Ukrajinske izbjeglice u Rusiji: ‘Neonacisti su hodali ulicama i govorili da će nas Rusi sve poklati’

„Dvije sedmice smo se krili u podrumu. Nije bilo niti vode, niti grijanja, niti svjetla. Napolju, neonacisti su hodali ulicama, govorili da se sve to dešava zbog našeg referenduma o nezavisnosti iz 2014. i da ćemo svi umrijeti tu, da će Rusi doći i sve nas poklati“, riječi su Tatjane, koja je govorila o prvim danima borbe za Mariupolj.

Dok se ruska strana često krivi za uništenje grada, Tatjana stvari gleda na drugačiji način.

„Od 24. februara, ukrajinska strana je bombardovala cijeli grad. Do 16. marta uopšte nismo vidjeli ruske vojnike, samo Ukrajince koji su patrolirali ulicama i postavljali barikade na ulice. Ako ste, recimo, željeli otići u posjeti baki, niste se mogli vratiti isti putem, jer bi cijela ulica bila blokirana.“

„Dana 16. marta, naše komšije počele su vikati da su ukrajinski položaji probijeni. Nismo oklijevali. Moj suprug je uzeo automobil i odvezao nas“.

Tatjana, koja ne želi da njeno prezime i ostali detalji budu objavljeni, sada živi u Moskvi sa rođacima i traži posao.

‘Užasan dan koji ću pamtiti do kraja života’

Do kraja maja, zbog ruske invazije na Ukrajinu raseljeno je više od šest miliona ljudi, prema Ujedinjenim nacijama.  Većina je otišla na zapad, a samo ih je u Poljsku prešlo 3,5 miliona.

No, mnogo se manje pažnje poklanja onima koji su otišli na istok, u Rusiju.

Prema Ministarstvu za hitne situacije, više od 1,5 miliona Ukrajinaca je od februara došlo u Rusiju. I mnogi od njih imaju dosta drugačije stavove i odnosu na one koje su intervjuisali zapadni mediji.

Prvi val izbjeglica počeo je neposredno prije početka rata, kada su proruski separasti iz Donjecka i Luganska proglasili evakuaciju svih žena i djece uoči mogućeg ukrajinskog npaada. Muškarci sposobni za rat zadržani su zbog mobilizacije.

Ljubov Gerasimov, kojoj je 38 godina, je iz Ilovaiska, u regiji Donjeck, gdje se još od 2014. godine vode borbe između ukrajinskih i proruskih snaga.

„To je bio užasan dan, koji ću pamtiti do kraja života“, kaže.

„(Kada je borba počela) moj prijatelj i ja smo bili u autobusu i čuli eksplozije. Kada smo izašli, čuli smo da je naš grad zastup projektilima i bombama iz aviona. Mogli smo vidjeti razbijene prozore, iskidane žice, kuće koje se dime. Požurila sam do kuće i nisam mogla pronaći djecu. Shvatila sam da se kriju u podrumu kuće mog oca. Počela sam trčati tamo i tada je počela pucnjava sa svih strana“.

„Nestalo je struje i morali smo sjediti uz šibice i svijeće. Nakon 10 ili 15 minuta tišine, mislili smo da je gotovo i da možemo izaći, ali ponovo smo čuli novu eksploziju. Vratili smo se u podrum jer nismo znali šta će se iduće desiti“.

Nakon bitke, grad je prešao pod kontrolu takozvane Donjecke republike.

Izbjeglištvo u Rusiji bez novca

Dana 19. februara ove godine, Ljubov i njena djeca su se pridružili evakuaciji u Rusiju. Išli su vozom do granice, a onda nastavili put prema Moskvi.

Kada su došle do granice, izbjeglice su kratko bile u šatorima, a onda su autobusima prebacivane kroz Rusiju.

Širom države su uspostavljena sklonšta za izbjeglice, po hotelima, ljetnim kampovima za djecu, pansionima…

Osigurani su ih toaleti i čista odjeća. Povrijeđene životinje su dobile pažnju veterinara, a djeca su počela ići na nastavu u škole.

No, neke od izbjeglica žale se na to da su zaglavljene u kampovima te da im vlada daje samo minimalnu pomoć.

„Na početku, bili smo kod rođaka u Moskvi, ali nam je zajedno bilo neudobno i ponuđeno nam je da odemo u centar za izbjeglice. Djeca su trebala ići u školu, a sve se činilo organizovanim“, priča Ljubov.

