Maja Sever: Kacige i ‘panciri’ postali su osnovna novinarska oprema

Novinari su izloženi snažnim pritiscima i na svojim radnim mjestima, i na izvještavanjima sa terena, i na protestima, a da ne govorimo o online zlostavljanjima i napadima, koji su gotovo svakodnevni, ukazuje Maja Sever.

Maja Sever je nedavno, na izbornoj skupštini u Izmiru, izabrana za prvu ženu predsjednicu Evropske federacije novinara (EFJ), najveće novinarske organizacija u Evropi (Pixsell)

Rođena je 1971. godine, a već ima više od 30 godina novinarskog staža. Poznata je kao TV-voditeljica na Hrvatskoj radio-televiziji (HRT), ali i dugogodišnja sindikalistica koja se bori za prava novinara u Hrvatskoj, ali i cijelom regionu. Prije desetak dana je, na izbornoj skupštini u Izmiru, izabrana za prvu ženu predsjednicu Evropske federacije novinara (EFJ), najveće novinarske organizacija u Evropi koja predstavlja više od 320.000 novinara u 72 novinarske organizacije iz 45 zemalja. Za Maju Sever glasalo je 137 delegata skupštine, a njen protivkandidat dobio je samo sedam glasova.

„Ovaj izbor je velika čast i prilika da nastavimo borbu za jako, neovisno i profesionalno novinarstvo. Živimo u svijetu u kojem novinare ubijaju, pritvaraju i tuže, gdje žene rade za manje plaće, gdje su novinari izloženi napadima i uvredama, u svijetu u kojem mnogim novinarima nisu zaštićena radnička ni socijalna prava, a kolektivni ugovori su slabi ili ne postoje, gdje su frilenseri bez prava, a opstanak javnih medija ugrožen“, rekla je Maja Sever prilikom izbora na ovu funkciju.

  • Dolazite na mjesto čelnice Evropske federacije novinara u vrijeme velike svjetske, prije svega evropske političke i ekonomske krize. Da li se može povući paralela, odnosno reći da su novinari najviše ugroženi upravo u kriznim vremenima?

– Uvijek je tako. Novinari su generalno u sve slabijem položaju i pod sve žešćim udarima, a posebno su ugroženi u kriznim vremenima i na kriznim područjima. Živimo u dobu u kojem naše kolegice i kolege ginu u Ukrajini. Sve organizacije, pa i naša krovna, Evropska federacija novinara, pružaju konkretnu pomoć kolegama u Ukrajini. Imamo naše podružnice u toj zemlji, redovito smo u komunikaciji, pokušavamo im slati pomoć i opremu. Zadesili smo se u vremenima kada su kacige i neprobojni prsluci postali osnovna novinarska oprema. Ali i izvan Ukrajine, novinari su izloženi snažnim pritiscima i na svojim radnim mjestima, i tijekom izvještavanja sa terena, na prosvjedima… Da ne govorimo o online zlostavljanjima i napadima, koji su gotovo svakodnevni.

  • U jednom intervjuu ste, takođe, konstatovali da su novinari u kriznim područjima i zemljama sa demokratskim deficitom posebno ugroženi, ali i da se medijski radnici čak i tamo gdje su najviši medijski standardi, kakve su recimo skandinavske zemlje, suočavaju sa problemima. Kako ti problemi tamo izgledaju?

– Borba za radnička prava je, recimo, neprestana. Sindikati, udruženja novinara u skandinavskim zemljama su bolje organizirani od ovdašnjih, ali to ne znači da nemaju razlog da se svakodnevno bore za razna profesionalna prava. Recimo, aktualna je borba za zaštitu autorskih prava. U promjenama medijske scene, novinari se moraju pozicionirati i zaštititi svoj položaj u novom digitalnom okruženju, u odnosu na velike platforme. Kada govorimo o medijskim slobodama u svijetu, svjedočimo da Velika Britanija izručuje Juliana Assangea SAD-u, što zapavo predstavlja prijetnju svakom istraživačkom novinaru u svijetu koji će istraživati korupciju ili ratne zločine i koji može biti proglašen špijunom i izručen u nekakve druge ili treće zemlje.

