Najveći Putinov strah: Promjena lojalnosti sigurnosnog aparata

Ključna društvena i državna sila na kojoj Vladimir Putin temelji autoritet svoje vlasti jeste moć sigurnosnog aparata koji, po nekim procjenama, broji gotovo 650.000 ljudi.

Kada je bivši ruski premijer Mihail Kasjanov prognozirao da bi rat mogao potrajati dvije godine, a da bi u slučaju da Putin bude svrgnut s vlasti 'deputinizacija' trajala najmanje desetljeće mnogi su bili iznenađeni takvim prognozama (Reuters)

Koliko dugo će rat u Ukrajini trajati i na koji način će se odvijati u budućnosti niko ne može pretpostaviti, ali jedno je sigurno – i dužina rata i njegov ishod zavise najviše od jednog čovjeka: ruskog predsjednika Vladimira Putina.

Kada je bivši ruski premijer Mihail Kasjanov prognozirao da bi rat mogao potrajati dvije godine, a da bi u slučaju da Putin bude svrgnut s vlasti “deputinizacija”, pojam koji je on koristio, trajala najmanje jedno desetljeće mnogi su bili iznenađeni njegovim prognozama.

Govoreći otvoreno, a koristeći autoritet nekadašnjeg Putinovog bliskog saradnika, Kasjanov je poručio da bi, u slučaju da Rusija u Ukrajini ostvari sve svoje ratne planove, sljedeće na udaru ruske vojne sile bile baltičke države.

Ovakvih prognoza pribojava se gotovo cijeli svijet, ili barem Evropa koja se našla u neposrednoj blizini ruskih vojnih strategija i direktno pod udarom ruske geostrateške borbe. Strah da bi i neke druge zemlje, osim Ukrajine, mogle biti meta ruskog vojnog udara najočitije su ispoljene u promptnom zahtjevu Švedske i Finske za pristupanjem NATO-u, a slične zebnje izražavaju i druge države koje se nalaze u neposrednoj ruskoj blizini, poput Moldavije i Poljske.

Baltik potencijalno na udaru

Ako neko u Rusiji čak i planira zaokruživati neke “historijske teritorije”, za koje vjeruje da pripadaju sferi ruskog utjecaja, odnosno kada se govori o mogućem ruskom vojnom udaru na baltičke države, Estoniju, Litvaniju i Letoniju, mora biti svjestan jedne elementarne činjenice, ukazuje Igor Tabak, analitičar portala Obris, a to je da su one dio NATO-a.

“To je zaokruživanje teritorija napadom na NATO, koji ima klauzulu solidarnosti i napadom na članice EU-a, gdje Evropska unija, također, ima svoje klauzule solidarnosti za te stvari. Pri tome Evropska unija ima samo jednu nuklearnu silu, ali srećom NATO okvir ima još nekoliko. Dakle, ako se hoće u treći svjetski rat to je najbrži put”, jasan je Tabak.

Kaže i da su, ako su prvobitno postojali, planovi za napad na Moldaviju sada potpuno nerealni, jer je stanje sa ruskim ratom u Ukrajini takvo da su šanse da Rusija, vojno, stigne do te zemlje gotovo nikakve. Front koji u Ukrajini drži ukrajinska vojska, koja se uspješno suprotstavlja ruskoj invaziji, toliko je dug i kompleksan da Moldavija, u ruskim planovima o hipotetičkom “zaokruživanju teritorija”, ostaje samo “puki san”,  smatra Tabak.

“Treba do Moldove prvo doći. Kada bi postigli sve u Donbasu što razmišljaju, od Donbasa do Moldove ima ‘samo’ 700 kilometara, a od toga je njihova najbliža linija fronta prema Moldovi na 300 kilometara. Između njih stoji ukrajinska linija gdje su Ukrajinci trenutno u ofanzivi, onda stoji nekoliko velikih rijeka koje nisu uspjeli proći ni kada im je bolje išlo, stoji Odesa i odbrana Odese i onda tek polako dolazimo do pobunjenog Pridnjestrovlja u kojem je trenutno stacionirana manja postrojba Rusa. Zapravo, nemaju niti mogućnost bilo kakve redovne opskrbe, a kamoli nekog ratnog jačanja. Takvo širenje na Moldovu je, iako je u ruskoj propagandi izgledalo jednostavno i sutra dohvativo, prvo traži jedan puno temeljitiji poraz Ukrajine od samog zauzimanja Donbasa”, objašnjava Tabak.