„Uslovi u centru nisu bili loši, ali nismo mogli izaći, niti ići na posao. Našim prijateljima i rođacima nije bilo dozvoljeno da nas posjete, a ni mi njih nismo mogli posjećivati. Aki bismo izlazili, morali bismo se vratiti do večeri li bi nas odjavili. Kamp je bio negdje u šumi, tako da smo morali hodati pola sata među drvećem da bismo došli do civilizacije. Imali smo hranu, ali vlada nam nije dala novca već četiri mjeseca, a ne možemo raditi. Djeca su željela jesti voće, ali nismo imali novca. Na kraju, odlučila sam da ćemo otići i da ću pronaći posao.“

Svetlana Ganuškina, suosnivačica Komiteta za građansku pomoć, jedne od organizacija koje se bave dolascima izbjeglica, kaže: „Ljudi nemaju novca. Obećanih 10.000 rubalja (oko 170 dolara) se redovno daje samo u Rostovu, i to nakon duge birokratske procedure. Očito je da nema dovoljno novca u budžetu da se svakome da 10.000 rubalja.  Od oko hiljadu porodica koje sam vidjela, samo su rijetki dobili novac.“

Prisilno preseljavanje civila

Njenu organizaciju su ruski zvaničnici proglasilo „Inostranim agentom“.

„U privremenim smještajnim centrima dobijali su hranu i utočište, ali čovjek ne može živjeti bez novca. Njihov glavni zahtjev je – dajte nam nešto! U početku smo dali 5.000 rubalja, a možete zamisliti šta znači maloj organizaciji kao što je naša, svima dati po 5.000 rubalja. Naš novac nestaje u trenu.”

U međuvremenu, ruska vlada se optužuje za prisilno preseljenje civila sa okupiranih ukrajinskih teritorija i njihovo slanje u udaljena područja Rusije, ili snimanje propagandnih videa uz njihovo učešće. No, Ganuškina, koja je potpisala otvoreno pismo kojim se osuđuje ruska agresija, kaže da se nije susrela sa slučajevima da se ljudi odvode protiv njihove volje.

„Ne znam za slučajeve da je neko silom odveden, ali izbjeglice nemaju izbora“, kaže.

„Zamislite sebe, da sjedite u podrumu, da bombe padaju okolo, da ne znate šta se dešava, i da se vrata otvore, a vojnici vam kažu – ‘tu je autobus, uđite u njega’. Šta biste rekli? Da nećete?“.

„Moram reći da je dosta onih koji su željeli otići u Rusiju, ne samo iz Donbasa, već i iz ostalih regija Ukrajine gdje je rusko govorno stanovništvo. No, nije moje da o tome govorim.“

Ima mnogo Ukrajinaca, poput Tatjane, koji dijele gnjev Kremlja zbog, kako tvrde, diskriminacije ruskog govornog stanovništva u Ukrajini i navodne uloge Zapada u započinjanju rata.

“Bilo je nekih pritužbi na mene na poslu, da se ljudima obraćam na ruskom jeziku. Znam govoriti ukrajinski, ali mi se ne sviđa. Rečeno mi je da moram govoriti samo na ukrajinskom”, rekla je.

„Evropske vlade učinile su to našem gradu. Oni su odgovorni jer su ih opskrbili oružjem i jer su ponižavali i nas i regiju Donjecka osam godina.“

Filtracija izbjeglca: ‘Upucao sam ih deset i prestao brojati’

Ono što je sigurno je da ukrajinske izbjeglice moraju proći proces “filtracije”. Na graničnim prijelazima svjedoci su izvijestili da su ih ispitivali, uzimali im otiske prstiju i provjeravali sadržaj mobitela i elektronskih uređaja, dok su vojnici zadržavali njihov pasoše.

Iako je većina ljudi brzo puštena, ostaje nejasno šta je s onima koji nisu.

„Procedura filtracije zavisi od toga gdje ste“, pojašnjava Ganuškina.

„Imali smo porodica koje su ispitivane od 15 do 20 minuta i prošle. Bilo je onih koji su držani po pet ili šest sati, skidani kako bi im se provjerile tetovaže, a postavljana su im pitanja na koja nisu znali odgovore. Pitali su ih za ukrajinske vojne položaje. Kako bi to znao onaj ko se krio u podrumu? Ne znaju čak ni odakle se pucalo.“

“Ali najstrašnije je kada neko ne prođe filtraciju. Bila je velika romska porodica od 36 članova i svi su prošli osim jednog. Mladić od oko 20 godina imao je problem s pasošem. Na kraju su ga naši volonteri uspjeli pronaći. No, imala sam drugu grupu, sa tri žene i jednim muškarcem. Žene su prošle, muškarac nije. Kad je njegova sestra pitala vojnika šta se događa kada ne prođeš filtraciju, veličanstveni ratnik je odgovorio: ‘Već sam upucao deset, a onda mi je dosadilo i prestao sam brojati’.“

Dok Ganuškina često može locirati ljude preko svojh kontakata, u tim slučajevima ne može učiniti ništa.

Al Jazeera nije uspjela nezavisno potvrditi šta se dogodilo sa čovjekom.

Oni što uspiju sigurno proći, odlaze sa mislima o rođacima i prijateljima koji su ostali iza njih.

Stariji sinovi Ljubov, od 18 i 20 godina, zadržani su kako bi bili mobilizirani za separatističke snage, ali još nisu na liniji.

„Ljudi tamo i dalje umiru svakog dana“, kaže.