Iva Bićanić, psihologinja traume, u potrazi za Titovim suzama

Krajem prošle i početkom ove godine je na holandskom javnom servisu emitovana dokumentarna serija pod nazivom Titove suze. Rijetko kad u Holandiji imamo priliku gledati nešto o našim prostorima, a kada je to slučaj, obično bude vrlo interesantno. Sedam epizoda, iz svake novonastale države po jedna, vode nas na Balkan da ga upoznamo baš onakvim kakav on i jeste; crn da crnji ne može biti, a opet istovremeno duhovit, tajnovit, prelijep i pun dobrih ljudi.

Voditeljica serije je Iva Bićanić, klinička psihologinja, naučna istraživačica specijalizirana za traume, direktorica Državnog centra za seksualno nasilje i šefica Centra za psihotraumu UMC Utrecht. Pored toliko titula stigla je obaviti i ulogu novinarke. Doduše, izgledalo je kao da joj nije teško jer se sjajno uklopila, te nekako prirodno iz ljudi izvukla ono najdublje, mada ne možemo u svakom slučaju reći i “ono najbolje”, s obzirom da je bilo i tragičnih završetaka njenih sagovornika.

Da ne bismo pokvarili seriju onima koji ju žele pogledati, reći ćemo samo da je Balkan prikazan u realnom svjetlu, a kako to realno zapravo izgleda, znamo svi mi koji smo tu živjeli ili trenutno živimo. Iva je rođena u Holandiji, i kao neko ko je na Balkanu kao kod kuće, a opet to nije, uspjela je napraviti distancu i sa svojim saradnicima napraviti seriju koja se odgleda u dahu. U potrazi za Titovim suzama, sličnim onim koje su se ridale na utakmici Hajduk – Zvezda, tog maja 1980. godine, Iva obilazi sve od Triglava do Gevgelije, od Đerdapa do Jadrana, istražujući našu prošlost, sadašnjost i budućnost.

U intervjuu govori o samoj seriji, te o onome čime se bavi, a to su PTSP i seksualno zlostavljanje, te pokušava povezati naše prostore s tim temama jer je na Balkanu, nažalost, još uvijek mnogo i jednog i drugog.

• Kako ste se odlučili raditi na televiziji?

– Prije 25 godina sam na fakultetu pratila predmet seksualnog zlostavljanja, kod jedne vrlo poznate profesorice, koju sam kasnije naslijedila u tom poslu. Dio mog posla je da u medijima tumačim seksualno zlostavljanje. Tako sam gostovala 2018. godine u jednoj emisiji o dokumentarcu Leaving Neverland. To je dokumentarac o Michaelu Jacksonu i pretpostavljenom zlostavljanju djece na njegovom ranču. Tada me kontaktirao Paul Beek, direktor produkcijske kuće De Haaien koja je radila Titove suze i pitao poznajem li nekoga ko bi mogao prezentovati taj dokumentarac. Tada sam si postavila pitanje da li bih ja to mogla uraditi i odlučila sam da predložim samu sebe. Srećom, oni su u mene imali povjerenja, a ja sam uspjela uzeti pola godine neplaćeno kako bih se posvetila tom poslu. U tih pola godine, od juna 2020, sedam puta smo išli na Balkan da bismo snimili svaku epizodu. Svako snimanje je trajalo po sedam dana, što je meni izgledalo baš mnogo, s obzirom da epizode traju samo 45 minuta. Kao što sigurno i sami znate, mnogo toga završi nemontirano, a mi na holandskom imamo izraz “montažni pod”, na kojem završi sav snimljeni materijal koji se nažalost nikad ne objavi.

Mnogi misle da je sama serija bila moja ideja, ali nije, ja sam u to upala naknadno, i to samo zahvaljujući Paulovom pozivu. Produkcijska kuća je kontaktirala režisera Finbarra Wilbrinka i on je napravio tok priče. Moj dio se odnosio na temu koja prolazi kroz sve epizode, a to je tema oporavka. Iako sam ekspertica psihologije traume, pravi eksperti su ustvari ljudi koji su o svemu tome pričali u seriji. Mislim da su gledatelji zapazili moj pristup u razgovorima; ja sam radoznala i direktna, ali uvijek s poštovanjem. Mislim da sam to naučila od te profesorice. Ona me naučila da ne izbjegavam teške teme, da ne okolišam, nego da iskreno i direktno pričam o tome i tako tretiram problem, koliko god žrtve pokušavale izbjeći direktan razgovor. Zbog toga, a i zbog godina iskustva s mladima i djecom, vrlo jasno, ali i jednostavnim jezikom pričam o ovoj temi.

• Nakon što ste osjetili ulogu novinara, može li se reći da je to lagan ili težak posao, i zašto? Koliko ima dodirnih tačaka sa psihologijom?

