‘Paradox Mortem’: Opominjuća ili osvješćujuća zbirka Edina Smailovića

‘Paradox mortem’ djeluje nezaustavljivo u namjeri, ne samo da prikaže sve ono loše oko nas i u drugima, već i ono najgore u nama, piše autor.

Polazna tačna 'Paradox mortema' je u biti egzistencijalizam (Ustupljeno Al Jazeeri)

Edin Smailović nije od juče, zbirka poezije Paradox Mortem dolazi nakon zbirke Prolaznost, objavljene u izdanju „Ratkovićevih večeri poezije“, te zbirke kratkih priča Omča, koju objavljuje Centar za kulturu „Vojislav Bulatović Strunjo“. Smailović je istoričar, pa iza sebe ima i nekoliko knjiga iz struke koje potpisuje kao koautor. Od 2012. radi kao rukovodilac Narodne biblioteke u Bijelom Polju. Pored toga je redovni kolumnista Al Jazzere i Pobjede.

No, hajde da stanemo i zaboravimo Edinovu biografiju i bibliografiju. Na tragu poststrukturalizma, da onako bartovski, nemilosrdno, ali za dobro umjetnosti „ubijemo autora“. Neće se Edin ljutiti, ionako je smrt u velikoj mjeri tema njegove poezije.

Zbirka je podijeljena u tri dijela, i to: Tefter odlazaka, Paradox mortem i Megalomania egocentrica. Naslove te tri pjesničke cjeline u ovom sjajnom izdanju prate i ilustracije ljudskog kostura koji tek u posljednjoj leži beznadežno mrtav. Kao da je posljednja cjelina smrtni krešendo, onog trenutka kada je snaga riječi na vrhuncu (onaj ilustrovani kostur je mrtav), posljednja pjesma opet tematizuje smrt (mada ne ličnu), a smrt bi morala biti kraj… Ne, na kraju posljednje pjesme nema tačke, pa se i nakon krešenda nastavlja kompozicija.

Polazna tačka Paradox mortem je u biti egzistencijalizam, onaj čisti egzistencijalizam koji vri od rasplamsanog ega lirskog subjekta. Iako to niđe ne piše, Sartrove riječi da egzistencija prethodi esenciji, bodu oči. U zbirci ne postoji možda, ne postoji ako. Zbirkom dominira sigurnost i samouvjerenost (bez robovanja jednoumlju, stav lirskog subjekta je u nekim pjesmama drugačiji, ali je bez dileme ubjeđujući), i kao da iznad svega lebdi Znam sa početnim velikm slovom. U svoj toj nepokolebljivosti nam ostaje pjesma Duša, kao trošica optimizma koje ipak nismo svjesni!

Zbirka poezije ‘Paradox Mortem’ Edina Smailovića dolazi nakon zbirke ‘Prolaznost’ (Ustupljeno Al Jazeeri)

Paradox mortem djeluje nezaustavljivo u namjeri, ne samo da prikaže sve ono loše oko nas i u drugima, već i ono najgore u nama. Jedan izdvojeni stih, koji jasno i sa namjerom štrči u pjesmi Prijatelj, kaže Ja oholi! te na taj način lirski subjekat uz lično priznanje o svojoj ništavnosti, manipulativno ukazuje na nas same i naše slabosti. Stvarno se osjeća snaga i čvrstina riječi koje su skoro imperativno upućene čitaocima.

Lirski subjekat nije zamišljen ili zapitan, nije u nedoumici, ali njegovi stavovi iz pjesme u pjesmu nijesu stalni. Nestalnost razbija tradiciju literarnog arhetipa te tako hrli ka postmodernizmu. Onda kada se u pjesmama pomene Bog, kao da se pomene nada. U svoj toj ogrezlosti pesimizmom postoje pjesme koje poentiraju u skladu sa naslovom, paradoksalno i ironično. Nerijetko se u pjesmama svijest o tragičnosti vidi kao izlaz (trošice optimizma), mada takvi stihovi nijesu isključivi i ostavljaju prostor za tumačenje:

na primjer, posljednji stihovi pjesme Duša:

Gdje konačno shvatamo

Nažalost smo ljudi

Na sreću smo smrtni

Posljednji stihovi pjesme Titanik:

Ostali se, potpuno bez osnova,

Nadaju da će se nekim čudom

Ipak spasiti

Jedino u čemu se svi slažu je

Da je potop

Neizbježan

U zbirci koja djeluje opominjuće ili osvješćujuće „sreća što smo smrtni“ ili „neizbježnost potopa“ definitivno liče na nešto što bi bilo svjetlo na kraju tunela, ili spasenje.

(Ustupljeno Al Jazeeri)

Paradox mortem nudi i ubojite narativne cjeline, a nekada i minijature koje imaju težinu čitave priče. Takvi narativni momenti kompletiraju sliku i olakšavaju pozicioniranje i razumijevanje lirskog subjekta.

Kao rendgen, kao pregled stanja i konstantna svijest o bezizlaznosti, kao naslov pjesme Zeitgeist (duh vremena) i nekakav grubi svjetonadzor, poezija opominje. Ono što je bitno je i to da je ovo poezija o čovjeku sa Balkana koji, kako jednom mudro reče Emil Sioran, ide iz poraza u poraz, no i to je nekakav napredak.

Male teme jednako veliki jezik, velike teme jednako mali jezik. Paradox mortem se bavi velikom temom, možda i najvećom, ali je maherski ismijava i to je ono što se odupire tradicionalizmu. Ne mora se bježati od teme sve dok se ona problematizuje.

Paradox mortem nije zbirka jezičke poezije, ali joj je jezik itekako bitan. Bez straha da se zaluta u arhaizme ili zađe u formalni jezik novinskog članka ili dokumenta (postmoderni manir), sa sigurnošću u upotrebi latinskih riječi, bez zalaska u banalni sleng ili žargon, Paradox mortem nam se obraća živim jezikom. To je jezik generacije koja je proživjela razne grozote naše stvarnosti, i to je definitivno glas kojem vjerujemo.

Bez tačke na kraju posljednje pjesme Očevi i sinovi djeluje nezaustavljivo, nemilosrdno gazi sve ono što smo znali o beletristici (lijepoj književnosti), a ako ćemo o estetici onda ova zbirka maršira za Bodlerovom estetikom ružnog…

Hajde za kraj da ponovo „oživimo“ Edina. Prvo osjećam potrebu da mu se zahvalim što nije napisao zbirku ljubavne poezije, davimo se u stereotipima… Nijesam pomenuo patetiku…

Poželio bih da Edinova sljedeća zbirka svjedoči nekim boljim vremenima.

Za kraj najvažnije, čitajte Edina!

Izvor: Al Jazeera