Šta je ruski Dan pobjede i zašto je ove godine bitan?

U ponedjeljak će hiljade vojnika, tenkova i vojnih vozila paradirati moskovskim Crvenim trgom, dok će borbeni avioni letjeti iznad njih u sklopu godišnje parade za Dan pobjede.

Ovaj dan ponosa, kojim će se obilježiti 77. godišnjica pobjede Sovjetskog saveza nad nacističkom Njemačkom u Drugom svjetskom ratu, neki posmatrači vide kao propagandno oružje predsjednika Vladimira Putina, koji i historijom opravdava invaziju na Ukrajinu.

Neki strahuju da će Putin iskoristiti ovogodišnju proslavu da objavi kako će pojačati ratna dejstva.

“Pobjeda u Drugom svjetskom ratu postala je odlučujući mit u poslijeratnom sovjetskom društvu, nadmašujući čak i Revoluciju po svom značaju“, objašnjava za Al Jazeeru Stephen Norris, profesor ruske historije na Univerzitetu Miami.

“Dvadeset sedam miliona sovjetskih građana je poginulo tokom rata, a pobjeda je očigledno mnogo koštala. Njom se također legitimizira ono što se žrtvovalo tokom rata. Autorica i dobitnica Nobelove nagrade Svetlana Aleksijevič je ovo dobro shvatila, navodeći da je historija pobjede zamijenila historiju stvarnog rata.”

Strah od objave totalnog rata

Kako se Dan pobjede približava, neki vjeruju da će vlasti, frustrirane nedostatkom napretka u pokoravanju Ukrajine, pozvati na pritisak, a da će Putin objaviti totalni rat.

“Putin i njegovi savjetnici svakako obraćaju pažnju na historijske godišnjice i vole da ih koriste da ojačaju svoju vlast“, ističe Norris.

“S obzirom na to koliko je Dan pobjede bio važan za Putina i putinizam, teško je zamisliti da ga njegova vlada neće pokušati iskoristi u neke svrhe. Teško da će tada biti proglašena neka pobjeda. Umjesto toga, bojim se da će Putin iskoristiti praznik da najavi novu ofanzivu i novu fazu rata.”

Neki se također brinu da bi Putin mogao objaviti masovnu mobilizaciju, pozivajući vojno sposobne muškarce u vojnu službu.

Međutim, ranije glasine o vanrednom stanju i regrutaciji u martu pokazale su se pogrešnim.

“Teško je objaviti opću mobilizaciju: mislim da bi tada Rusi izašli na ulice i protestirali,” kaže Wood.

“Možete regrutirati sve te ljude u Burjatiji (planinskom području u Sibiru), ali ako pokušate regrutirati Moskovljane, oni će izaći na proteste. Mislim da Putin ne može da proglasi pobjedu. Mislim da planiraju dugotrajan rat.”

Pobjeda nad Njemačkom

Dan pobjede je prvi put proslavljen 1965. pod vodstvom sovjetskog vođe Leonida Brežnjeva, koji je i sam bio veteran rata.

Obilježava ga i ruska dijaspora a slavi se i u drugim bivšim sovjetskim zemljama, uključujući Ukrajinu, koja je 2015. godine simbolično pomjerila datum na 8. maj, kada Evropa obilježava taj dan.

Osmog maja 1945, komandant preostalih njemačkih snaga se predao Crvenoj armiji, ali zbog vremenske razlike između Berlina i Moskve, za Ruse se to desilo 9. maja.

Danom pobjede obilježava se ogromna žrtva koju su ruski narod i drugi narodi Sovjetskog saveza podnijeli u borbi protiv nacizma.

Dana 22. juna 1941. godine, njemačka vojska je započela invaziju na SSSR, pod nazivom Operacija Barbarossa.

Sovjetski lider Josif Staljin bio je nespreman: pošto je učestvovao u invaziji Poljske 1939. sa nacistima, mislio je da će ga njegov dogovor sa Adolfom Hitlerom zaštititi, i nije se obazirao na upozorenja stranih diplomata i vlastitih agenata.

Hitler je, u međuvremenu, arogantno vjerovao da rat neće trajati duže od tri mjeseca; njegovi vojnici se nisu trudili da ponesu zimsku odjeću. Iako je bilo ranih njemačkih uspjeha, Crvena armija nije odustajala.

“Dvadeset i drugi juni 1941. je 11. septembar ruske historije“, kaže Elizabeth Wood, profesorica historije na MIT-u.

“To je trenutak kada je Rusija osjetila masovnu invaziju zemlje kojom se objavilo da su Sloveni niža rasa. Ovo je bio egzistencijalni rat za Rusiju.”

Masakr Jevreja

Ruska zemlja trebala je da se koristi kao Lebensraum, ili „životni prostor“ za njemačke naseljenike.

Trupe Wehrmachta dobile su odobrenje da vrše masovna pogubljenja ratnih zarobljenika, dok je Schutzstaffel (SS) počinio zvjerstva nad sovjetskim civilima, posebno onima jevrejskog porijekla, zbog Hitlerovih genocidnih planova za “konačno rješenje”.

Tokom invazije na Harkov u Ukrajini, SS je masakrirao 15.000 ukrajinskih Jevreja. U međuvremenu, više od milion civila je poginulo u opsadi Lenjingrada 1941-44, koju je proživjela i Putinova porodica.

