Anica Tomić: Umjetnost je ozbiljno sredstvo borbe protiv diskursa moći

Hrvatska rediteljica za Al Jazeeru govori o predstavi o Milevi Marić, ženi koju je, kako ističe, historija zaobišla, tiho i skromno u osami, zaboravljenu, bez obilježja i posvete koja je došla prekasno.

Snaga uma Mileve Marić nikada, nažalost, nije došla do orbite o kojoj je sanjala, kaže Tomić (Sanjin Strukić / Pixsell)

Poziv da režira predstavu o Milevi Marić, prvoj supruzi slavnog matematičara Alberta Einsteina koja je i sama bila matematičarka i fizičarka svjetskog kalibra, bio je jedan od onih koji se naprosto ne odbijaju, kaže hrvatska rediteljica Anica Tomić u razgovoru za Al Jazeeru.

Svojevrsna je to posveta svim ženama koje su, kako je istakla, i danas nevidljive i nad kojima se vrši privatno, ali i institucionalno nasilje – bez prava na glas.

U radu na predstavi o ovoj izuzetnoj naučnici čiji je doprinos nauci neminovan, no u isto vrijeme i nedovoljno prepoznat i vrednovan, Tomić je udružila snage sa Jelenom Kovačić koja je bila zadužena za adaptaciju te dramaturginjama Milenom Bogavac, Olgom Dimitrijević, Tijanom Grumić, Vedranom Božinović i Vedranom Klepicom koje su zajedno radile na pisanju scenskog teksta o životu, radu i sudbini Mileve Marić.

(Ustupljeno Al Jazeeri)

Mileva je otvorila ovogodišnje 67. Sterijino pozorje u Novom Sadu, a nastala je u saradnji Narodnog pozorišta Sombor sa Sterijinim pozorjem i fondacije “Novi Sad evropska prijestolnica kulture 2022”.

  • Koja Vam je prva asocijacija kada spomenemo MIlevu i odakle ideja da aktualizirate priču o njoj?

– Prošle godine Hotel Zagorje gostovao je na Sterijinom pozorju, u selekciji Krugovi. Bilo je uzbudljivo biti dio tog programa i staviti predstavu na scenu koja je nekoliko puta veća od Gavelline. Nakon gotovo godinu i pol dana pandemije vidjela sam prvi put na okupu oko tisuću ljudi u publici. Taj trenutak ću pamtiti cijeli život. Naravno, postavljalo se pitanje na koji način će publika reagirati s obzirom da rane još nisu zarasle i sve te boli i dalje tutnjaju ovim prostorima, no predstava  je prošla sjajno. Vjerujem kako je ona ubrzala odluku o tome koga će pozvati da režira ovaj projekt.

U prosincu 2021. dobila sam poziv od direktora Sterijinog pozorja Miroslava Mikija Radonjića (ujedno i koproducenta), koji je vrlo odlučno na moje pitanje: “Zašto ja”, odgovorio: “Ti to moraš režirati”. U trenutku poziva mi nemamo još ni jedan tekst, to jest autorice su tek počele pisati svaka svoju varijaciju na temu Mileve Marić Einstein. Iako sam jednom davno sama sebi obećala da više neću pristajati bez viđenog materijala, naprosto kontekst u kojem se radi Mileva kao neka vrsta zaloga za budućnost svim naraštajima žena, zatim spisateljice koje pišu, a sve u kontekstu Novog sada kao Europske prijestolnice kulture, koja je i naručitelj projekta, i u suradnji sa sjajnim ansamblom Somborskog narodnog pozorišta na čelu s mladom i progresivnom ženom na čelu, direktoricom Bojanom Kovačević. Kada sve ovo zbrojimo, ova ponuda se nije mogla odbiti.

(Ustupljeno Al Jazeeri)
  • Zanimljivo je da ste na ovog predstavi sarađivali sa čak pet dramaturginja. Kako je došlo do toga, kako je izgledala Vaša saradnja i koliko je u konačnici cijeli taj proces bio izazovan?

– Same spisateljice je također okupio Miki Radonjić u dogovoru sa EPK Novi Sad, nakon toga Jelena Kovačić i ja dobile smo poziv. Jelena da naravi adaptaciju i dramaturgiju, a ja kao redateljica. Neke od spisateljica osobno znam, pa mi je bilo drago da nas je Mileva spojila. One su dobile zadatak da napišu svoje čitanje Mileve iz današnje perspektive.

