Greška koja je spasila ukrajinsku porodicu

Greška u urbanističkom planu koja je blokirala saobraćaj, odvratila je rusko napredovanje i pomogla jednoj porodici da pobjegne.

Vadim Smirnov, Alla Vološinovič i njihova kćerka Anastasia Smirnov stoje u bašti koju su gotovo očistili od gelera [Nils Adler / Al Jazeera]

Piše: Nils Adler

Alla Vološinovič i njen muž Vadim Smirnov vjeruju da im je, usred brutalne ruske okupacije njihovog grada, pogrešno postavljeni telefonski stub spasio život.

Sredinom 2021. godine, telefonski stub nespretno je postavljen na obodu Hostomela, grada udaljenog 20-ak kilometara sjeverozapadno od Kijeva, čime je djelomično blokirano skretanje udesno na uski zemljani put.

Alla i Vadim, koji su oboje ljekari, u više navrata su tražili od lokalnog vijeća da premjesti stub koji je predstavljao prepreku na putu do njihove kuće i zbog kojeg je vozač morao nakratko sići sa ceste. Ali njihove komšije, kojima je godio smanjen obim saobraćaja, u više navrata su blokirale njihove zahtjeve.

Ova provincijska rasprava rezultirala je višemjesečnim razmiricama između stanovnika ove enklave u kojoj živi srednja klasa.

Onda su 24. februara ujutro, ruske paravojne snage sletjele na aerodrom Antonov, smješten u blizini porodičnog doma, kada je Rusija pokrenula punu invaziju na Ukrajinu. Pedesetpetogodišnju Allu, doktoricu sa urednom, kratkom kosom i prijateljskim držanjem, probudio je ranojutarnji telefonski poziv od kćerke koja je bila u obližnjem gradu Buči.

„Mama, počeo je rat“, kazala joj je kćerka. Alla je probudila muža i rekla mu kako je vrijeme da bježe.

Stiže konvoj

Ovaj par je iz luganske regije i bio je prisiljen da napusti dom prije osam godina s dvoje djece, Ilijom i Anastasijom Smirnov, koji su tada imali šest i 18 godina, nakon što su separatisti koje podržava Rusija okupirali taj predio.

Eksplozije na aerodromu Antonov u Hostomelu zabilježene su na sigurnosnoj kameri ove porodice kada je Rusija izvršila invaziju na Ukrajinu [Ustupio Vadim Smirnov]

Vadim, strpljiv i pragmatičan 56-godišnjak, odlučio je ne dozvoliti da ga još jednom natjeraju da napusti dom i ubijedio je suprugu da „ovaj put sačekaju“. Procijenio je da će moderni rat ovih razmjera biti završen za manje od sedmicu. Alla je počela štrihirati svaki dan markerom na zidu u dnevnoj sobi.

Tri dana kasnije, 64 kilometra dug ruski vojni konvoj stigao je u grad kao dio planiranog napada na Kijev.

Alla se prisjeća kako je gledala tenkove sa sada neslavnim ruskim vojnim simbolom „Z“ dok su tutnjali kroz taj predio. Ruski vojnici su brzo postavili punktove oko Hostomela, gađajući ljude iz svog oružja i pljačkajući im domove. Također su počeli postavljati baze u luksuznim vilama, obilježivši ih slovom „V“, još jednim ruskim vojnim simbolom, na kapijama kako bi ruski tenkovi znali da ne otvaraju vatru.

Alla je istog dana dvogledom sa velikih prozora porodične dnevne sobe posmatrala kako red ruskih tenkova mili cestom prema njihovoj kući, a onda se naglo zaustavio kod pogrešno pozicioniranog telefonskog stuba. Tenkisti su izgleda pretpostavili da su došli do slijepe ulice i okrenuli su se.

Ovaj bračni par je preživio potencijalno fatalni susret sa ruskim vojnicima koji bi, kako kažu, „pucali na sve što vide“ uključujući, kako su kasnije saznali, znatan broj njihovih komšija koji su pokušali pobjeći kroz obližnju šumu. Najmanje jedan kojeg su poznavali je ubijen. Ali, sada su ostali potpuno izolovani i bez izlaza.

Nastavili su pratiti dvogledom dolazak i odlazak opreme tokom ranih faza okupacije. Jednom su pozvali lokalnu jedinicu ukrajinskih teritorijalnih odbrambenih snaga da ih obavijeste o svojim opservacijama, ali čuvši neobične zvuke u pozadini, uplašili su se da okupatorske snage presreću njihove pozive.

Bijeg iz kuće

Dok su granate potresale zidove porodične kuće, Ilija, njihov marljivi i stidljivi 14-godišnji sin, sakrivao se pod stolom u svojoj sobi sa slušalicama na ušima. On bi se nakratko isključivao iz rata u stvarnom svijetu i igrao Call of Duty, videoigricu s ratnom tematikom online s prijateljima, od kojih su neki pobjegli u Poljsku.