Odabir sigurnosnog aparata

“Deputinizacija” Rusije je pomalo nejasan koncept koji se na Zapadu olako koristi i više je odraz želja nego stvarnih mogućnosti, kaže profesor Fakulteta političkih znanosti iz Zagreba, Robert Barić. Ono što se mora znati, pojašnjava Barić, jeste da “Putin nije došao na vlast sada ni iznenada, nego kao najbolji i najučinkovitiji odabir najmoćnije ruske društvene grupe, obavještajne zajednice”. Njegova vlast se, nastavlja Barić, u mnogo čemu temelji na usklađivanju interesa različitih grupa i takav “sistem vladanja” u Rusiji je razvijen posljednjih 200 godina.

Jedini koji nije vladao po patrimonijalnom sistemu bio je Josif Staljin, koji je vladao zemljom potpuno autonomno i nikome nije odgovarao za svoje postupke. Nakon njegove smrti, kaže Barić, poduzeti su koraci da se takav oblik vladavine nikada ne ponovi. Posebno ističe jednu veoma očiglednu činjenicu: “Putin nije Staljin”.

Zato je za Barića narativ o “magičnoj demokratizaciji Rusije” potpuno neutemeljen i zasnovan na očiglednom nepoznavanju ruskih unutrašnjih prilika. Barić kaže da je mnogo izglednije da će u Rusiji na vlast doći neko ko će biti “i gori od Putina”, a da su ideje o tome da u Rusiji sada možete imati demokratiju zapadnog tipa “velike zablude”.

“Ideju da će biti neka ‘deputinizacija’ teško mi je zamisliti. Sama struktura vlasti u Rusiji, potpora koju ima vladajući režim, nikada nemojte zaboraviti da 70 do 75 posto stanovnika ovisi o kremaljskoj propagandi i gutaju sve što od tamo dolazi, ostavite Moskvu i Petrograd i veće gradove i činjenica je da je Putin, na žalost, uspio to predstaviti u smislu ‘ovo je rat Zapada protiv Rusije i mi smo morali intervenirati da spriječimo dalje miješanje Zapada’. Na žalost, ta ideja je prihvaćena u Rusiji”.

Paraliza potencijalne pobune ruske vojske

Ključna društvena i državna sila na kojoj Putin temelji autoritet svoje vlasti, kaže Barić, jeste moć sigurnosnog aparata koji, po nekim procjenama, broji gotovo 650.000 ljudi. Taj segment ruskog državnog aparata toliko je jak da svojom snagom parališe neku potencijalnu “pobunu ruske vojske”. Ta odanost nije puka odanost lideru nego još i više ideji ruske države, a Putin je, kao legitimno izabran predsjednik, oličenje državne moći.

“Putin u njihovim očima predstavlja legitimnog predstavnika ruske države. Putin se boji da ne dođe do dvije posljedice, što se dogodilo dva puta u 20. stoljeću – da ne dođe do velikog političkog, ekonomskog i socijalnog kaosa, što je bilo 1917. te od 1989. do 1991. godine, kada će pripadnici sigurnosnog aparata početi mijenjati lojalnost. Za to nema signala, bez obzira što se mnogi na zapadu tome nadaju. Baš ne vjerujem da se brzo nešto može dogoditi.

Američka strategija, koja je krenula krajem travnja, glasi: ne srušiti režim jer je to preopasno, nego dovesti do dugoročno teških posljedica za rusku ekonomiju i da Putin ne bude sposoban dovršiti rat u Ukrajini i ne bude sposoban poduzeti neku drugu vojnu akciju”, zaključuje Barić.

Izvor: Al Jazeera