Kad smo dobile tekstove koji su diskurzivno, narativno i formom potpuno različiti, našle smo se pred velikim zadatkom i uistinu smo pokušale u samom konceptu povezivanja, a kasnije i adaptaciji što više ispoštovati njihov rukopis, a opet ostati vjerne sebi. I kako bi rekla Jelena, “naša adaptacija postoji kao tkanje različitih tekstova, različitih dramskih glasova koji se međusobno isprepliću, nadopunjuju, umrežavaju i stvaraju novi tekst – tekst predstave, i to u zakonima fizike Tijane Grumić, provokativnosti Vedrane Božinović, snagi i emocionalnosti Milene Bogavac, borbenosti i analitičnosti Olge Dimitrijević, satiričnosti Vedrane Klepice…”. Ne mogu reći da je bilo lako, ali evo premijerna publika je uistinu dobro reagirala. Vjerujem da smo napravile dobar posao i da će predstava imati dugi život.

(Ustupljeno Al Jazeeri)
  • Šta je najvažnije što publika, a naročito oni koji nisu upoznati s radom i djelovanjem Mileve Marić, mogu naučiti iz njenog života? Zbog čega je bilo važno predstaviti njenu priču širem auditoriju?

– Mileva Marić, žena je koju je povijest zaobišla, tiho i skromno u osami, zaboravljena, bez obilježja i posvete koja je došla prekasno. Bila je prva žena genijalnog uma Alberta Einsteina, neki kažu jednako zaslužna za teoriju relativnosti kao i on. No pravih dokaza nema. Nije doktorirala jer su je majčinstvo, gubitak prvorođene djevojčice, a zatim kasnije i jedno bolesno dijete, zatvorili u tihi i nijemi svijet trpnje.

Kao djevojčici otac joj je davao  podršku u naukama, jer je pokazivala znakove sjajnog matematičkog uma, ali nije ju podržao i onda kad je vanbračno zatrudnjela. Tada se malograđanski, provincijski patrijarhalni um usprotivio. Njeno tijelo je postalo vlasništvo muža, obitelji, susjeda i vlastitih sinova. U tom ženskom tihom svijetu živjela je sama sa svojom patnjom, bez mogućnosti da se osloni na druge. Jer ih nije bilo. Snaga njenog uma nikada, nažalost, nije došla do orbite o kojoj je sanjala, vjerujem da se uspjela ostvariti da bi se povijest svjetske znanosti  pisala drugačije.

Tomić: Najbitnije je nekako ustrajati u borbi koja ukazuje da bolji svijet može i mora postojati (Boris Šćitar / Pixsell)
  • Ranije ste kazali da je ova predstava posveta svim ženama koje su zakinule svoje karijere kako bi održale formu i dužnost dobre i brižne majke. Koliko, u tom kontekstu, “Mileva” imamo u svom okruženju danas? 

– Nažalost, današnjih Mileva ima mnogo. Žena koje moraju birati između karijere i majčinstva. Između obrazovanja i želje da imaju djecu. Moramo biti svjesni da većina žena nema tu sreću da imaju podršku supruga, obitelji i često moraju zatomiti vlastite želje na uštrp drugih. Tu je i priroda ekonomske ovisnosti ili neovisnosti, koja se često pokazuje kao ključ samostalnog odlučivanja, a ona je povezana sa obrazovanjem i mogućnosti zaposlenja. Naime, žena koja samostalno dovoljno ne zarađuje uvijek je u ovisničkom odnosu, a pogotovo kad dođu djeca.

Slično je bilo i s Milevom, dok je on gradio karijeru i zarađivao, ona je odgajala djecu i bila kućanica, zatomivši bilo koju vrstu karijere. I danas sistem nedovoljno podržava ženu u toj nekoj ravnopravnosti, putevi žena koje se odluče na oboje su jako teški i moraju imati puno sreće, mogla bih reći. Mileva tu sreću nije imala, u jednom je momentu bila zaboravljena od svih, bez obzira što joj se spočitava da je od samog Einsteina dobila veliku količinu novca kako bi održavala sebe i svoja dva sina, od kojih je jedan teško bolestan, a i ona sama bori se sa depresijom i vlastitim mrakovima.

  • Živeći i djelujući u sjenci svog supruga, historija ju je nekako zaobišla što nas vodi na uvijek aktuelnu temu patrijarhata. Kako to da se još uvijek nismo iščupali iz njegovih “kandži”?