„Rat je mnogo strašniji u stvarnom životu nego u igrici“, kazao je, dodavši da je stalno strahovao tokom prvih nekoliko dana, „ali se vremenom navikao“.

Prikaz puta sa pogrešno postavljenim telefonskim stubom zbog kojeg su ruski vojnici pomislili da se radi o slijepoj ulici [Nils Adler / Al Jazeera]

Ova porodica je bila u kontaktu s kćerkom, programerkom, koja živi u Buči, nekoliko kilometara južno od Hostomela, u kojoj će se desiti neka od najgorih zvjerstava u ovom ratu do sada. Uspjela je pobjeći 24. februara u relativnu sigurnost regije Ivano-Frankivsk na jugozapadu države.

Onda su, sedmog dana okupacije, Rusi uništili lokalni komunikacijski toranj i ova porodica je izgubila svaki kontakt sa vanjskim svijetom.

Vadim, vješt majstor, postavio je nekoliko solarnih panela na krovu kuće. Paneli su uspijevali osigurati dovoljno energije za grijanje tokom hladnih noći, ali ovoj porodici je ubrzo ponestalo vode i hrane. Ujutro 11. marta, odlučili su pobjeći i zaputili su se na zapad.

Nabrzinu su sav novac koji su imali strpali u vreću i spakovali dva kanistera goriva u gepek, a potom su izašli iz svog zidovima ograđenog prilaza i pored pogrešno postavljenog telefonskog stuba, strahujući šta će zateći na prvom punktu.

Vadim, koji je vozio, bio je prisiljen da se provlači između izrešetanih i izgorenih automobila, vlasništvo ljudi koji su pokušali pobjeći. Neke su porodice napisale na ruskom „djeca“ na svojim autima, u nadi da će im se vojnici smilovati. Prošli su pored napuštenih domova, od kojih su neke zauzeli ruski vojnici.

Ruski punkt

Nakon nekoliko minuta, naišli su na ruski punkt. Prišao im je vojnik od 20-ak godina škiljeći zbog sunca. Alla se sjeća da je zaudarao na alkohol i imao malu modricu ispod jednog oka, ali nije pokazivao „znake agresije“. Pitao ih je gdje idu, a potom je poluzainteresovano pretražio auto i pustio ih da prođu.

Dok je Vadim vozio dalje, Allu je obuzela tjeskoba. Znala je da je ponašanje vojnika koji su okupirali ovaj kraj nepredvidivo i nije bila uvjerena da ih je pustio da odu. Znala je da će vojnik, ako bude pucao na auto, vjerovatno pogoditi kanistere s gorivom. Iako su bili preplašeni, dali su sve od sebe da izgledaju mirno pred sinom. Gledali su u retrovizoru dok je silueta vojnika blijedila u daljini.

Ruski vojnici su označili zgrade koje su zauzeli slovom ‘V’ [Nils Adler / Al Jazeera]

Tokom sedmice nakon invazije, među mještanima su kružile glasine da Rusi koriste zastarjele sovjetske mape predjela koji okružuju Kijev, što im otežava snalaženje na novijim cestama i putevima.

Vadim je stoga odlučio zaobići utvrđene glavne puteve, koristeći niz biciklističkih i šumskih staza. Na kraju su se morali vratiti na regularni seoski put, ukliješten između poteza šume načičkane ruskim vojnicima i ukrajinske defanzivne linije koja redovno gađa ruske pozicije. U jezivoj tišini su se vozili izlokanim putem očekujući kišu metaka da pogodi automobil u bilo kojem trenutku. Ali ova kratka vožnja bila je jednolična i nakon što su prošli selo Vorzel, sreli su kolonu vozila sa improvizovanim bijelim zastavama u obliku bijelih peškira i čaršafa, dio tzv. zelenog koridora za ljude koji idu na zapad države.

Vadim se prisjeća da je vidio izrešetane i djelomično uništene aute u koloni, ali on i njegova porodica su imali sreće i uspjeli su izaći iz okupirane teritorije neoštećeni.

Alla opisuje kako je briznula u plač u trenutku kada je vidjela prvi ukrajinski punkt.

„Bila sam tako sretna što vidim naše ljude, ali mi je istovremeno bilo žao vojnika. Mi smo uspjeli izaći, ali oni su morali ostati i boriti se“, kazala je ona.

Rano narednog dana, ova porodica stigla je u regiju Ivano-Frankivsk, gdje je njihova kćerka pobjegla s momkom.

Povratak porodice

Nakon više od dvije sedmice provedene na zapadu države, ova porodica se mogla vratiti kući nakon što su se ruske čete povukle iz ovog kraja 28. marta. Već su popravili većinu prozora oštećenih od granata, ali svjetlosne zrake i dalje prolaze kroz razne rupe od metaka raštrkane po zidovima.

Anastasia je došla iz stana u Buči, gdje se u međuvremenu vratila, da pomogne majci u pripremi kafe i kolača.