Drago mi je što sam došla na čelo EFJ kao predstavnica ovog dijela Evrope i vjerujem da ću doprinijeti tome da koliko-toliko poboljšamo poziciju ovdašnjih novinara koji su izloženi izazovima i prijetnjama sa svih strana. Ali, nemojmo živjeti u iluziji da zapadne zemlje nemaju takođe ozbiljne probleme kada je riječ o medijskim slobodama i položaju novinara. Uskoro će u Francuskoj, recimo, biti održani prosvjedi novinarskih sindikata zbog namjere države da smanji prihod javnom medijskom servisu.

  • Govorimo li zapravo o trendovima? Da li se položaj novinara od, recimo, osamdesetih godina prošloga stoljeća neprestano pogoršava? Da li je to dio tzv. krize demokratije?

– Mislim da se može govoriti o trendu. Ako ćemo današnji položaj novinara uspoređivati sa osamdesetim, krenimo samo od naših područja. U tadašnja vremena, novinar je bio ugledna figura, a danas je meta napada svih vrsta. Napadaju nas političari, koji sebi svašta dopuštaju, vrijeđaju nas i stvaraju prostor za dalje napade, pa do tzv. običnih ljudi, koji vam preko društvenih mreža upućuju najjezivije prijetnje. Mislim da postoji trend po kojem se sve više smatra da su novinari krivi za sve, da su donositelji vijesti krivi za sve. Izgubili smo poziciju, i to ne samo na ovim prostorima, koju smo osamdesetih imali u društvu. Za povratak ugleda i položaja moramo se boriti. Usprkos internetu i društvenim mrežama, usprkos tome što danas postoje brojni izvori informiranja, mislim da je pozicija profesionalnog novinara sve važnija. Jer, mi smo educirani, mi smo profesionalci kojima je posao prenositi istinite, objektivne, profesionalno obrađene informacije.

  • Ko su najveći neprijatelji novinara i medijskih sloboda u našem dobu?

– Postoji čitava mreža protivnika. Krenimo od lokalne razine, gdje su apsolutno slabo zaštićena radnička i profesionalna prava novinara. Njihov posao u lokalnim medijima je nesiguran, a opstanak medija je mahom ovisan od novca koji dolazi od lokalnih vlasti. I to predstavlja začaran krug: lokalni političari sufinanciraju lokalne medije javnim novcem, a onda očekuju da lokalni mediji pišu lijepo o njima. Kako izaći iz tog kruga? I u Hrvatskoj i u cijeloj regiji pokušavamo da pronađemo nove modele sufinanciranja lokalnih medija kako bi oni bili što manje ovisni o volji lokalnih autoriteta i kako bi se uspostavili transparentni natječaji po profesionalnim kriterijima koji bi hranili novinarstvo, a ne bi sredstva usmjeravali medijima koji pišu u skladu sa željama lokalnih moćnika. Taj problem je prepoznat i na europskoj razini, a na poslednjoj konferenciji EFJ-a, koju smo imali u Izmiru, održan je važan panel o lokalnim medijima, koji su po mom mišljenju, ali i mišljenju većine kolega – baza novinarstva.

Na nacionalnoj razini imamo isprepletene pritiske, počev od političkih, koji se refelektiraju na razne načine. Recimo, u sferi javnih servisa politika u svojim rukama drži odluku o tome tko će voditi i tko će nadzirati rad javnih medijskih servisa. Onda treba istaći tu nesretnu povezanost medija sa oglašivačima i pritom reći da je i sama država oglašivač. U Hrvatskoj imamo primjere gdje vlada i državne institucije organiziraju velike konferencije zajedno sa mainstream medijima ili preko tih medija ispunjavaju zahtjeve europskih projekata za reklamiranjem, odnosno visibilityjem. To su vrlo ozbiljni novci. Dakle, vlada i državne institucije javnim novcem, pa i europskim javnim novcem, sufinanciraju medije, i ti mediji su ovisni o tom novcu. Naravno da će zbog toga izbjegavati da slobodno, istraživački razotkrivaju državne poslove. Sve je to također začarani krug u kojem sve više slabi naša neovisnost i naša snaga. Svi zajedno, od lokalne, državne do europske razine, moramo pronaći način kako da mediji opstanu, kako da imaju siguran izvor financiranja kako novinarima i novinarkama ne bi bila ugrožena egzistencija, ali i da ti izvori budu neovisni o političkim autoritetima. Naravno, treba definirati i odnos medija sa oglašivačima, jer je veliki broj primjera kada oglašivači povlače reklame iz onih medija koji izvještavaju na način koji se oglašivačima ne sviđa. Na taj način zapravo ucjenjuju medije i štete neovisnom radu novinara.

