Ruski bojni otrovi: Oružje za masovno uništenje koje prijeti i Rusima

Sumnja se da je Rusija uništila baš sve zalihe hemijskog i biološkog oružja i da je ono toliko staro da predstavlja veliku opasnost i za same ruske snage.

Ne isključuje se upotreba novorazvijenih otrova poput 'Novičoka' za obračun Kremlja sa političkim neistomišljenicima (EPA)

Ruski propagandni kanali već više od godinu dana šire informacije o navodnim „međunarodnim laboratorijama za razvoj biološkog oružja“ u Ukrajini.

U stvarnosti, Rusija je jedan od „lidera“ u svetu po broju raznih oružja za masovno uništenje. Iako je Ruska Federacija još 2017. godine saopštila da je uništila sve svoje zalihe hemijskog i biološkog oružja po međunarodnom Sporazumu o neširenju (NPT, non-proliferation treaty), stručnjaci i danas sumnjaju u istinitost ovakvih tvrdnji.

Rusija je i ranije navodila da je uništila svoje zalihe oružja za masovno uništenje, i to 1995. i 1997. godine. U januaru 1993, Rusija je bila jedna od 165 zemalja koje su potpisale tzv. CWC konvenciju Ujedinjenih nacija o prestanku proizvodnje oružja za masovno uništenje, a sporazum je počeo da važi prvog maja 1997.

Do tada, Rusija je, kao naslednik SSSR-a imala velike količine nervnih bojnih otrova, te raznih vrsta otrovnih materija i gasova. Najveći deo njih je bio uskladišten u vojnoj bazi u Kurganskoj oblasti, i blizu grada Gorni u Saratovskoj oblasti. Rusija je takođe imala i postrojenje za uništavanje ovakvih otrova u gradu Počep, samo 70 kilometara od granice sa Ukrajinom. Postrojenje je bilo finansirano od strane EU, prevashodno Italije.

Taktički koferi

Stanislav Lunjev je jedan od najpoznatijih disidenata u vreme SSSR-a, i najviše rangirani oficir obaveštajne službe GRU koji je ikada prebegao na Zapad. Nakon dolaska u SAD 1992. godine, pukovnik Lunjev je dugi niz godina radio kao savetnik za agenciju FBI. On je devedesetih godina otkrio da su SSSR finansijski pomagale praktično sve anti-zapadne pokrete u Evropi i Južnoj Americi.

Takođe, on je po prvi put otkrio postojanje tzv. taktičkih kofera. Ovi putnički koferi, standardnog izgleda i veličine, mogli su sadržati na stotine ampula sa bojnim otrovima ili biološkim agensima. Koferi-bombe su imali oznaku RA-115, ako je u pitanju nuklearni materijal, odnosno RA-111S, ako je u pitanju hemijsko ili biološko oružje. Koferi su bili i standardne težine, do dvadesetak kilograma, te je bilo teško razlikovati ih u gomili, naročito na aerodromima i železničkim stanicama. Lunjev je takođe potvrdio da su barem dva ovakva „taktička kofera“ bila prokrijumčarena u SAD između 1986. i 1989. godine, te da je i samo rukovodstvo službe GRU bilo iznenađeno kako je lako prošvercovati bilo šta na američko-meksičkoj granici. Dva kofera su po njegovim navodima završili u nenaseljenom području u Zapadnoj Virdžiniji.

Sovjetski savez je imao najveći program proizvodnje biološkog oružja u istoriji, a on je trajao od 1952. pa sve do 1992, kada su, navodno, svi takvi programi prekinuti. SSSR je čak imala i posebnu državnu agenciju „Biopreparat“, koja je rukovodila raznim laboratorijama gde su se razvijali i proizvodili biološki agensi. Kanat Alibekov, dugogodišnji direktor ove agencije, koji je 1992. prebegao u SAD zajedno sa Lunjevim, otkrio je da su glavne fabrike za biološko oružje bile u gradovima Omutininsk i Pokrov. Testiranja su se odvijala na ostrvu u Aralskom moru, između Uzbekistana i Kazahstana. Alibekov je otkrio i da je u gradu Sverdlovsk krajem 1979. godine došlo do incidenta, kada su spore antraksa greškom dospele u sistem za klimatizaciju vojne ustanove – 94-ero stanovnika je bilo zaraženo, od kojih je 65-ero preminulo posle tri nedelje. Alibekov danas živi u SAD i radi kao mikrobiolog.

Jeste li za čaj?

Međunarodna zajednica, kao i nadležne organizacije, sumnjaju da je Rusija uništila baš sve zalihe hemijskog i biološkog oružja, a sumnje su se samo proširile nakon slučaja Aleksandra Litvinjenka.