– Patrijarhat je po meni uvijek diskurs, koji nije nužno rodno određen. U svojoj sam karijeri nailazila na jednaki broj muškaraca, kao i žena, koji su svojim patrijarhalnim diskursom ili, da pojednostavim, diskursom koji ima moć, koji određuje ne samo naše poslove, naše odnose, nego i naše privatne sfere koje ti se duboko uvlače u život i protiv kojih se moraš boriti. Za mene je patrijarhat uvijek nasilje ili, kako bi sociolog Matić rekao, svaka vrsta ulaska u prostor drugog pri čemu se drugi ne osjeća više ugodno – jednom riječju ugroza.

U komparativnoj analizi i Mileva se morala povući sa djecom od sistema koji joj nije dozvoljavao da iskaže svoj potencijal, da doktorira. Pritom su tu vrstu prisile na nju vršili i oni najbliži u svojoj nepodršci prema njoj u trenutku kada postaje majka – mislim konkretno na njene roditelje, kao i roditelje Einsteina i Alberta samog. Mislim da je umjetnost ozbiljno sredstvo, upućivanja, prokazivanja i, ako hoćete, borbe protiv diskursa moći koji je uvijek patrijarhalan, jer trenira moć nad slabijim, bez obzira na rod. Patrijarhat u svojoj strukturi traži i hijerarhiju koja već sama po sebi stupnjuje pozicije moći i nadmoći.

(Ustupljeno Al Jazeeri)
  • Prije ove ste, između ostalih, radili predstavu o Fridi Kahlo, odnosno još jednu priču o poziciji žene i patrijarhatu koji je i dalje naša svakodnevnica. Koliko je važno da se takve predstave rade i koju ulogu kultura ima u prevazilaženju okova patrijarhata koji je još uvijek duboko ukorijenjen u svim balkanskim društvima?

– Kad kažemo Frida Kahlo svi imamo niz asocijacija, prvenstveno na njene slike i na nju kao ikonu kulture koja najveću slavu doživljava godinama nakon smrti. No, kada se duboko zapitamo tko je bila Frida shvatit ćemo da je njena veličina i snaga koju je izražavala kroz svoje slike davno prije već bila zacrtana u djetinjstvu i to ne samo zato što je ono obilježeno bolešću i nesrećama koje su je zadesile, nego i zato što je imala snažnu podršku roditelja, pogotovo oca koji su je osnaživali kako bi bez obzira na sve što joj se događalo na to gledala kao na poticaj, a ne prepreku, a upravo sve to će je odvesti daleko u budućnost i u naše divljenje njenom liku i djelu.

Njena realnost nije bila san, stalno je govorila da ona nije i ne može biti nadrealist, jer slika svoju stvarnost, a ne svoje snove. Osude, prijezir, maltretiranja zato što je drugačija obilježili su njeno djetinjstvo, a kasnije i život. Važna rečenica naše Male Fride: “Svi smo mi drugi među drugima”, tu misao ne smijemo zaboraviti.

  • Predstava o Milevi prikazana je van konkurencije, no iza vas su svakako brojna priznanja i nagrade. Kako ih doživljavate i šta Vam konkretno predstavljaju?

– Nagrade su uvijek odgovornost i lijepo ih je dobiti od struke. No odgovornost nosi velike rizike, jer se uvijek moraš potpuno izložiti, pa i onda kada se mnogi s tobom ne slažu. Čini mi se da je u ovim dvadesetim godinama 21. stoljeća najbitnije nekako ustrajati u borbi koja ukazuje da bolji svijet može i mora postojati, da se moramo boriti za njega kroz sva naša raspoloživa sredstava. Činimo sve da empatija postaje norma, da nesebična briga postane ono što mora postati pravilo, a ne izuzetak, i svaki mali korak je veliki za svijet koji se, kao što vidimo, stalno raspada pred nama.

  • Kakvi su Vam dalji poslovni planovi?

– Trenutno radim europski projekt Predstavu za one koji žive u doba nestajanja Mirande Rose Hall prema konceptu Katie Mitchell i Jeromea Bella. Radim na poziv po meni  najbolje menadžerice ovih prostora Dubravke Vrgoč. Nekoliko kazališta partnera ETC po Europi rade svoj “creative response” i to sa strujom koju proizvodimo na sceni vrteći bicikle. Takozvani održivi tetar. Tema je klimatska promijena i Planet koji odlazi k vragu u nepovrat. To je jedan plemeniti projekt koji u mojoj verziji radim s djecom, a premijera će biti 26. juna.

Izvor: Al Jazeera