  • Dakle, ključni problem medija i novinara vidite zapravo u njihovoj teškoj održivosti, u tome što su prinuđeni da se finansiraju ‘odozgo’, a ne iz džepova građana odnosno korisnika, koji su uglavnom izgubili naviku da plaćaju kvalitetno informisanje?

– Da, to je situacija u kojoj smo se našli. Sve manji broj ljudi izdvaja sredstva za informiranje. Mnoge informacije su dostupne besplatno. I šta ćemo onda? Kako ćemo platiti novinare i njihov rad? Pogotovo u zapadnom dijelu Europe i u Americi sve više jača internet-pretplata. I u Hrvatskoj su veliki mediji i portali zaključali svoje tekstove, odnosno tekstovi su u cijelosti dostupni samo uz pretplatu. Sama plaćam pretplatu na nekoliko medija, jer smatram da je to – to. Ti ljudi moraju raditi za novce, ti ljudi ne rade samo za opće dobro. Iako naš posao dobrim dijelom jeste opće dobro.

O ovom problemu također razgovaramo na konferencijama, tragamo za novim modelima za financijski opstanak medija. To mora biti kombinacija raznih izvora, a novac građana je veoma važan. Treba osigurati sredstva za jaku redakciju, za istraživačke novinare koji će imati dovoljno vremena da naprave dobru istraživačku priču. Europska federacija novinara, kroz razmjenu znanja i iskustava, pokušava članice upoznati sa uspješnim modelima. Iz Hrvatske je na posljednjoj konferenciji govorila kolegica iz Telegrama. Oni uspjevaju uz pretplatu i marketing raditi dobar medij.

  • Vratimo se oglašivačima. Mnogi oglašivači, pa i multinacionalne kompanije, žele održati dobre odnose sa vladama, pa se reklamiraju isključivo u medijima bliskim vlastima. Da li ćete tretirati i ovaj problem?

– Moramo pronaći izlaz i iz tog začaranog kruga. Što se tiče EU, mislim da su njene institucije shvatile da je podrška neovisnim medijima, profesionalnom i istraživačkom novinarstvu – nužna za opstanak demokracije. U okviru velikog fonda Kreativna Europa nalaze se sredstva za projekte koji jačaju rad medijskih organizacija i kvalitetnog novinarstva. Otvorena je i rasprava o donošenju europskog zakona koji će tretirati medijske slobode, a u najavi su se europski dužnosnici izjasnili da je cilj regulative – izgradnja sustava slobodnog i profesionalnog novinarstva sa transparentnim vlasništvom medija. To je tek početak procesa, ali mislim da je problem o kojem govorite također prepoznat. Naš zadatak je – ne samo EFJ-a nego i svih njenih članica – da konretnim primjerima upozoravamo na probleme i pokušavamo naći nekakve modele da novinarstvo preživi.

  • Uvijek se postavlja pitanje kako da unutar same profesije raščistimo stvari. Sa jedne strane, novinari koji profesionalno obavljaju svoj posao uglavnom su, bar potencijalno, ugroženi i nedovoljno dobro situirani, dok oni drugi, koji rade u korist moćnika, šire lažne vijesti, bave se propagandom, manipulišu građanima – veoma dobro žive od novinarstva ili ‘novinarstva’. ipritom su potpuno zaštićeni.

– Radim više od 30 godina u novinarstvu i uvjerila sam se mnogo puta da se stvari mijenjaju. Sada si gore, a vrlo lako možeš završiti i dolje. Mnogo puta sam svjedočila da se netko tko je bio pri vlasti, ili da tako kažemo – u milosti, potom našao na udaru. Dugo sam sindikalistica i dugo sam aktivna u Hrvatskom novinarskom društvu. Svaki put pružam podršku i takvim ljudima, koji su možda i meni nekada radili o glavi. Jednostavno, nijedna pozicija nije vječna i ljudi bi trebali o tome razmišljati. Svaki posao, a posebno novinarstvo, jeste utrka na 40 kilometara, a ne na 100 ili 400 metara. I meni se doista dogodilo mnogo puta da sam pisala pritužbe u korist ljudi koji su, haj”mo reći, bili protiv mene prije nekog vremena. I ovi koji su sada u milosti – promijeniće se i to.