Litvinjenko je bio ruski „super špijun“ koji je u KGB-u, a kasnije i u FSB-u vodio program „specijalnih zadataka“. Po pravilu, ovakvi zadaci su se dobijali usmeno i o njima nije bilo nikakve dokumentacije. Godine 1998. Litvinjenko je otišao na zadatak u Španiju, odakle je otišao u Veliku Britaniju i odmah zatražio azil. On je britanskim vlastima tada rekao da je dobio zadatak da sa njegovim timom likvidira Borisa Berezovskog. Sam Berezovski je bio nekadašnji blizak saradnik Vladimira Putina, biznismen i političar, koji je nakon sukoba sa ruskim državnim vrhom dobio britansko državljanstvo. Berezovski je bio jedan od najvećih kritičara Putina, često ga nazivajući „šefom ruske mafije“, te je tvrdio da gotovo svi ruski oligarsi rade za Putina i uz pomoć države. Godine 2013. Berezovski je pronađen obešen u svojoj vikendici blizu grada Ascot u Berkširu. I sam Berezovski je za života tvrdio da je „Litvinjenko sasvim sigurno dobio takav zadatak od FSB-a, te da je to jedan od načina na koji se Putin obračunava sa svojim protivnicima“.

Sam Litvinjenko je do 2006. bio saradnik britanskih službi, te je pomogao u hapšenju više istaknutih šefova ruskih kriminalnih grupa u Londonu, Parizu i Marbelli. Prvog novembra 2006. godine, Litvinjenko se vratio sa ručka, na kome je bio sa dva prijatelja i počeo da se oseća veoma loše. Nakon dva dana u vrlo lošem stanju, Litvinjenko je primljen u bolnicu u istočnom Londonu, a lekari tri nedelje nisu mogli da otkriju uzrok njegovog teškog zdravstvenog stanja. Istražiteljima je rekao kako veruje da je otrovan nekom od novih vrsta bojnih otrova, te da je „najverovatnije lično Putin to naredio, kao osvetu za njegov prebeg“. Dva dana kasnije, Litvinjenko je preminuo.

Kada su se nakon njegove smrti u bolnici Barnet pojavila službena lica u „svemirskim skafanderima“ (tzv. HAZMAT skafanderi), lekarima i osoblju je bilo jasno da je u pitanju veoma specifična situacija. Britanska agencija za nuklearnu bezbednost (AWE, Atomic Weapons Establishment) je krajem 2006. dostavila izveštaj britanskoj Vladi, po kome je u krvi Litvinjenka pronađen Polonijum-210. Radi se o izuzetno otrovnom radioaktivnom izotopu, koji i ima najduže vreme poluraspada od svih poznatih izotopa. Londonska policija je daljom istragom otkrila da su dvojica prijatelja sa kojima se Litvinjenko poslednji put video takođe bivši oficiri KGB-a – Andrej Lugovoj i Dmitrij Kovtun. Lugovoj je bio lični telohranitelj nekoliko ruskih ministara, dok je Kovtun bio deo Litvinjenkove grupe „za specijalne operacije“. Oni su Litvinjenka otrovali najverovatnije tako što su nekoliko kapi rastvora koji je sadržao Polonijum-210 sipali u njegov čaj.

Moguće korištenje i u Ukrajini

Ukrajinske snage bezbednosti tvrde da je ruska vojska već koristila više vrsta hemijskog oružja u napadu na Marijupolj početkom aprila. Ukrajinska vojska tvrdi da se vrlo verovatno radi o nervnom otrovu VX bačenom putem tzv. klaster-kanister bombi, ali za sada takve navode nisu potvrdile međunarodne agencije. Američki stručnjaci smatraju da je većina ovakvih oružja toliko stara da predstavlja veliku opasnost i za same ruske snage.

Sa druge strane, ne isključuje se upotreba novorazvijenih otrova poput „Novičoka“, koji je korišćen za trovanje takođe bivšeg ruskog agenta Sergeja Skripalja i njegove ćerke u Velikoj Britaniji 2018. godine.

Za to vreme, nepotvrđene priče i ruska propaganda o „laboratorijama u Ukrajini koje finansira SAD“ neočekivano su dobile podršku – od strane američkih konzervativaca. Veoma uticajni voditelj i autor Tucker Carlson, koji se smatra za „ikonu desničara“, naveo je u svojoj emisiji da je „Vlada SAD-a ponovo slagala svoje građane, a sada zajedno sa Ukrajincima uništavaju ove laboratorije kako ne bismo saznali njihovu pravu namenu“.

Priče o laboratorijama u Ukrajini postoje još od 2010, a naročiti zamah su dobile nakon dolaska predsednika Donalda Trumpa u Belu kuću. Na društvenim mrežama, a naročito na Twitteru, su se širile razne teorije zavere o ovim navodnim laboratorijama, a i sam Trump je često „retvitovao“ objave i time im davao na verodostojnosti. Jedan od najpoznatijih naloga na Twitteru sa ovakvim tvrdnjama je i „Clandestine War“, koji je tvrdio da je koronavirus zapravo i razvijen u ovim laboratorijama u Ukrajini, te da je šef svih ovih projekata niko drugi do dr. Anthony Fauci. Portparol State Departmenta Ned Price je početkom juna naveo da „sve priče o laboratorijama šire ruski propagandni kanali, kao jedno od opravdanja pred domaćom javnošću za agresiju na Ukrajinu“.

Izvor: Al Jazeera

Reklama