– Tonac, kamerman i režiser su mi mnogo pomogli da bez ikakvog predznanja radim ovako nešto. Psihologija mi je mnogo pomogla u smislu da mogu biti nosilac konverzacije, što psiholog inače i radi, pošto i sama znam slušati traumatične priče, i pričati o oporavku. Naravno, pomoglo mi je i to što sam bila vrlo zainteresovana za cijeli projekat. Nijedan čovjek na svijetu ne može obitavati sam, nego je dio sistema na koji utječu okolina, porodica, događaji oko njega, a ja sam bila vrlo zainteresovana da čujem šta ti ljudi imaju reći. Mnogo je i cijeli posao olakšala činjenica da je poseban istraživački tim radio na cijeloj priči, čak dvije godine prije početka snimanja. Uopšte nisam znala da je za dokumentarac potrebno toliko vremena, ali taj tim je itekako doprinio cijeloj priči koja je kasnije lijepo ispričana. Najnapornije mi je bilo samo snimanje, ali takođe i kasnije provjere, gdje se sve moralo uraditi do najsitnijih detalja, od prevoda do drugih stvari.

• Radite mnogo toga u Holandiji, a opet želite pomoći zemlji svojih predaka. To nije tako čest slučaj. Šta Vas navodi na to? Odakle dolazi motivacija?

– Vjerovatno je način na koji sam odrasla, s roditeljima koji su me uvijek učili da me ničega nije strah, mnogo utjecao na to da se okušam u ovom poslu. Oni su mene odgojili s pozitivnim stavom prema svijetu, gdje je uvijek bilo u redu doći kod ljudi i slušati ih. To mi je mnogo pomoglo u ovom procesu, pa motivacije odmah nije nedostajalo. Što se tiče afiniteta prema Jugoslaviji, u pubertetu sam sanjala da jednog dana preselim u Jugoslaviju. Osmislila sam cijeli plan da, kad odrastem, dođem i radim u Hrvatskoj, upravo zato što sam se tu uvijek osjećala veoma ugodno. I danas taj osjećaj nije izblijedio, ali pored toga što se država raspala, shvatila sam sredinom devedesetih, dok sam radila u hrvatskim izbjegličkim kampovima, da ne mogu da se nosim s nekim stvarima koje nisam naučila i koje su potpuno drugačije u Holandiji, a tu posebno mislim na radnu etiku i politiku dogovora. U mom svijetu, ako smo se dogovorili u devet sati, to je onda devet sati, dok na Balkanu ne mora biti tako. Hrvatska je takođe tražila svoje mjesto pod suncem unutar cijele tranzicije i tu se nisam mogla snaći. Tad sam se nekako oprostila od svog mladalačkog sna, ali je ljubav prema tim prostorima zauvijek ostala. Tu i dalje imam osjećaj doma, tako da se nadam da ću jednog dana imati kućicu na otoku u koju ću uvijek moći doći.

• Hoćemo li Titove suze moći pogledati van holandskog govornog područja?

– Mnogo ljudi me to pitalo. Zasad postoji prevod na engleskom, a van Holandije je moguće pogledati epizode samo pomoću trikova sa IP adresom, ali budući da postoji interes, moguće je da ćemo ići i van Holandije.

• Vratimo se na Vašu struku. Tokom pandemije se širom planete potraga za psiholozima drastično povećala. Brine li se u Holandiji dovoljno o mentalnom zdravlju? Koliko se radi na prevenciji seksualnog nasilja?

– Holandija prednjači u cijeloj Evropi kada su u pitanju znanje, istraživanje i liječenje trauma, ali u prevenciji seksualnog nasilja nije dobra. Nijedna zemlja na svijetu u tome nije dobra. Vrlo je teško raditi na prevenciji, osim da djecu zatvoriš u šupu, ali znamo da to nije dobra ideja. U Holandiji postoje mnogi treninzi asertivnosti u kojima se djeca uče otporu. To zvuči fantastično, ali svima je jasno da dijete od recimo osam godina ne može biti imuno na komšiju ili dedu. Dijete od osam godina uopšte ne može pretpostaviti da se može desiti nešto loše, nego djeca u startu vjeruju tim ljudima. Seksualno zlostavljenje se nikada ne desi odjednom. To je uvijek spor proces, klizi prema gore, gdje djeca uopšte ne shvataju šta se dešava. Kada shvate, tada obično bude prekasno. Činjenica je da je seksualno zlostavljanje trauma broj jedan u razvijanju PTSP-a, tu definitivno nema dileme. U zemljama bivše Jugoslavije mi se čini da tretmani nisu toliko dostupni koliko bi trebalo da budu, a sam pogled na te traume, posebno na seksualno zlostavljanje, se razlikuje od Holandije samim tim što se skoro uvijek pretpostavlja da su počinioci muškarci, a to uopšte ne mora biti tako. Zlostavljači mogu biti i žene, a žrtve mogu biti dječaci. Kad bi se više radilo na tretiranju tih trauma, bilo bi mnogo bolje. U Holandiji postoje centri koji se bave intenzivnim tretiranjem PTSP-a, bilo bi sjajno da to postoji i na našim prostorima. Kad jedna osoba ima PTSP, onda i drugi oko njega pate. A to pogotovo važi u zemljama bivše Jugoslavije jer naši ljudi nekako nikad nisu sami, nego uvijek pripadaju određenoj grupi, bilo familijarnoj, nacionalnoj ili nekoj drugoj, društvo je manje individualističko, pa onda cijela grupa ispašta zbog sindroma jedne osobe.

