijesti o ilegalnoj migraciji često zabunom uzimaju kao činjenice“, napisao je u online izjavi.

Što se tiče Naime i Alija, u izjavi iz Ministarstva pomorstva i brodskog saobraćaja stoji da informacije koje je predočila Al Jazeera u vezi datuma njihovih navoda ne mogu biti povezani sa podacima dostupnim kroz sistem izvještavanja grčke obalske straže.

„Navedene prakse se ne podudaraju sa standardnim radnim procedurama grčke obalske službe u vezi sa prevencijom neovlaštenog prelaska granice i upravljanja tokova migracije unutar područja njene nadležnosti“, pisalo je u izjavi.

A za to vrijeme, Naima i Ali i dalje se bore u Turskoj.

Međuprostor u kojem žive Naimina porodica i Ali uzrokuje veliki bol. Progone ih uspomene na traumu na moru. Bez obzira na ishod u vezi azila, uskraćeno im je zakonsko pravo da se saslušaju njihovi zahtjevi. Umjesto tog, oni su pretučeni i ilegalno istjerani sa grčke teritorije. Naima nije mogla plaćati kiriju od plate dadilje, jedinog posla koji je mogla naći. Kako bi joj pomogli, njeni mladi sinovi potražili su posao u fabrici umjesto da idu u školu.

Ali ne može dobiti trajni pravni status u Turskoj i u više navrata je Al Jazeeri govorio o svojim suicidalnim mislima. Jedva sastavlja kraj s krajem radeći povremeno u hotelu u Istanbulu. Naima se brine za sadašnjost i budućnost svojih sinova. Razmišlja da se vrati u Siriju.

Izvor: Al Jazeera