Uprkos ratu i zubu vremena, libijski ‘pustinjski biser’ pokušava opstati

Stari grad Ghadames je na Popisu svjetske baštine UNESCO-a, a sada se nalazi na listi ugroženih gradova.

Grad Ghadames izgrađen je oko oaze u pustinji na jugozapadu Libije (Al Jazeera)

Piše: Malik Traina

U srcu libijske Sahare smješten je grad poznat kao “biser pustinje” – izgrađen oko oaze koja hiljadama godina predstavlja utočište.

Smješten je 600 kilometara jugozapadno od glavnog grada Tripolija. Karavane su prolazile ovim krajem, a kada je pronađen izvor vode, ljudi su se tu skrasili i ovaj predio je procvjetao, postavši ekonomski centar za karavansku trgovinu koja povezuje cijelu Afriku kao dio transsaharske mreže.

Na nedavnom poslovnom putovanju, ušli smo kroz jedan od lukova od blata koji vode u Stari grad, i pozdravile su nas ptice pjevajući, kao da su govorile „Čekale smo vas“. Ali, kao i u ostatku Libije, ni u ovom gradu ne cvjetaju ruže.

Stari grad Ghadames je na Popisu svjetske baštine UNESCO-a, a sada se nalazi na listi ugroženih gradova.

Turizam koji podržava lokalnu ekonomiju

Sreli smo Abdullaha Musu, lokalnog novinara koji je čuo da smo u gradu. On nam je objasnio da ova odluka nije samo puki PR problem.

„Stanovnici Ghadamesa su bili iznenađeni i mnogo su oštećeni zbog odluke UNESCO-a da stavi Stari grad na svoju listu ugrožene baštine“, kaže Musa.

Stvar je u tome da se Ghadames oslanja uglavnom na turizam koji podržava lokalnu ekonomiju. Tokom godina održani su brojni sastanci između lokalnih zvaničnika i predstavnika UNESCO-a, ali nije jasno hoće li ova odluka uskoro biti promijenjena.

„Evropski turisti bi se osjećali sigurnije da putuju u Ghadames kada on ne bi bio na listi“, kaže Musa.

U ovom kraju pustinje, nekada je bilo mnogo ljudi.

Khalid Alhaji, naš turistički vodič, drži prodavnicu kafe u Starom gradu. Ukrašena je raznobojnim tradicionalnim tričarijama i starinskim čajnicima. Dok nam priprema čaj na uglju, sija od zadovoljstva dok se prisjeća i priča nam o vremenu kada je posao bio dobar.

„Dolazili su iz Italije, Francuske, Njemačke, iz cijele Evrope, pa čak i iz SAD-a. Amerikanci su sjajni turisti. Puno troše“, kaže on dok trlja palac i kažiprst, pokret koji simbolizira novac. Ali, osmijeh nestaje s njegovog lica i uzdiše dok govori „sada je moja radnja prazna“.

Hiljade stranih turista posjećivale su ovaj grad, ali duže od decenije, ne dolaze zbog nestabilnosti i rata u Libiji. Uske uličice ovog nekada naprednog grada, sada su većinom napuštene.

Historija na svakom koraku

Dok šetate ovim gradom, možete osjetiti historiju. Stari, napuknuti zidovi kriju priče o ljudima koji su nekada sretno živjeli među njima.

Stižemo u oazu, dragulj ovoga grada. Alhaji kaže da je izvor star najmanje 4.000 godina.

Ghasouf, kako ga zovu, udisao je život u ovaj drevni grad stoljećima. Pet vodenih tunela koje opskrbljuje Ghasouf, pruža se kroz cijeli stari grad, opskrbljujući kuće, džamije i farme vodom.

Sve je u Ghadamesu dizajnirano tako da olakša život u pustinji, od upravljanja vodom do dugih, mračnih uličica osmišljenim tako da stanovnicima ne bude vruće.

Ovaj grad je opstao kroz rimsko, bizantijsko i islamsko carstvo. Opstao je, dok su sva ova carstva nestala. No, potrebno mu je više pažnje i novčanih sredstava da bi preživio trenutni libijski sukob, a trenutno toga nema.

Zaboravljeni grad

Dok nastavljamo naš obilazak Starog grada, nailazimo na staru školu. Okrečena je u bijelo i sija se na suncu. Ispred škole se srećemo sa Ibrahimom Malikom, koji radi za Agenciju za urbani razvoj Ghadamesa, odgovornu za održavanje i očuvanje Starog grada. Vadi novčanicu od 20 libijskih dinara i pita: „Primjećujete li ovo mjesto?“

Na poleđini novčanice utisnuta je slika škole.

„Ova ženska škola jedna je od najstarijih u sjevernoj Africi, i nedavno smo je renovirali“, priča Malik. „Ali, imamo još mnogo posla, Ghadames je jedan od najstarijih gradova na svijetu, važno je sačuvati ovaj grad zbog cijelog čovječanstva. Ne samo Libije.“

Malik mi objašnjava da sva libijske lokacije od historijskog značaja trpe zbog manjka pažnje, ali Ghadames koji je usred pustinje, zaslužuje posebnu brigu.

„Zvaničnicima u Libiji turizam nikada nije bio prioritet, a nemamo ni dovoljno novca. Svake godine predajemo prijedlog budžeta, ali dobijemo samo jedan posto onoga što smo tražili. Uradimo šta možemo s ovo malo što dobijemo.“

Ruševine još iz Drugog svjetskog rata

Dok ulazimo dublje u grad s Alhajijem, nailazimo na kuću koja se srušila zbog kiše. Ruševine su sve što je od nje ostalo. Na licu mi se vidi tuga, ali ubrzo mi govore da ima i puno gorih slučajeva.

Prolazimo kroz duge i vijugave uličice Staroga grada. Na mjestima je toliko mračno da moramo upaliti baterije na telefonima kako bismo vidjeli kuda idemo. Iz uličica izlazimo na svjetlost, do otvorenog prostora preko puta Ghasoufa.

Vidimo grupu kuća koja je potpuno sravnjena sa zemljom. „Ove kuće su pogođene tokom zračnih napada 1943. [tokom Drugog svjetskog rata] – nijedna vlada od tada nije razmišljala da renovira ove kuće.“

To je gorki podsjetnik da se sve ne može izgraditi nakon rata, sumorna poruka o kojoj treba razmisliti kada se razmišlja o priobalnim libijskim gradovima oko kojih su vođene bitke i opet se vode, tokom proteklih godina.

Naš turistički vodi Alhaji govori u ime mnogih Libijaca kada kaže da samo priželjkuje stabilnost.

„Optimističan sam što se budućnosti tiče“, kaže. „No, nadam se da nas, nakon svih ovih godina, ljudi nisu zaboravili.“

Izvor: Al Jazeera