• Vi ste specijalizirali traume, a pored toga ste direktorica državnog Centra za seksualno nasilje. Možete li povući neku paralelu između Holandije i naših prostora. Imamo li išta zajedničko?

– Na našim prostorima je dosta prisutan PTSP, koji ostaje u ljudima zbog neprerađenih trauma koje su doživjeli. Ti ljudi su osjetljivi na podražaje, brzo se prepadnu, imaju kratak fitilj i poremećaj koncentracije. Ne mogu spavati i imaju konstantne negativne misli o sebi i drugima. PTSP često dolazi u paketu s drugim poremećajima, kao što su depresija, razne vrste anksioznosti ili zavisnosti, poput npr. alkoholizma. PTSP se u Holandiji dosta dobro može tretirati, posebno kognitivnom metodom i EMDR terapijom, i to je pristupačno svima. U poređenju s našim prostorima, ljudi imaju bolji pristup efektivnim tretmanima. Brine me što kod nas ima mnogo posla na tom polju koji nije riješen. Primijeti se nedostatak pristupa metodama koje rješavaju i smanjuju PTSP. Mislim da je bitno da ljudi liječe takve traume jer im je onda život mnogo kvalitetniji. Ti ljudi daju do znanja da im je teško, ali dosta njih i izbjegava da se suoči sa svojim stanjem, ne nadajući se da će ikad više biti svoji i da će biti sretni. Ipak, mislim da se i najteže priče trebaju ispričati, jer upravo to vodi ka poboljšanju nečijeg mentalnog zdravlja.

Smatram da je riskantno ako se o tome ne razgovara, a ipak prenosi šutnjom. Npr. djeca koja imaju roditelje s PTSP-om osjete napetost i nedovršenost određenih tema jer se o tome ne razgovara. Ja razumijem da roditelji misle da na taj način štite svoju djecu, i to je nešto pozitivno, ali bojim se da se ipak stvara kontraefekat jer se bolna sjećanja stavljaju pod tepih. Stavljanje pod tepih je mnogo više zabrinjavajuće nego razgovor o tome. Djeca uvijek osjete da nešto nije u redu, a ne znaju objasniti šta je to. Slično je i sa seksualnim zlostavljanjem, o tome se izbjegava pričati, a onda to ostavlja traumu koja ne bude izliječena i prelazi u PTSP.

• Kad sam najavio da bih volio da pričamo o mentalnom zdravlju na balkanskim prostorima, rekli ste mi da ne znate mnogo o tome. Jeste li stvorili barem određeni utisak provodeći na Balkanu svako ljeto, a i snimajući ovu seriju ili kontaktirajući s našim ljudima?

– Čini mi se da mnoge druge teme dobijaju prioritet na Balkanu, u odnosu na proces ozdravljenja i popravka. Tu se radi o ljudskim životima, a to u mojim očima ima mnogo veću vrijednost. Vjerujem u oporavak i vjerujem u ozdravljenje, čak i 30 godina nakon rata. Nikad nije kasno za oporavak od PTSP-a. Voljela bih da se pokrene ta svijest. Kad je serija bila na televiziji, javljali su mi se mnogi ljudi i žalili se kako o određenim stvarima ne mogu razgovarati doma. To često budu roditelji ili partneri koji su razdražljivi i kratkog fitilja. Smatram da je to velika šteta jer danas postoje metode kojima bi se ublažila ta bol i napetost, ali to nije problem samo Balkana, nego i drugih zemalja.

• Hoćemo li Vas ponovo gledati na malim ekranima, u nekom sličnom projektu?

– Da, upravo radimo nešto novo, baš na temu seksualnog zlostavljanja. Pošto sam već radila jednu dokumentarnu seriju, sada znam kolika je snaga toga. Ljudima je seksualno zlostavljanje neugodno i složeno, a nismo ni svjesni koliko nam je zapravo blizu jer o tome ne pričamo dovoljno. Nadam se da ću tim novim dokumentarcem bolje objasniti taj fenomen.

• Jeste li pronašli Titove suze i gdje? Jesu li vas igdje optužili za jugonostalgiju?

– Definitivno sam vidjela suze, a tamo gdje ih nisam vidjela, itekako sam ih osjetila. Tužna je činjenica da su ljudi poslije raspada jedne tako divne zemlje kroz tranziciju izgubili sigurnost i posao. To je često ljude slalo čak u smrt i to me mnogo dotaklo. Što se jugonostalgije tiče, moj tata je uvijek lijepo govorio o Jugoslaviji, posebno o tom respektu za sve, jednakosti i zajedništvu. To su prave vrijednosti i danas nam mnogo nedostaju.