Ruski historičar: Nenaučene lekcije Rusi tek uče, ali sa smrtonosnom cijenom

Piše: Sergey Faldin

Andrej Aksjonov je ruski historičar i autor čiji je podcast Zora imperije (Закат империи) popularan među slušateljima u Rusiji, zemlji koju muče problemi. Kada je njegova država izvršila invaziju na Ukrajinu, on je pobjegao i preselio se u Izrael da nastavi s radom.

Al Jazeera je razgovarala s Aksjonovim o historijskom kontekstu ruske invazije na Ukrajinu.

• Zašto se u Evropi u 21. stoljeću vodi rat punog obima?

– Prisutni su tu razni faktori. Tokom 20. stoljeća mnoge evropske države prošle su kroz diktaturu ili razne autoritarne oblike vlade. Rusija je bila zauzeta gradnjom komunizma, odvojena od ostatka svijeta. Taj 70-godišnji eksperiment okončan je bezuspješno i sada Rusija prolazi kroz iste faze razvoja kroz koje su evropske države prošle u ‘30-im, ‘40-im i ‘50-im godinama. Ove nenaučene lekcije se sada uče, iako sa smrtonosnom cijenom.

• Ruski predsjednik Vladimir Putin često Ukrajinu naziva zemljom ‘neonacista’. Kako biste okarakterisali razumijevanje nacizma u Rusiji?

– Putin naziva Ukrajince nacistima naprosto zato što oni ne žele da ih zove Rusima. Niko u Sovjetskom savezu nije objasnio ljudima šta je nacizam. Nacizam je ono što smo pobijedili 1945, rekli su, u Velikom patriotskom ratu. Ali šta nacizam jeste, uključujući odsustvo državnih institucija, nepostojanje slobodnih medija, jednopartijski sistem i sve drugo, nije objašnjeno namjerno jer bi ljudi onda počeli povlačiti paralele. Moderni ruski obrazovni sistem manje-više je isti kao i onaj u Sovjetskom savezu.

• Kako je to utjecalo na svjetonazor današnjih Rusa?

– Ideja nacionalnosti poprilično je neodređena. Kada je tek nastao Sovjetski savez… u školi nisu učili djecu ko su po nacionalnosti. Zbog toga, prosječna osoba ne vjeruje da su Ukrajinci narod. Ako čovjeka iz Sibira dovedete u Kijev, on će čuti nekoga na ulici [kako govori ukrajinski] i možda će biti iznenađen.

„Govore ukrajinski ne samo na TV-u, već i na ulicama?“

Ljudi su iznenađeni da Ukrajinci govore ukrajinski i da je to druga država. Percepcija je da se Sovjetski savez nekako urušio, a potom je dio Rusije odsječen i neka čudna država po imenu Ukrajina se pojavila, gdje žive Rusi, poput nas. Oni misle da Ukrajince vlada tjera da govore ukrajinski.

• Je li pošteno reći da su se Ukrajinci borili za pravo da ih nazivaju narodom decenijama? I kada je to počelo?

– U cijeloj Evropi je u 19. stoljeću došlo do uspona nacionalizma. Nacije je počela formirati primarno tzv. nacionalna inteligencija, koja je u grupama doživjela uspon po cijeloj Evropi. Govorili su da smo mi, naprimjer, Česi, ili mi smo Slovaci, ovo je naša vjekovna slovačka kultura. Trebaju nam škole na slovačkom jeziku, trebaju nam knjige na slovačkom jeziku, treba nam neki vid slovačke kulturne autonomije, a zatim političke, a potom bi idealno bilo da stvorimo vlastitu državu. U ovom pogledu, Ukrajina se ne razlikuje od drugih nacionalnih projekata u drugim evropskim državama. Neki nacionalni projekti nisu bili uspješni – kao što su Rusini – ali drugi jesu, poput Čeha, Slovaka i Ukrajinaca.

• Jesu li određeni krugovi na ruskom uvijek bili protiv ideje o državnosti Ukrajine?

– Ovaj obrazac je star koliko i generalni koncept nacionalizma, koji datira iz perioda Ruskog carstva. Državna politika tada bila je da postoji ruski narod, koji uključuje tri ogranka: Malorusi (napomena urednika: Mala Rusija je historijski naziv korišten da se opišu teritorije današnje Ukrajine), Bjelorusi i Velikorusi („pravi“ Rusi). Postojala je ruska inteligencija koja je sebe smatrala Rusima po nacionalnosti, a postojala je i ukrajinska inteligencija koja se smatrala Ukrajincima. Projekt ukrajinske nacionalne inteligencije bio je štetan za državu jer je predstavljao separatizam. Zato su oni [Velikorusi] zabranili škole koje su podučavale na ukrajinskom i zabranili su knjige na ukrajinskom.

• Mnogi Rusi kažu da je ukrajinski jezik sličan ruskom. Koriste ovaj argument da kažu, kao što to Putin često čini, da su evoluirali kao jedan jezik.

– Ukrajina nije ogranak Rusije. Ima svoj narod, naciju i jezik. Kako podučavaju na odjelima lingvistike, jezik je dijalekt sa vojskom i mornaricom. Ovo nije lingvistička, nije filološka distinkcija, već politička. Nacionalnost se ne može definisati. Ako grupa ljudi sebe smatra Novozelanđanima, oni su Novozelanđani. Ako Hrvati misle da je njihov jezik hrvatski, oni su Hrvati. To nije pitanje lingvistike, to je lični izbor za svakoga. Posljednji put kada su vlade pokušale nametnuti nacionalnost ljudima, mislim na Drugi svjetski rat, to je loše završilo.

Kada popisivač dođe i vi kažete: „Ja sam Jedi“, on upisuje: „Jedi.“ Zašto? Ne zato što su oni idioti, već zato što ne možete odozgo nametnuti ljudima ko su po nacionalnosti.