Blagim glasom je počela opisivati kako joj je bilo vidjeti porodicu nakon što nije bila u kontaktu s njima sedam dana, ali ubrzo je okrenula glavu, jer su joj se u očima skupile suze. Podigla je malu, porodičnu, smeđu mačku, koja je bila obučena u pleteni džemper, i nježno ju je poljubila.

Alla Vološinovič pokazuje put kojim je ova porodica krenula kada su pobjegli iz Hostomela [Nils Adler / Al Jazeera]

Alla je nastavila razgovor, objašnjavajući da je ovoj porodici bilo iznimno teško prilagoditi se na život dok su bili na zapadu.

„Mučile su me anksiozne misli; bilo nam je čudno što ne čujemo eksplozije ili artiljeriju. Plakala sam tri dana nakon što smo tamo stigli“, priča ona.

Vadim je izvadio telefon, gledajući ga kroz tanke naočale. Pokazao nam je snimak teško naoružanih ruskih vojnika koji stoje na njihovoj terasi.

„Otišli smo 11. marta, a ruski vojnici su došli u našu kuću 12-og, ali sve vrijeme su kamere snimale“, objasnio je.

Povezao je nadzorni sistem u kući sa telefonom prije odlaska. Tako je ovaj par iz regije Ivano-Frankivsk posmatrao kako im vojnici pretresaju dom, kradu alkoholna pića i elektronske uređaje, kao i dron, između ostalog.

Alla je bila „užasnuta“ gledajući strance koji preturaju po njenim ličnim stvarima. Vadim se ironično nasmiješio dok se prisjećao jednog smiješnog trenutka kada je vojnik izgubio ravnotežu i pao pokušavajući koristiti njihov Segway (električno prevozno sredstvo na dva točka).

Alla je prije invazije rijetko konzumirala alkohol. No, dok je boravila na zapadu, kaže da je počela piti kako bi otupila traumu koju je iskusila.

„Počela sam s vinom, ali sam brzo prešla na votku jer je bila jača, no sada ni ona nema efekta“, priznala je.

Život se nastavlja

Kada se ova porodica vratila kući, iako im je kuća bila puna smeća, njihov električni automobil ostao je netaknut, pa je ova porodica bila u stanju obnoviti zalihe i kupiti materijale za popravke, iako vlada nestašica goriva.

Ovaj predio i dalje je pun uništenih i napuštenih domova, ali polako se život počeo vraćati u novi oblik normalnog. Biciklisti su se vozili po brojnim biciklističkim trakama u gradu, a i neki lokalni vlasnici radnji su počeli ponovo s radom, uključujući i popularni kafić.

Ova porodica pokušava nastaviti sa životom. Allu i dalje muči anksioznost. Kad god vidi vojno vozilo ili čuje sirenu, to je podsjeti da je u državi još rat.

„Svaki put kada upalim TV, vidim rat i počinjem plakati“, priznaje.

Kadrovi zabilježeni na snimku porodične nadzorne kamere na kojima ruski vojnici pljačkaju njihov dom sredinom marta [Ustupio Vadim Smirnov]

Grad Hostomel je pretrpio veliku štetu u višesedmičnoj okupaciji i mnoge su zgrade potpuno uništene. Kreveti još uvijek nesigurno vise iz poluuništenih domova, razbijeno staklo je na svakom trotoaru, a uništeni automobili zakrčili su puteve.

Još se ne zna koliko je od gotovo 17.000 stanovnika Hostomela poginulo tokom 35 dana duge okupacije. U inicijalnim izvještajima ukrajinskog ombudsmana za ljudska prava tvrde da je nestalo 400 ljudi. Sedmog marta su ruski vojnici nasmrt ustrijelili gradonačelnika dok je dostavljao pomoć i hranu po gradu.

Zbog svog iskustva Alla „duboko mrzi Ruse“. Priznala je da iako je bila prisiljena da pobjegne iz svog prethodnog doma u Lugansku nakon što su separatisti koje podržava Rusija okupirali njenu zemlju. Nije ni pomislila da bi ruski vojnici mogli izvršiti zvjerstva za koja su optuženi od 24. februara.

„Na početku sam mislila da je ovaj rat neki vid nesporazuma“, kazala je. No, u kijevskoj regiji je otkriveno više od 10 masovnih grobnica, a ukrajinske vlasti tvrde da su ruske čete otele i mučile nenaoružane civile. U glasu joj se osjećala gorčina, dok je govorila: „Sada osjećam da bih mogla ubiti bilo kojeg Rusa da imam pištolj“.

Alla i Vadim su počistili nered u svojoj kući i popravili su većinu oštećenog namještaja. Uklonili su gotovo sve gelere iz bašte. Vadim je čak locirao nekoliko mina u okolici i blago je iznerviran što još nisu uklonjene. Obraća pažnju na detalje, ali spreman je oprostiti jedan propust – pogrešno postavljeni telefonski stub.

„Spasio nam je život“, zaključio je.

Izvor: Al Jazeera