Zbog svega toga, treba se držati profesionalnog novinarskog pravca i biti, kako bi rekli TBF-ovci – “uvik kontra”. Pozicija je to nas novinara: da preispitujemo sve i svakoga. Znam o čemu govorite, međutim, morate imati u vidu da iz pozicije sindikalistice moram imati razumijevanje za svakoga. Nekako sam to putem naučila. Možda mi je otupila oštrica, ali želim pokazati razumijevanje čak i za one ljude koji se dodvoravaju vlasti. Prvo, znam da to neće trajati dovijeka, a znam i da to nije neka sreća. Nekad ne možete ulaziti ni u njihove motive. Nisam nikada bila pri vlasti. I nemam opravdanje za njih iz te perspektive.

  • Dolazite sa javnog medijskog servisa. Da li su generalno javni medijski servisi doživjeli krah, pogotovo kod nas u regionu, i generalno na istoku Evrope? Oni bi trebalo da budu zaštitnici i promoteri javnog interesa, a često se dešava da su neki drugi mediji privrženiji javnom ineresu od njih.

– Smatram da su javni medijski servisi iznimno važni, ali su istovremeno nesvjesni svoje važnosti i snage. Sigurnost financiranja podrazumijeva njihovu obvezu da budu hrabri, da budu najjači i da pomažu onima koji su slabi i ugroženi. Na žalost, svjedoci smo toga da u Hrvatskoj i cijeloj regiji stvari ne stoje tako, ali i da treba raditi da se to promijeni.

Svijest o važnosti javnih medijskih servisa u novinarskim krugovima postoji, a pogotovo na razini EFJ-a. Ipak, u javnosti je povjerenje u javne medije sve slabije. Krivi smo sami zato što ne radimo ono što bi trebalo da radimo. Uvijek kažem: ako meni nisu dali otkaz, a pokušali su mnogo puta, to samo pokazuje koliko mi, zaposleni u javnom servisu, jesmo snažni, ali na žalost tu snagu ne koristimo.

E sada, ako me pitate za budućnost javnog medijskog servisa, ona, čini se, nije baš svijetla, iako smatram da bi trebala biti, i da bi se za njegovu budućnost trebali svi zajedno boriti, pogotovo mi iznutra, koji moramo postati svjesni svoje uloge i odgovornosti, ali i svjesni koliko javni servisi mogu pomoći medijskom okruženju i drugima. Ne radi se samo o tome da dio pretplate ide i za druge aktere u audio-vizualnom sektoru. Javni servisi mogu biti i akcelerator za projektnu suradnju, za crossborder suradnju, za suradnju sa drugim medijima, za uključenje studenata i mladih novinara u rad, za prezentaciju novih medijskih alata, za prezentaciju novih televizijskih i digitalnih formi… I naravno, potrebno je otvorenošću, bez cenzure, povratiti povjerenje građana i biti svojevrsni stub demokracije.

U Češkoj je, recimo, javni medijski servis preživio i u mnogo je boljoj poziciji nego naši javni mediji. Mislim da od borbe ne treba odustati. Sami znate šta je tržište, kakvo je medijsko tržište, koliko je sve neizvjesno. Moramo imati neko sidro za koje se možemo primiti, koje može hraniti profesionalno i kvalitetno novinarstvo. To sidro bi trebalo da budu javni servisi, koje, kako sam rekla, može pomoći i drugima. Možda sam idealista, ali ne može se drugačije raditi ovaj posao.

  • Kakvu ulogu imaju građani u odbrani javnih medijskih servisa? Koliko je veza sa građanima, građanskim organizacijama i inicijativama važna za opstanak javnih medijskih servisa kao zaštitnika javnog interesa?

– Pogledajte Sloveniju. RTV Slovenije se urušava godinama. Taj trend je paralelan sa trendovima u javnim medijskim servisima u regiji. U jednom trenutku, kada je politički pritisak na javni servis postao nepodnošljiv, građani su stali uz zaposlene u ovoj medijskoj kući. Građani su prosvjedovali jednom tjedno. Bila sam nedavno u Ljubljani. Stotine i stotine građana došlo je dati podršku uposlenicima javnog servisa u njihovoj borbi za neovisnost i novinarska prava. Oni se bore da se ne ukidaju dopisništva, oni se bore da se oslobode političkog pritiska, oni se ne bore za veću plaću. I to traje. Došla je nova vlada, koja je najavila da će mijenjati zakon koji će ojačati i neovisnost javnog servisa i državnog medijskog regulatora. To je rezultat zajedničkih akcija građana i novinara.

Izvor: Al Jazeera