Ruski predsjednik je otkrio da mu je stariji brat umro od difterije, dok je njegov otac služio u diverzantskom odredu i bio ranjen.

Međutim, do 1943, brzo napredovanje Nijemaca zaustavljeno je teškom ruskom zimom i djelovanjem partizanskih gerilaca, a Njemačka je izgubila ključne bitke kao što je bitka za Staljingrad, koja je predstavljala jedan od najsmrtonosnijih sukoba u ratu u kojem je 6. armija generala Paulusa stradala  od gladi, hladnoće i ruskih snaga.

Ofanzivom Crvene armije Nijemci su potisnuti nazad kroz Poljsku, a do maja 1945. ruski vojnici su podigli crvenu zastavu na Reichstagu.

Ukrajina i Stepan Bandera

Neki Ukrajinci, koji su preživjeli užasnu glad pod Sovjetima, u početku su dočekali Nijemce kao oslobodioce.

Ukrajinska pobunjenička armija koju je predvodio Stepan Bandera sarađivala je s nacistima, dok su se drugi lokalni stanovnici pridružili njemačkim snagama i učestvovali u zločinima poput masakra u Babi Jaru, u kojem je blizu Kijeva ubijeno skoro 34.000 jevrejskih muškaraca, žena i djece.

Međutim, milioni Ukrajinaca borili su se protiv nacista i izgubili život, a Kijev, zajedno sa Moskvom i Lenjingradom, nosi titulu grada heroja za izuzetnu hrabrost.

U pokušaju da se odbaci utjecaj Moskve posljednjih godina, nacionalističke figure poput Bandere bile su slavljene u Ukrajini, uprkos njihovoj spornoj prošlosti.

To je ono što dijelom leži iza Putinovih tvrdnji da su Kijev preplavili nacisti.

“Uvijek pokušavam objasniti svojim studentima da je američki trijumfalizam u vezi Drugog svjetskog rata smiješan: jedva da smo nešto uradili, bila je to sovjetska pobjeda”, objašnjava Wood.

“Ali ovaj ukrajinski rat zapravo nema nikakve veze s tim, osim što se gradi mit. Putin to prikazuje kao bajku: sovjetsko herojstvo protiv zlih nacista… On se ne bori protiv nacista. Nije bilo ukrajinske agresije. Nije čak bilo ni NATO agresije na Rusiju – NATO okruženje, o tome se može raspravljati, ali agresije nije bilo.”

U prošlosti su delegacije iz zemalja članica NATO-a poput Poljske, Velike Britanije, Francuske i Sjedinjenih Američkih Država učestvovale u paradi povodom Dana pobjede.

“Onda su uslijedili namješteni izbori u decembru 2011. godine, rasprostranjeni protesti, povratak Putina na mjesto predsjednika i sve veći autoritarizam”, ističe Norris.

“Dan pobjede je također postao više ‘mi protiv njih’ i stoga moćna ilustracija sve veće izolacije Rusije u svijetu.”

Ove godine nijedan strani lider nije pozvan, čak ni Putinov bliski saveznik, bjeloruski predsjednik Aleksandar Lukašenko.

Birokratska ‘religija’

Prema riječima ruskog vojnog stručnjaka Pavela Luzina, herojska žrtva u Drugom svjetskom ratu sada je vrlo povoljna za Kremlj.

“To im omogućava da sakriju visok nivo siromaštva u Rusiji i odsustvo dostojanstva među ruskim narodom”, kaže za Al Jazeeru.

“Razmišljanje ide ovako ‘da, mi smo siromašni, nemamo dobre ekonomske perspektive, nemamo prosperitet i naša politička elita nas svakodnevno ponižava; ali barem smo mi pobjednici Drugog svjetskog rata, barem smo spasili svijet od Hitlera’.”

“Postsovjetske ruske vlasti su se od 1995. sve više oslanjale na mit o Drugom svjetskom ratu. U Putinovo vrijeme, mit je postao svojevrsna religija, ne ona koju je pokretalo samo društvo, već birokratija. Ako su postojale neke građanske inicijative – poput Georgijeve trake ili Besmrtnog puka – ruske vlasti im nisu dozvolile da postoje bez kontrole, a ubrzo su te inicijative postale dio birokratskog kulta pobjede.”

“Na ovaj način, ova birokratska ‘religija’ je de facto mrtva. Ljudi mogu biti ponosni na pobjedu u Drugom svjetskom ratu i čak mogu učestvovati u zvaničnim događajima, ali za njih je to samo još jedna doza opijuma koja im omogućava da ne razmišljaju o budućnosti i svojim redovnim političkim poniženjima.”

Crno-narandžasta vrpca Svetog Đorđa korištena je za obilježavanje sjećanja na veterane Drugog svjetskog rata, ali je sada vjerovatno više simbol patriotizma nego sjećanja na žrtve.

Postao je sveprisutan prizor nakon preuzimanja Krima 2014. godine. Marš Besmrtnog puka 2012. pokrenula su tri lokalna novinara u sibirskom gradu Tomsku u čast svojih predaka koji su se borili u ratu.

Do 2015. proširio se širom zemlje i Putin je predvodio procesiju, držeći portret svog oca. Prvobitni organizatori žalili su se kako je Kremlj preuzeo njihov pokret.